Prvi argument za izbacivanje, onaj formalni, prilično je jasan: kao privatne kompanije, Twitter i Facebook nisu agenti tiranije ni arhitekti cenzure. Prema američkom Ustavu, takva uloga pripada isključivo državnom aparatusu, a čitav Prvi amandman, dio Povelje o pravima, sastavljen je u pregovorima ondašnjih federalista i anti-federalista, baš kao dodatna zaštita od države.
U suštini, on predstavlja obranu pojedinaca od mogućih poriva centralne vlasti da nameće državnu religiju, ušutkava novine ili ograničava skupove. Kako Prvi amandman garantira slobodu pojedinaca i udruženja pojedinaca da rade, govore, vjeruju i djeluju, on također garantira slobodu Twittera i Facebooka da ograničavaju čiji god govor žele ograničavati.
Tech tvrtke realno imaju oligopol
Zato je površno govoriti da su korporacije sada moćnije od države po pitanju slobode govora – u američkom sustavu, prema Povelji o pravima, one su to na načelnoj razini oduvijek bile, osim ako ih država ne odluči dodatno regulirati, što vrlo često čini. Ni sama sloboda govora nije apsolutna: tijekom godina Vrhovni je sud definirao niz ograničenja govora, recimo, poticanje na nasilje.
Formalistički argument za izbacivanje Trumpa točan je, no ipak nedovoljan. To što kompanije imaju pravo izbacivati, ne znači da bi trebale izbacivati – posebno kompanije koje, u jednom segmentu, društvenim mrežama, imaju izražen oligopol. Jesu li pretjerali u slučaju Donalda Trumpa?
Ključno je sagledati što je točno dovelo do Trumpovog izbacivanja. Izbacivanje se sada pokušava prikazati kao ljevičarsko-korporativističku cenzuru desnog predsjednika, no to ne odgovara činjenicama. Donald Trump nije izbačen jer je iznosio kontroverzna ili nepopularna mišljenja, jer se nije slagao s liberalnim establišmentom obalne Amerike, jer se puno svađao, obilato lagao, raspačavao fake news, afirmirao kriminalce, promovirao rasiste, brutalno vrijeđao i fizički prijetio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naumili objesiti Pencea ispred Kapitola
Sve to on je godinama radio – no, to ga nije koštalo mjesta na Twitteru. Donald Trump izbačen je nakon što su njegovi najfanatičniji obožavatelji, maskirani i naoružani, na njegov nagovor upali u američki Kongres, s namjerom korištenja nasilja da zaustave prebrojavanje izbornih glasova.
A neki od njih, noseći vješala, lisice, puške i omče, s puno ambicioznim ciljevima od toga. Reutersov urednik na terenu izvještavao je kako najmanje tri dobro opremljena člana okupljene bande traže potpredsjednika Mikea Pencea s idejom da ga, zbog navodne izdaje, objese o drvo ispred Kongresa.
Napad na Kapitol virtualni bi Trump možda i preživio, da ga je odmah osudio, ogradio se od lunatika i naredio slanje Nacionalne grade, što je na kraju, njemu iza leđa, morao obaviti neobješeni potpredsjednik Pence. Međutim, usred svega toga, američki predsjednik nastavio je unositi kaos i poticati nasilje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tweet koji je doveo do zabrane
Prvo je objavio nadrealan video u kojem je pozvao napadače da pođu kućama, ali im je pritom kazao da ih jako voli i da su posebni i da ih razumije. Efekt toga bio je otprilike kao kad vam dobronamjerni ujak pred mamom kaže da ne drobite kolače namijenjene gostima, a zatim vam njoj iza leđa dobro namigne i pusti da drobite. Samo što se nije radilo o kolačima nego o životima.
Nakon toga dolazi do još goreg poteza, ključnog za deplatformizaciju Trumpa. Usred meteža na Kapitolu, on objavljuje novi tweet, u kojem vrlo direktno opravdava nasilje. “Do ovakvih događaja dođe kad nekom ukradete izbore”, napisao je i nastavio mlatiti o 75 milijuna patriota koji su ostali bez prava glasa.
