Zamislimo situaciju da se na nekom hrvatskom političkom forumu u 1972. vodi važna politička rasprava i da netko od tadašnjih drugova izjavi kako su glavni uzroci problema u društvu nastali još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Vremenski odmak je potpuno isti, ali koliko god bi bilo potpuno suludo da se neki politički akter sedamdesetih godina prošloga stoljeća obračunava s ostavštinom blagopočivajuće kraljevine, u Hrvatskoj je i danas “jugokomunističko nasljeđe” dnevna adrenalinska doza nacionalističke desnice.
Budući da je vrlo malo vjerojatno da netko tko je bio sudac prije 1990. godine taj posao obavlja i 2021. Bartulica i slični vjeruju da se “jugokomunističko” nasljeđe prenosi s koljena na koljeno ili je, kako se u tim krugovima voli kazati, genetski predodređeno.
Tko to tako žilavo čuva jugokomunističko nasljeđe?
Hrvatski pad na dno europske razvojne i svake druge ljestvice dogodio se zbog devedesetih, zbog tada uspostavljenoga monopola vlasti jedne partije, održavanoga među ostalim i uz pomoć ponavljanja uvijek istih političkih poruka od kojih je ona o jugokomunističkoj aveti najvažnija. U Hrvatskoj više od polovine danas radno aktivnoga stanovništva nije pohađalo niti jedan od viših razreda osnovne škole prije 1990., a barem dvije trećine njih nema ni jedan dan radnog staža iz vremena kada je Hrvatska bila sastavnim dijelom SFRJ.
Do kraja ovoga desetljeća otići će u mirovinu i posljednje generacije studenata iz jugoslavenskih vremena te se postavlja pitanje tko to i dalje tako žilavo i postojano čuva “jugokomunističko nasljeđe”. Hoće li i 2031. alibi za sve hrvatske promašaje, kolosalno gospodarsko zaostajanje i demografsku katastrofu i dalje biti nametnuti rat i predratno “stanovito ropstvo Hrvata”?
Ekonomski rezultati u Plenkovićevoj vladavini
Ovoga je tjedna Eurostat objavio podatke za 2020. godinu o BDP-u, osobnoj potrošnji i nivou cijena za gotovo sve europske države. Tako smo saznali da je Češka prošle godine dosegla 94 posto prosječnog BDP-a po stanovniku Europske unije i tako se u razvijenosti izjednačila s Italijom, a da je od Hrvatske koja je ostvarila 64 posto prosječnog BDP-a po stanovniku jedino siromašnija Bugarska (55 posto). Eurostat je objavio i podatke o osobnoj potrošnji, Actual Individual Consumption (AIC), indeks blagostanja kućanstva odnosno koliko roba i usluga građani pojedinih država mogu dobiti za isti iznos novca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I prema tome indeksu Hrvatska je uz Bugarsku najsiromašnija u Europskoj uniji, ali ono što je dodatno poražavajuće je činjenica da je od 2016., za vrijeme mandata tri vlade Andreja Plenkovića AIC porastao s 61 na 67 ili prevedeno kupovna moć prosječnog hrvatskog kućanstva porasla je u pet godina sa 61 posto prosjeka Europske unije na 67 posto.
U tih pet godina najbrže je rastao životni standard Rumunja, AIC je povećan sa 65 posto europskog prosjeka na 79 posto, te Litvanaca s 85 posto na 96 posto prosjeka. Kako je u većini država zapadne i sjeverne Europe AIC iliti kupovna moć gotovo dvostruko veća nego u Hrvatskoj, iseljavanje hrvatskih građana nastavit će se i dalje te tako postati jednim od ključnih limitirajućih faktora gospodarskoga rasta i razvoja.
Do 2004. držali smo korak, a onda je krenulo
I tako je Hrvatska nakon tri desetljeća samostalnosti te prakticiranja polovične, a povremeno i pune, političke demokracije i nesputanoga rođačkog kapitalizma dospjela u realno lošiju poziciju od one s koje je krenula. Umjesto svekolike rasprave o tome tragičnom rezultatu hrvatska vladajuća desnica, za tu priliku potpomognuta i onom nevladajućom, i dalje nudi alibi “jugokomunističkoga nasljeđa” kao razlog poraza generacija koje s tim razdobljem i nasljeđem nemaju i ne mogu imati nikakve veze.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usporedba gospodarskoga rasta od 1995. do 2020. za 11 istočnoeuropskih država, članica Europske unije, pokazuje da je Hrvatska držala korak s ostalima do 2004., da je nakon te godine počinju sustizati manje razvijene novoprimljene članice Unije, a nakon 2009. u narednih 11 godina Hrvatska je zabilježila najmanji kumulativni rast BDP-a među svim istočnoeuropskim državama.
