Nekad je nužno odabrati stranu

Dežulović: 'Vlado je posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati bolji svijet. Dao je život za njega'

Danas je pokopan Vladimir Matijanić. Njegov prijatelj Boris Dežulović na komemoraciji održao je moćan i dirljiv govor

Novinar Vladimir Matijanić pokopan je danas na splitskom gradskom groblju Lovrinac. Uz obitelj i prijatelje ispratili su ga brojni kolege, novinari raznih redakcija i političari.

Umro je 5. kolovoza od posljedica covida, nakon čega je javnost doznala za niz neshvatljivih poteza splitske bolnice i tamošnje hitne. Pokrenuta je istraga kako bi se utvrdile okolnosti Matijanićeve smrti, a njegova partnerica objavila je i snimke razgovora s liječnicima u kojima par očajnički moli za pomoć.

Upravo se na te telefonske pozive danas referirao Boris Dežulović, u splitskom HNK na komemoraciji za svog prijatelja. Održao je moćan i dirljiv govor koji prenosimo u nastavku.

‘Država je historijski savršeno sitna i nevažna’

“Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, odmah bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem. On očito nije bio dobar ni s ovim njegovim jugodoktorima i nije imao koga zvati osim Hitne. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova, kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć. Prijateljstva i postoje da se pomogne jedan drugome a on očito nije imao prijatelja među svojima”, počeo je Dežulović, citirajući izjavu splitskog doktora Tomasovića.

“U danima koji su prošli nećete pročitati bolju biografiju Vlade Matijanića, svakako ne bolju i precizniju od ove koju je napisao splitski kirurg veličanstveno nevažnog imena. Moglo bi se reći kako u danima koji su prošli i koji će tek proći nećete pročitati bolju, kraću, svakako ne točniju i precizniju definiciju hrvatske države. Ali u prilikama poput ove država je historijski savršeno sitna i nevažna. Jebeš hrvatsku državu”, nastavio je.

‘Pošten čovjek u Republici Hrvatskoj 2022. godine’

“Sve što o Vladi trebate znati, sve što će o njemu trebati znati mladi i tek budući novinari, sve o njegovo ljudskom i profesionalnom poštenju stalo je u tih par rečenica arhetipskog neprijatelja. Ne desničarskog, političkog ili civilizacijskog nego upravo evolucijskog i antropoloških antipoda. Možeš smatrati kako je umro zbog svojih kvazipoštenih stavova, kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati upomoć. Naravno da je s te strane Vladin stav, kako mu ne trebaju protekcije, bio kvazipošten. Na toj strani u tom drugom svijetu pouzdano svjedočanstvo iznutra kako Vlado nije bio dobar ni s jugodoktorima i nije imao prijatelja među svojima leksikografska je definicija kvazi poštenja…”

“U tom svijetu, novinar Vlado Matijanić bio je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Pošten čovjek u Republici Hrvatskoj 2022. godine. Čovjek bez protekcija i važnih prijatelja koji nije imao koga zvati osim Hitne. Valjat će nam pamtiti tu rečenicu, mogla bi biti uklesana na njegov nadgrobni spomenik. Ne zato jer oslikava narodnog heroja već upravo obrnuto. Zato što rečenica plastično ocrtava mitološkog običnog čovjeka, kakvog je cijelog života nuklearnom energijom branio. Ljude poput njega, bez važnih prijatelja, ljude gubitnike koji u bolesti i nesreći na cijelome svijetu nemaju koga zvati osim Hitne pomoći”, rekao je Dežulović

‘Zašto je onda uporno zvao državu? Zato što je do kraja vjerovao’

“U svijetu Vlade Matijanića, izmaštanom utopijskom svijetu u kojemu vladaju pravda i društveni dogovor, Hitna postoji samo zato da je zovu ljudi kojima treba medicinska skrb i kome ta skrb treba odmah. Zato je bolesni ljudi zovu bez obzira na društveni status. U stvarnom svijetu, u kojemu je bilo živjeti i raditi Vladi Matijaniću, u pogrešno vrijeme, na pogrešnom svijetu, Hitna nije medicinska služba već socijalna služba za kvazipoštenu sirotinju koja nema društvo na važnim položajima. Upravo, dakle, one na čijoj je strani Vlado Matijanić odabrao biti cijelog života. Na čijoj strani nije bio samo kao njihov odvjetnik, Don Quihot s perom, nego kao običan čovjek koji na samrti nema koga zvati osim Hitne. Cijeli život na strani slabijih i otišao je na strani slabijih”, nastavio je.

“Nije imao koga zvati osim hitne? Te bi riječi mogle biti uklesane u njegov nadgrobni spomenik kad bi bile točne. Vlado je imao koga zvati, itekako je imao koga zvati. U Vladinom mobitelu memorirano je više liječnika i ravnatelja bolnica nego ih u mobitelu ima ministar zdravstva, više sadašnjih i bivših ministara nego ih ima premijer, više župana, pročelnika, gradonačelnika i općinskih načelnika nego ih u svom mobitelu ima splitski nadbiskup”, poručio je.

“Ipak, od svih mobitela Vlado je zvao 194. On je znao da ova država ne radi, cijeli je život potrošio pokazujući disfunkcionalnost države. Zašto je onda zvao 194? Zašto je upomoć zvao državu? Zato što je do kraja, mislim sasvim doslovno, do fizičkog kraja, odbijao prestati vjerovati kako je svijet u kojemu bolesni ljudi osim važnih prijatelja zovu Hitnu ostvariv i moguć. Već i zamisao a kamoli mogućnost da bi život dugovao privilegiranoj protekciji i prijateljstvu sklopljenom po društvenoj hijerarhiji za Vladu je bila nepodnošljiva”, rekao je.