Dakle, odluku o izbacivanju američkog predsjednika mreže poput Twittera donose tek nakon što je, usred napada i pokušaja ustanka, nastavio opravdavati, a time i poticati nasilje u kojem je preminulo pet osoba. Čim je objavio taj tweet, nekoliko analitičara na Twitteru napisalo je: ovo bi mogla biti objava koja će prekinuti tviterašku karijeru Donalda Trumpa. Bili su u pravu, a sve do tada imao si dojam da se Trump mogao izvući, protokolarnom isprikom i diplomatskim apelom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li Trump poticao na nasilje?
Odlukom američkog Vrhovnog suda iz 1969. godine precizno je definirana granica između slobode govora i poticanja na nasilje. Tom se odlukom, iz slučaja Brandenburg v. Ohio, dopuštaju sankcije za govor “usmjeren prema poticanju ili uzrokovanju nezakonitih radnji, te će vjerojatno potaknuti ili uzrokovati takve radnje”.
Ključan kriterij za određivanje takve vrste govora je sljedeći: je li riječ o apstraktnom zagovaranju nasilja kao metode, što je prema Vrhovnom sudu dopušteno, ili o konkretnoj nasilnoj radnji koju se potiče, što nije dopušteno?
Donald Trump definitivno je poticao nezakonito postupanje u vrlo konkretnom slučaju. Osim spomenutih objava tijekom događanja, nekoliko sati prije napada molio je pristaše da krenu na Kongres, a njegov odvjetnik govorio je okupljenima kako je došlo vrijeme za borbu kroz sukobe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Facebook i Twitter tolerirali puno toga
Nema dvojbe oko toga da taj govor spada baš u onu vrstu govora, za koju je Vrhovni sud predvidio mogućnost sankcije od strane vlasti. Jesu li Facebook i Twitter pretjerali u svom sankcioniraju, je li trebalo uspostaviti neku vrstu privremene kazne? Tu dolazimo do trećeg argumenta, konteksta. U ovom slučaju, kontekst je sve: Donald Trump američki je predsjednik. Da nije, već bi davno bio sankcioniran.
Prije nekoliko mjeseci Washington Post popisao je sve primjere u kojima su upravitelji društvenih mreža zbrda-zdola krojili pravila kako bi mogli opravdati njegova brojna kršenja pravila i uvjeta korištenja. Za iste stvari drugi su korisnici dobivali privremene banove ili izbacivanja, dok se za američkog predsjednika elegantno pronalazila neka rupa.
To je, budimo iskreni, logično i razborito: što god govorio, američki je predsjednik, pa to ima golemu vrijednost, čak i kad krši pravila korištenja. Facebook ni Twitter nikada to nisu tako eksplicitno postavili ni komunicirali, no predsjednička funkcija bila je dovoljna da zažmire i prilagode pravilnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cilj napada bio je suspendirati demokraciju
Zato što je važnost funkcije Trumpu omogućavala nešto veća prava od ostalih korisnika, važnost funkcije sada ga je, po definiciji, nešto više koštala. Donald Trump američki je predsjednik koji je svoje fanatike poslao na Kongres da zaustave prebrojavanje glasova; to je kontekst kroz koji sve moramo promatrati.
Ovdje se nije radilo o običnoj svađi unutar demokratskih okvira, što bi bilo iznimno problematično za reguliranje. Nije se radilo o običnom pozivanju na nasilje, recimo ljubomornog supruga na potencijalnog ljubavnika, što bi bilo dosta jednostavno za sankcioniranje. Ovdje se radilo o političkom nasilju koje je, pod pokroviteljstvom vrhovnog zapovjednika, imalo za cilj suspendirati liberalnu demokraciju. A bez liberalne demokracije, nema ni slobode govora.