Dok i posljednji Titov pionir ne ode u mirovinu
Znači ključni zaostatak nastao je nakon velike svjetske financijske krize u razdoblju u kojem je Hrvatska osam godina bila članicom Europske unije i u kojem je jednostavno propustila iskoristiti sve prednosti toga članstva jer je njenoj upravljačkoj strukturi bilo najvažnije održati rođački kapitalizam i pripadajući koruptivni i klijentelistički hranidbeni lanac.
A upravo zbog toga hranidbenog lanca dobrim dijelom začetog i nastalog još u vrijeme Franje Tuđmana Hrvatska je na dnu Europe, bez ikakve šanse da se od njega odlijepi sve dok politički pokrovitelji toga lanca imaju i dalje mandat upravljanja zemljom. Kako nije realno da će Andrej Plenković ili njegovi nasljednici ikada javno propitkivati političko djelo i ostavštinu Franje Tuđmana, razni će Bartulice i dalje zazivati lustraciju sljedbenika Josipa Broza Tita i eliminaciju „jugokomunističkoga nasljeđa“, sve tamo do 2048. kada će i kupovna moć hrvatskih građana, tempom iz posljednjih pet godina, dosegnuti europski prosjek, a posljednji će Titov pionir napokon otići u mirovinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska politička desnica ni nakon tri desetljeća nije se pomakla iz antijugoslavenskih i antikomunističkih rovova iako na drugoj strani već četvrt stoljeća doslovno nema nikoga. Ta borba s utvarama, garnirana s više ili manje neskrivenih simpatija prema endehaziji, učinila je cijelu političku scenu u Hrvatskoj anakronom i povremeno redikuloznom. Iako ta bulumenta živopisnih likova koji bi svi redom u neka druga i drugačija vremena bili članovima centralnih, gradskih ili općinskih komiteta može povremeno i zabavljati pismeniji dio javnosti, ipak treba upozoriti da smo zajedno s njima i ponajviše zbog njih zakovani za dno Europe. A tu prestaje svaka daljnja zabava.
Desničari uporno tvrde da je Hrvatska siromašna zbog jugokomunističkog naslijeđa, ne HDZ-a. Izvukli smo brojke koje ih demantiraju
Kako su nas ekonomski prestigle gotovo sve istočno europske zemlje? Do 2004. smo se držali, a onda je krenulo
Do kraja ovoga desetljeća otići će u mirovinu i posljednje generacije studenata iz jugoslavenskih vremena te se postavlja pitanje tko to i dalje tako žilavo i postojano čuva "jugokomunističko nasljeđe". Hoće li ono i 2031. biti alibi za sve hrvatske promašaje, kolosalno gospodarsko zaostajanje i demografsku katastrofu?
Stjepo Bartulica, šef Kluba zastupnika Domovinskoga pokreta, u saborskoj raspravi o imenovanju Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnoga suda obrazložio je razloge zbog kojih se njegov klub protivi njenom imenovanju te je među ostalim kazao da se „ne slaže s njenom tezom da su problemi u pravosuđu nastali devedesetih“ jer prema njemu “glavni uzroci sežu daleko prije”.
Zamislimo situaciju da se na nekom hrvatskom političkom forumu u 1972. vodi važna politička rasprava i da netko od tadašnjih drugova izjavi kako su glavni uzroci problema u društvu nastali još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Vremenski odmak je potpuno isti, ali koliko god bi bilo potpuno suludo da se neki politički akter sedamdesetih godina prošloga stoljeća obračunava s ostavštinom blagopočivajuće kraljevine, u Hrvatskoj je i danas “jugokomunističko nasljeđe” dnevna adrenalinska doza nacionalističke desnice.
Budući da je vrlo malo vjerojatno da netko tko je bio sudac prije 1990. godine taj posao obavlja i 2021. Bartulica i slični vjeruju da se “jugokomunističko” nasljeđe prenosi s koljena na koljeno ili je, kako se u tim krugovima voli kazati, genetski predodređeno.
Tko to tako žilavo čuva jugokomunističko nasljeđe?
Hrvatski pad na dno europske razvojne i svake druge ljestvice dogodio se zbog devedesetih, zbog tada uspostavljenoga monopola vlasti jedne partije, održavanoga među ostalim i uz pomoć ponavljanja uvijek istih političkih poruka od kojih je ona o jugokomunističkoj aveti najvažnija. U Hrvatskoj više od polovine danas radno aktivnoga stanovništva nije pohađalo niti jedan od viših razreda osnovne škole prije 1990., a barem dvije trećine njih nema ni jedan dan radnog staža iz vremena kada je Hrvatska bila sastavnim dijelom SFRJ.
Do kraja ovoga desetljeća otići će u mirovinu i posljednje generacije studenata iz jugoslavenskih vremena te se postavlja pitanje tko to i dalje tako žilavo i postojano čuva “jugokomunističko nasljeđe”. Hoće li i 2031. alibi za sve hrvatske promašaje, kolosalno gospodarsko zaostajanje i demografsku katastrofu i dalje biti nametnuti rat i predratno “stanovito ropstvo Hrvata”?
