Nekad je nužno odabrati stranu

Dio građana ne želi se cijepiti premda za to nema medicinskih razloga. Bi li oni sami trebali platili liječenje, ako obole?

Prosječna dnevna cijena bolničkoga liječenja COVID-19 pacijenata je 6000 kn po osobi

Ako je to vrijedno njihovoga prava na slobodu izbora, onda bi bilo potpuno u redu da se bore i protiv obaveznoga zdravstvenog osiguranja. Tada bi svi ti festivali slobode imali puni smisao, jer ako društvo nema ništa sa zdravljem i liječenjem pojedinca, zbog čega bi onda zajednica snosila troškove liječenja onih koji su završili u bolnici zbog izbjegavanja cijepljenja?

Početkom rujna prošle godine na središnjemu zagrebačkome trgu održan je skup pod nazivom „Festival slobode“. Na njemu se okupilo nekoliko tisuća ljudi za koje je COVID‑19 bio izmišljotina i laž te su prosvjedovali protiv nošenja zaštitnih maski, držanja distance i ograničenja u broju okupljenih. Do održavanja tog skupa u Hrvatskoj je bilo registrirano 11.739 slučajeva zaraze koronavirusom i 197 preminulih od komplikacija uzrokovanih infekcijom.

U subotu je održan po porukama istovjetan, ali zbog izostanka u javnosti poznatih osoba, daleko manje pompozan skup pod nazivom „Krik za slobodu“. Broj slučajeva između ta dva skupa povećan je 30 puta, a broj preminulih 44 puta. Neki od prošlogodišnjih govornika na skupu, poput Srećka Sladoljeva, najveći su protivnici cijepljenja.

O argumentu slobode izbora

Upravo u tim krugovima generiraju se svakakve ludosti o cjepivima od kojih one o ugrađenim čipovima, te magnetizmu i zračenju cijepljenih sigurno spadaju među najzabavnije. Jedini stvarni argumenti vrijedni pažnje su moguće kršenje prava svake osobe na slobodan izbor te efikasnost samih cjepiva.

Nadasve je zanimljivo to da argument slobode izbora ponajviše koriste upravo oni koji se inače žestoko protive abortusu i pravu žene da slobodno odlučuje o svome tijelu. Svi poznatiji i viđeniji osporavatelji politike masovnoga cijepljenja, poput Stjepa Bartulice, redovni su sudionici „Hoda za život.“

Veza cijepljenja i legalnog abortusa

To nije nikakav hrvatski specifikum, dovoljno je pogledati tabelu udjela procijepljenoga stanovništva po pojedinim američkim saveznim državama. Među prvih deset s najvećim udjelom procijepljenih redom su države u kojima demokratski predsjednički kandidati redovno pobjeđuju, a zakonska regulacija pobačaja relativno je liberalna. U deset država koje imaju najmanju procijepljenost pobjedu uglavnom odnose republikanski predsjednički kandidati, a pravo na legalni abortus u većini njih bitno je ograničeno.

Prema nedavno provedenome istraživanju barem jednu dozu cjepiva do polovine srpnja primilo je 86 posto Demokrata, 61 posto „nezavisnih“ i svega 52 posto Republikanaca. Slična razlika postoji i između onih sa stečenim višim ili visokim obrazovanjem i svih ostalih. U prvoj skupini jednom dozom cijepilo se 79 posto, a u drugoj svega 59 posto.

Znači, oni s konzervativnim političkim stavovima kao i oni s manjom naobrazbom, a počesto se te dvije društvene skupine preklapaju, zaziru od cijepljenja, među ostalim koristeći argument prava na slobodan izbor, a istovremeno to pravo osporavaju ženama kada one odlučuju o svome tijelu.

Bismarckov model zdravstvene zaštite

Njemački kancelar Otto von Bismarck bio je autor prvoga zakona o obaveznome zdravstvenom osiguranju usvojenoga i implementiranoga u nekoj zemlji. Njemački parlament usvojio je takav zakon 1883. godine jer je njemački konzervativni kancelar želio, među ostalim, po svaku cijenu umanjiti popularnost konkurentske socijalističke stranke. To mu na kraju nije uspjelo, ali njegov model obaveznoga zdravstvenog osiguranja prihvatile su u narednim godinama i desetljećima gotovo sve europske države.

Takav oblik zaštite zaposlenih bitno je utjecao i na smanjenje emigracije njemačkih radnika u SAD, gdje sve do 1935. nije postojala baš nikakva federalna regulacija obaveznoga zdravstvenog osiguranja. Kada je 2010. tadašnji američki predsjednik Barack Obama uspio progurati „Affordable Care Act“ (ACA) u SAD-u je bilo 48.200.000 neosiguranih osoba mlađih od 65 godina ili 18,2 posto te populacije. Do 2020. taj broj smanjen je na 30 milijuna ili 11,1 posto mlađih od 65 godina.