Baš zato, što je Trump predsjednik, baš zato, što još uvijek ima poluge kojima može nanijeti puno štete, baš zato, što nije pokazivao kajanje zbog pokušaja puča kojem je bio inspiracija, američke društvene mreže osjetile su se pozvane da nešto naprave. To nema baš nikakve veze s cancel cultureom, wokeismom i ostalim ispraznim frazama kojima se sada nabacuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trump još uvijek može ići po medijima
Slaba je logika da suspendiranje Trumpa valja prepustiti institucijama: institucije nemaju mogućnost diktiranja Twitterovih postupaka, a Trumpa mogu suspendirati jedino kazneno, dakle kroz opoziv i kasniji kazneni proces. Što opet Twitteru ne rješava problem, osim iz eventualnog zatvora.
Slab je i argument da profile na Twitteru imaju puno gori ljudi od Trumpa, predstavnici brutalnih režima čija su postupanja uzrokovala tisuće smrti. To je točno, no Twitter ni Facebook nikad nisu tvrdili da su mašine za biranje uljudnih i učenih, otvorenih i liberalnih, lijepih i smjernih. Logično je da američke kompanije puno više brine što, uz njihov instrumentarij, radi demokratski izabran predsjednik Amerike.
Spomenimo i to da Trump nije, kao što se sada piše, zabranjen ili izopćen: on i dalje može davati intervjue, održavati pressice, slati priopćenja i gostovati na televiziji. Ili, ako poželi, narediti nečije bombardiranje. Prekršio je sva moguća pravila društvenih mreža i sada strpljivo snosi posljedice, a kako uskoro neće biti predsjednik, nestaje i argument da je od krucijalne važnosti čuti što na njima ima za poručiti.
Problem s reguliranjem društvenih mreža
Što sve ne znači da se treba veseliti izbacivanju Donalda Trumpa. Svoje izbacivanje pošteno je zaslužio, ali ostaje golema bojazan od prekoračenja ovlasti tech giganta i društvenih mreža s jedne strane, kao i prekomjernog raketiranja od strane državnih regulatora s druge.
Paradoksalno, no stroža regulacija neminovno bi značila puno više zabrana i ranijih izbacivanja. Ako Facebook, Twitter i ostale platforme počnemo zakonski tretirati kao ono što nisu – urednički proizvodi s kontrolom produkcije i odabirom sadržaja – sav rizik i teret uređivanja prebacit će na korisnike, tako da se odmah blokira ili ograničava svaku psovku, klevetu ili provokaciju. Taj pristup ima niz problema i živimo u zabludi ako mislimo da će zahvatiti samo tvrde rasiste.
Da je Twitter bio financijski i zakonski odgovoran za Trumpove tvitove, kao što su odgovorni urednici i nakladnici tradicionalnih medija, Trump ne bi preživio ni prvih mjesec dana: davno prije kandidature širio je laži o fabriciranom rodnom listu Baracka Obame, a u drugoj ili trećoj godini mandata jednog je TV voditelja iz čista mira optužio za ubojstvo suradnice.
Hrvatska agencija za kontrolu Facebooka?
Kritičari Twitterovog izbacivanja Trumpa sada zazivaju više regulacije i jači nadzor društvenih mreža zbog nedemokratskih praksi. Legitimno pitanje o kojem valja raspravljati – no, da je Twitter ranije bio pod čizmom strože regulacije, Trumpa na njemu odavno ne bi bilo pa nije jasno kakvu točno regulaciju zamišljaju.
Angela Merkel predlaže, recimo, da odluke o poželjnom ponašanju korisnika donosi regulator, odnosno država, a ne privatna kompanija.
U tom bismo slučaju u svakoj zemlji dobili agenciju koja regulira postupanja mreža i korisnika, a oko tog scenarija državnog nadgledanja Facebooka i Twittera, posebno kod nas u Hrvatskoj, imam određenih dvojbi.
Kompanije ne žele pomagati u rušenju poretka
Kod slučaja Trump brkaju se dvije odvojene teme: fizičko ugrožavanje liberalne demokracije pod auspicijem aktualnog predsjednika, koje nije predmet slobode govora, i realna potreba za pametnijim nadzorom tehnološkog oligopola, koji jest važan za slobodu govora. Ako se prvo kojim slučajem ostvari, drugim se nećemo previše zamarati; da bismo razmišljali o drugom, valja biti siguran da smo otklonili prvo.