Ekonomski rezultati u Plenkovićevoj vladavini
Ovoga je tjedna Eurostat objavio podatke za 2020. godinu o BDP-u, osobnoj potrošnji i nivou cijena za gotovo sve europske države. Tako smo saznali da je Češka prošle godine dosegla 94 posto prosječnog BDP-a po stanovniku Europske unije i tako se u razvijenosti izjednačila s Italijom, a da je od Hrvatske koja je ostvarila 64 posto prosječnog BDP-a po stanovniku jedino siromašnija Bugarska (55 posto). Eurostat je objavio i podatke o osobnoj potrošnji, Actual Individual Consumption (AIC), indeks blagostanja kućanstva odnosno koliko roba i usluga građani pojedinih država mogu dobiti za isti iznos novca.
I prema tome indeksu Hrvatska je uz Bugarsku najsiromašnija u Europskoj uniji, ali ono što je dodatno poražavajuće je činjenica da je od 2016., za vrijeme mandata tri vlade Andreja Plenkovića AIC porastao s 61 na 67 ili prevedeno kupovna moć prosječnog hrvatskog kućanstva porasla je u pet godina sa 61 posto prosjeka Europske unije na 67 posto.
U tih pet godina najbrže je rastao životni standard Rumunja, AIC je povećan sa 65 posto europskog prosjeka na 79 posto, te Litvanaca s 85 posto na 96 posto prosjeka. Kako je u većini država zapadne i sjeverne Europe AIC iliti kupovna moć gotovo dvostruko veća nego u Hrvatskoj, iseljavanje hrvatskih građana nastavit će se i dalje te tako postati jednim od ključnih limitirajućih faktora gospodarskoga rasta i razvoja.
Do 2004. držali smo korak, a onda je krenulo
I tako je Hrvatska nakon tri desetljeća samostalnosti te prakticiranja polovične, a povremeno i pune, političke demokracije i nesputanoga rođačkog kapitalizma dospjela u realno lošiju poziciju od one s koje je krenula. Umjesto svekolike rasprave o tome tragičnom rezultatu hrvatska vladajuća desnica, za tu priliku potpomognuta i onom nevladajućom, i dalje nudi alibi “jugokomunističkoga nasljeđa” kao razlog poraza generacija koje s tim razdobljem i nasljeđem nemaju i ne mogu imati nikakve veze.
Usporedba gospodarskoga rasta od 1995. do 2020. za 11 istočnoeuropskih država, članica Europske unije, pokazuje da je Hrvatska držala korak s ostalima do 2004., da je nakon te godine počinju sustizati manje razvijene novoprimljene članice Unije, a nakon 2009. u narednih 11 godina Hrvatska je zabilježila najmanji kumulativni rast BDP-a među svim istočnoeuropskim državama.
Dok i posljednji Titov pionir ne ode u mirovinu
Znači ključni zaostatak nastao je nakon velike svjetske financijske krize u razdoblju u kojem je Hrvatska osam godina bila članicom Europske unije i u kojem je jednostavno propustila iskoristiti sve prednosti toga članstva jer je njenoj upravljačkoj strukturi bilo najvažnije održati rođački kapitalizam i pripadajući koruptivni i klijentelistički hranidbeni lanac.
A upravo zbog toga hranidbenog lanca dobrim dijelom začetog i nastalog još u vrijeme Franje Tuđmana Hrvatska je na dnu Europe, bez ikakve šanse da se od njega odlijepi sve dok politički pokrovitelji toga lanca imaju i dalje mandat upravljanja zemljom. Kako nije realno da će Andrej Plenković ili njegovi nasljednici ikada javno propitkivati političko djelo i ostavštinu Franje Tuđmana, razni će Bartulice i dalje zazivati lustraciju sljedbenika Josipa Broza Tita i eliminaciju „jugokomunističkoga nasljeđa“, sve tamo do 2048. kada će i kupovna moć hrvatskih građana, tempom iz posljednjih pet godina, dosegnuti europski prosjek, a posljednji će Titov pionir napokon otići u mirovinu.
Hrvatska politička desnica ni nakon tri desetljeća nije se pomakla iz antijugoslavenskih i antikomunističkih rovova iako na drugoj strani već četvrt stoljeća doslovno nema nikoga. Ta borba s utvarama, garnirana s više ili manje neskrivenih simpatija prema endehaziji, učinila je cijelu političku scenu u Hrvatskoj anakronom i povremeno redikuloznom. Iako ta bulumenta živopisnih likova koji bi svi redom u neka druga i drugačija vremena bili članovima centralnih, gradskih ili općinskih komiteta može povremeno i zabavljati pismeniji dio javnosti, ipak treba upozoriti da smo zajedno s njima i ponajviše zbog njih zakovani za dno Europe. A tu prestaje svaka daljnja zabava.