Snažan otpor obaveznom osiguranju

U SAD-u i dalje postoji presnažan politički otpor nametanju obaveznog zdravstvenog osiguranja po uzoru na „Krankenversicherungsgesetz“, Bismarckov model i program star gotovo 140 godina. To protivljenje je daleko veće i snažnije u „crvenim“ državama u kojima su Republikanci dominantna snaga nego u „plavima“, većinski sklonim Demokratima.

Tako je u deset država s najmanjim udjelom procijepljenih, a koje su sve redom „crvene“, i udio zdravstveno neosiguranih dva do četiri puta veći nego u deset država s najvećim udjelom procijepljenog stanovništva, koje su naravno gotovo sve „plave“.

Tko treba plaćati bolničke troškove?

Za očekivati je da oni koji odbijaju obavezno zdravstveno osiguranje zbog „ideoloških“, a ne imovinskih razloga, imaju i rezerve ne samo prema obaveznome već i dobrovoljnome cijepljenju. Prosječni troškovi bolničkoga liječenja COVID pacijenata u američkim bolnicama kreću se od 51.389 dolara po pacijentu za one u dobi od 21 do 40 godina, do 78.569 dolara za pacijente od 41 do 60 godina starosti.

Budući da je broj hospitaliziranih na 100.000 stanovnika u prošlome tjednu višestruko veći u deset država s najmanjim udjelom procijepljenih u odnosu na deset država s najvećim, a kako su to ujedno i države s najvećim udjelom neosiguranih građana, postavlja se pitanje tko bi sve trebao snositi bolničke troškove građana koji se nisu željeli cijepiti zbog nemedicinskih razloga, a nemaju zdravstveno osiguranje?

Troškovi hrvatskog zdravstvenog sustava

Takav problem naravno ne mogu imati hrvatski necijepljeni pacijenti. Prije nekoliko dana ministar zdravstva Vili Beroš objavio je podatak da je u „proteklome mjesecu 574 građana završilo u bolnici zbog COVID-19“, a da od toga broja „njih 94 posto nije bilo cijepljeno.“

Nekako istovremeno saznali smo kako je prosječna dnevna cijena bolničkoga liječenja COVID-19 pacijenata u Hrvatskoj 6000 kuna po osobi te da su tri ključne troškovne stavke: testiranje građana, liječenje i bolovanja COVID-19 pacijenata do kraja lipnja stajale HZZO 2,2 milijarde kuna.

Institute for Health Metrics and Evaluation (IHME) Sveučilišta u Seattleu ovaj je tjedan objavio revidirani model prema kojemu će Hrvatska krajem listopada trebati 764 bolničkih kreveta na odjelima intenzivne njege odnosno 2619 svih vrsta bolničkih kreveta za COVID-19 pacijente. Ako sve te podatke pretvorimo u troškove liječenja HZZO bi jedan dan korištenja bolničkih resursa trebao plaćati 15,7 milijuna kuna od kojih će se 14,8 milijuna kuna odnositi na necijepljene građane.

Bi li trebali sami platiti liječenje?

Nikome razumnom ne bi trebalo biti sporno da će u ovome valu COVID-19 odjele bolnica puniti upravo necijepljeni pacijenti, da velika većina njih nije htjela biti cijepljena zbog nemedicinskih razloga, da su takvim svojim postupkom izravno ugrozili svoje zdravlje, ali posredno i zdravlje svih drugih jer su omogućili stvaranje potencijalno opasnijih sojeva virusa te smanjili zdravstvene kapacitete za liječenje građana od drugih bolesti, te da su zbog povećanoga broja novih slučajeva izravno i neizravno učinili financijsku štetu društvu u cjelini.

Ako je sve to zajedno vrijedno njihovoga prava na slobodu izbora, onda bi bilo potpuno u redu da se po uzoru na svoje američke istomišljenike bore i protiv obaveznoga zdravstvenog osiguranja kao još jednoga oblika državne represije. Tada bi svi ti njihovi festivali ili krikovi slobode imali puni smisao, jer ako društvo nema ništa sa zdravljem i liječenjem pojedinca zbog čega bi onda zajednica snosila troškove liječenja onih koji su završili u bolnici zbog izbjegavanja cijepljenja?

Oni koji su skloni rizicima po vlastito zdravlje uvijek mogu kupiti police dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja ili sami platiti liječenje. Ne može se kričati za slobodu i u slučaju hospitalizacije ne platiti bolnici 6000 kuna po danu liječenja. Zapravo može, ali to je onda „fake“ kričanje kao i sve ono što ga je inspiriralo.