Odluka je zamršena, ali u kontekstu sumanutog napada na Kongres, specifična i nužna. Razumljivo je da one kompanije, koje smatraju da su dale obol pokušaju rušenja liberalnog poretka, čine sve da otklone takvu mogućnost.
Barem do kraja mandata – uvjeren sam da će Trumpu jednog dana, kad izgubi vlast i nestane fizičke opasnosti, ipak vratiti pristup. Kad ne pokušava organizirati puč u kojem ubijaju ljude, za mnoge je platforme nezamjenjiva atrakcija.
Distopijska cenzura ili čuvanje liberalizma: zašto je Twitter ipak u pravu što je izbacio Trumpa
Brkaju se dvije teme: ugrožavanje demokracije pod auspicijem predsjednika i potreba za pametnijim nadzorom tech divova
Ključno je sagledati što je točno dovelo do Trumpovog izbacivanja. Nije izbačen jer je iznosio kontroverzna ili nepopularna mišljenja, jer se nije slagao s liberalnim establišmentom obalne Amerike, jer se puno svađao, obilato lagao, raspačavao fake news, afirmirao kriminalce, promovirao rasiste, brutalno vrijeđao i fizički prijetio. Sve to on je godinama radio - no, to ga nije koštalo mjesta na Twitteru
Jesu li Twitter, Facebook i ostale platforme u pravu što su izbacili Donalda Trumpa, ili je riječ o distopijskom užasu, potencijalnoj diktaturi nekolicine korporacija iz Silicijske doline koje sada određuju što možemo čitati? Stvar je zamršena, tiče se ustavnih kategorija, poslovnih praksi, liberalne demokracije i tech oligopola, a najviše od svega, tiče se konkretnog prekršaja.
Prvi argument za izbacivanje, onaj formalni, prilično je jasan: kao privatne kompanije, Twitter i Facebook nisu agenti tiranije ni arhitekti cenzure. Prema američkom Ustavu, takva uloga pripada isključivo državnom aparatusu, a čitav Prvi amandman, dio Povelje o pravima, sastavljen je u pregovorima ondašnjih federalista i anti-federalista, baš kao dodatna zaštita od države.
U suštini, on predstavlja obranu pojedinaca od mogućih poriva centralne vlasti da nameće državnu religiju, ušutkava novine ili ograničava skupove. Kako Prvi amandman garantira slobodu pojedinaca i udruženja pojedinaca da rade, govore, vjeruju i djeluju, on također garantira slobodu Twittera i Facebooka da ograničavaju čiji god govor žele ograničavati.
Tech tvrtke realno imaju oligopol
Zato je površno govoriti da su korporacije sada moćnije od države po pitanju slobode govora – u američkom sustavu, prema Povelji o pravima, one su to na načelnoj razini oduvijek bile, osim ako ih država ne odluči dodatno regulirati, što vrlo često čini. Ni sama sloboda govora nije apsolutna: tijekom godina Vrhovni je sud definirao niz ograničenja govora, recimo, poticanje na nasilje.
Formalistički argument za izbacivanje Trumpa točan je, no ipak nedovoljan. To što kompanije imaju pravo izbacivati, ne znači da bi trebale izbacivati – posebno kompanije koje, u jednom segmentu, društvenim mrežama, imaju izražen oligopol. Jesu li pretjerali u slučaju Donalda Trumpa?
Ključno je sagledati što je točno dovelo do Trumpovog izbacivanja. Izbacivanje se sada pokušava prikazati kao ljevičarsko-korporativističku cenzuru desnog predsjednika, no to ne odgovara činjenicama. Donald Trump nije izbačen jer je iznosio kontroverzna ili nepopularna mišljenja, jer se nije slagao s liberalnim establišmentom obalne Amerike, jer se puno svađao, obilato lagao, raspačavao fake news, afirmirao kriminalce, promovirao rasiste, brutalno vrijeđao i fizički prijetio.