‘Nama uobičajena konvencija njemu je bila ubojstvo s predumišljajem’

“U potresnom svjedočenju potresnih sati Vlade Matijanića koje je ovih dana cijela nacija pratila kao konačan rasplet i zadnju epizodu sapunice u Republici Hrvatskoj njegova Andrea opisala je trenutak kada mu je u utorak, oduzeta od straha, oprezno predložila da nazovu ravnatelja bolnice. Svatko tko je makar površno poznavao Vladu može si faksimilno predočiti njegov izraz lica i gađenja s kojim bi to odbio”, nastavio je.

“Nama uobičajena i društveno prihvatljiva konvencija, a naročito na samrti, u razumljivom ljudskom strahu i očaju zvati uglednog kirurga, ravnatelja bolnice i ministar zdravstva i rimskog papu za Vladu bi bila ljudsko i profesionalno ubojstvo s predumišljajem. Nije to međutim bila velika, svjesna, herojska gesta. On je takvu zamisao i mogućnost odbio nagonski, usput, onako kako se odbija baciti opušak na pločnik. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice, njemu teško bolesnom, dva tri dana pred smrt bilo je jednako nepristojno kao zvati županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole”, dodao je.

“Zato Vlado, tvrdoglava i jezičava svađalica, otrovni pauk s društvenih mreža, novinarski pitbull terijer i beskompromisni feralovski komandos bez dlake na jeziku, koji je popu svaki put rekao – pop, a kretenu – kreten, teško bolestan večer prije nego će umrijeti s dežurnim liječnicima i dispečerima hitne razgovara kao sa šalterskim službenicima i slučajnim prolaznicima. “Dobra večer, ispričavam se”, kaže Vlado nazvavši centralu splitske bolnice, večer prije, 16 sati pred smrt. “Dobra večer, molim vas malu pomoć”, kaže onda nazvavši hitni infektološki odjel. “Dobra večer, ja se ispričavam što vam smetam”, reče na koncu nazvavši dežurnog liječnika”, ispričao je.

‘Posljednjim pozivima pokazao je kako bi mogao izgledati svijet’

“Nikada niste čuli nekoga tako teško bolesnog da se uljudno ispričava kad zove bolnicu, koji od Hitne traži mal pomoć i pristojno se ispričava jer zove dežurnog liječnika – čovjeka dakle školovanog, zaposlenog i plaćenog samo zato da mu bolesni ljudi smetaju. Ja sam u životu poznavao samo dvojicu tako pristojnih ljudi – jedan se zvao Predrag, drugi je bio Vlado. Kažu da je svojim snimljenim posljednjim razgovorima čak i mrtav napisao još jednu klasičnu matijanićevsku kritiku i optužnicu protiv korumpiranog i odljuđenog sustava. To je naravno točno”, dodao je.

“Netko će možda dati ostavku, netko neće, netko će biti smijenjen, optužen možda čak i optužen. Možda netko hoće. Sigurno nitko neće. Jebeš to. Više i važnije od toga, Vlado je posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati svijet u kojemu vladaju pravo, socijalna pravda i društveni dogovor svijet u kojemu bi se pristojni ljudi ispričavali što smetaju kasno navečer i u kojima bi pristojna država služila građanima i odazivala se na pozive upomoć. Nimalo metaforički i vrlo doslovno Vlado Matijanić dao je život za takvu ideju boljeg svijeta. Teške su to riječi i pripadaju drugim nekim, manje ciničnim vremenima, ali one zbog toga nisu ništa manje točne”, kazao je.

‘Dobro sam znao Vladu, previše je volio život da bi ga dao džabe’

Vratio se na riječi jednog splitskog liječnika: “”Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova”, kaže ugledni splitski kirurg nevažna imena. Da je bio neki drugi novinar koji je dobar samnom, sigurno bi me nazvao i ja bih napravio sve da mu pomognem, on očito nije imao prijatelja ni među svojima. I to je bez sumnje točno, da je bio dobar s uglednim splitskim kirurgom, da je imao prijatelje među svojima, ukratko, da je bio neki drugi novinar, Vlado bi danas bio s nama. Čak i bez veće, ako i ikakve štete po svoju profesionalnu reputaciju. Nitko nikad ne bi zamjerio Vladi da je u utorak nazvao ravnatelja bolnice, iako tada ne bismo ni znali da bi u protivnom, da ga nije nazvao, za tri dana bio mrtav”, dodao je.

“Vlado međutim nikad nije bio neki drugi novinar. U Vladinom izmaštanom svijetu novinari i doktori nemaju prijatelje, u njegovom utopijskom, boljem svijet liječnici i doktori u istom su poslu. Jedni liječe ljude, drugi društvo. Istinski herojska smrt Vlade Matijanića ne znači da je takav svijet nemoguć i neostvariv. Ona naprotiv znači da je takav svijet jedini moguć. Vladin bolji svijet nije samo jedan od mogućih svjetova, makar i najbolji od svih, već jedini koji ma smisla. Njegov pak život znači da je ostvariv. Dobro sam znao Vladu i vjerujete mi, previše je volio život da bi ga dao džabe”, zaključio je Dežulović.