Ispovijest oca iz sirijskog grada Aleppa otkriva razmjere katastrofe. Njegova kćer ne razumije što je to prirodna smrt
Čovjek iz Aleppa sa ženom i šestoro djece ispričao je svoju priču
Čovjek koji živi u Aleppu u gradskom okrugu Šar sa ženom i šestoro djece, napisao je svoju ispovijest uz pomoć novinara CNN-a koji je njegove riječi preveo s arapskog. Obitelj je 2012. godine pobjegla od rata, prvo na sjever, a zatim u zapadni dio zemlje. No, kako nisu uspjeli pobjeći od borbi i razaranja, vratili su se u ruševina Aleppa, gdje svaki dan provode u smrtnoj opasnosti.
Vrlo mi je teško objasniti djeci, pogotovo malenima koji su se rodili nakon što je rat počeo, što se to događa oko njih. Pričam im priče o bitkama u susjedstvu koje se vode između dobra i zla, pričam im o revoluciji i našim zahtjevima za slobodom.
Rekao sam im za demonstracije koje su se odvijale na ulicama grada kada smo od predsjednika Bašara al Asada tražili da ode te kako je nakon toga njegova vojska izašla s tenkovima i vojnim avionima. Zbog čega je više od polovice ljudi otišlo.
Kćer ne zna kako izgleda cijela zgrada
Nakon pet godina rata, djeca se više ne čude kada čuju avione. Neki od njih vrište od straha, neki plaču, a neki se smiju. Ali svi oni me zatrpavaju s pitanjima. Tko nas bombardira? Zašto? Koliko će se to nastaviti? Odakle dolaze ti avioni i piloti u njima?
Moja kćer, koja ima pet godina, rodila se u ovom ratu i uopće ne zna kako izgleda normalan život. Ona zna samo kako izgledaju razrušene ulice, kuće bez zidova i stropova, sa spaljenim drvećem oko njih. Nikad me nije pitala da odemo u park, na igralište ili u kazalište, u Aleppu je sve to nestalo još prije nego se rodila.
Sve što ona zna je da ljudi umiru od bombardiranja. Ona čak ne razumije što je to prirodna smrt. Kada je jedan susjed preminuo, pitala me – je li to zbog granata? Rekao sam ne. Onda od tenkova? Ili od šrapnela. I na to sam joj odgovorio da nije. Ostala je u čudu. “Pa kako je onda umro?” Bilo mi je teško objasniti kako ljudi umiru prirodnom smrću.
Čujemo se barem jednom na sat
Moj najstariji sin Ibrahim ima 10 godina. Bio je ranjen u nogu i trbuh, jedva je preživio. Do danas se boji svakog čudnog ili glasnog zvuka, bilo da je avion, motor ili brzi automobil. Njemu svaka buka zvuči kao bombardiranje u kakvom je stradao. Jednom sam ga pokušao voziti na motoru, iskočio je s njega jer se prepao zvuka, mislio je da je to novo bombardiranje.
Ne prođe ni sat vremena da se ne javim svojoj obitelji, kako bih bio siguran da su dobro. Živjeti u Aleppu znači da ste stalno u opasnosti. Taj put kada mi je sin ranjen išao je u dućan u našoj ulici gdje živimo. Trgovinu su bombardirali iz zraka u trenutku kada je Ibrahim bio tamo.
Shvatio sam da napadaju naše susjedstvo. Požurio sam kući shvatio da se Ibrahim nije vratio iz dućana. Tražio sam ga više od sat vremena. Prekopavao sam cigle od urušenih zidova i nisam ga mogao naći. Zatim smo krenuli tražiti po bolnicama i našli smo ga na hitnom odjelu. Nisam mogao vjerovati da sam ga našao živog.
Traume od ranjavanja sina
Ležao je tamo, bio je prekriven prašinom koja je bila pomiješana s krvlju, imao je otvorene rane na nogama i trbuhu. Operirali su ga i nakon nekoliko sati više nije bio u kritičnom stanju, probudio se iz anestezije. Plakao je i govorio nepovezane rečenice. Pokušali smo ga utješiti. Rekli smo mu da je sve ok, kako je on sada veliki junak jer je sve preživio.
Kada je potpuno došao sebi, nije me pitao tko je bombardirao dućan – on jako dobro zna da je to bio Asadov režim. I prije je vidio mnogo djecu u istoj situaciji u kojoj je on tada bio. Jedno vrijeme nije osjećao noge i brinuo se hoće li moći hodati. Bio je uvjeren će mu liječnici morati amputirati nogu.
Pokušavali smo ga uvjeriti da to nije istina, da neće izgubiti nogu. Nikako nam nije mogao povjerovati. Morali smo mobitelom slikati nogu i pokazati mu fotografiju, da ga uvjerimo kako je još uvijek tamo i da je sve u redu.