Naumili objesiti Pencea ispred Kapitola
Sve to on je godinama radio – no, to ga nije koštalo mjesta na Twitteru. Donald Trump izbačen je nakon što su njegovi najfanatičniji obožavatelji, maskirani i naoružani, na njegov nagovor upali u američki Kongres, s namjerom korištenja nasilja da zaustave prebrojavanje izbornih glasova.
A neki od njih, noseći vješala, lisice, puške i omče, s puno ambicioznim ciljevima od toga. Reutersov urednik na terenu izvještavao je kako najmanje tri dobro opremljena člana okupljene bande traže potpredsjednika Mikea Pencea s idejom da ga, zbog navodne izdaje, objese o drvo ispred Kongresa.
Napad na Kapitol virtualni bi Trump možda i preživio, da ga je odmah osudio, ogradio se od lunatika i naredio slanje Nacionalne grade, što je na kraju, njemu iza leđa, morao obaviti neobješeni potpredsjednik Pence. Međutim, usred svega toga, američki predsjednik nastavio je unositi kaos i poticati nasilje.
Tweet koji je doveo do zabrane
Prvo je objavio nadrealan video u kojem je pozvao napadače da pođu kućama, ali im je pritom kazao da ih jako voli i da su posebni i da ih razumije. Efekt toga bio je otprilike kao kad vam dobronamjerni ujak pred mamom kaže da ne drobite kolače namijenjene gostima, a zatim vam njoj iza leđa dobro namigne i pusti da drobite. Samo što se nije radilo o kolačima nego o životima.
Nakon toga dolazi do još goreg poteza, ključnog za deplatformizaciju Trumpa. Usred meteža na Kapitolu, on objavljuje novi tweet, u kojem vrlo direktno opravdava nasilje. “Do ovakvih događaja dođe kad nekom ukradete izbore”, napisao je i nastavio mlatiti o 75 milijuna patriota koji su ostali bez prava glasa.
Dakle, odluku o izbacivanju američkog predsjednika mreže poput Twittera donose tek nakon što je, usred napada i pokušaja ustanka, nastavio opravdavati, a time i poticati nasilje u kojem je preminulo pet osoba. Čim je objavio taj tweet, nekoliko analitičara na Twitteru napisalo je: ovo bi mogla biti objava koja će prekinuti tviterašku karijeru Donalda Trumpa. Bili su u pravu, a sve do tada imao si dojam da se Trump mogao izvući, protokolarnom isprikom i diplomatskim apelom.
Je li Trump poticao na nasilje?
Odlukom američkog Vrhovnog suda iz 1969. godine precizno je definirana granica između slobode govora i poticanja na nasilje. Tom se odlukom, iz slučaja Brandenburg v. Ohio, dopuštaju sankcije za govor “usmjeren prema poticanju ili uzrokovanju nezakonitih radnji, te će vjerojatno potaknuti ili uzrokovati takve radnje”.
Ključan kriterij za određivanje takve vrste govora je sljedeći: je li riječ o apstraktnom zagovaranju nasilja kao metode, što je prema Vrhovnom sudu dopušteno, ili o konkretnoj nasilnoj radnji koju se potiče, što nije dopušteno?
Donald Trump definitivno je poticao nezakonito postupanje u vrlo konkretnom slučaju. Osim spomenutih objava tijekom događanja, nekoliko sati prije napada molio je pristaše da krenu na Kongres, a njegov odvjetnik govorio je okupljenima kako je došlo vrijeme za borbu kroz sukobe.
Facebook i Twitter tolerirali puno toga
Nema dvojbe oko toga da taj govor spada baš u onu vrstu govora, za koju je Vrhovni sud predvidio mogućnost sankcije od strane vlasti. Jesu li Facebook i Twitter pretjerali u svom sankcioniraju, je li trebalo uspostaviti neku vrstu privremene kazne? Tu dolazimo do trećeg argumenta, konteksta. U ovom slučaju, kontekst je sve: Donald Trump američki je predsjednik. Da nije, već bi davno bio sankcioniran.
Prije nekoliko mjeseci Washington Post popisao je sve primjere u kojima su upravitelji društvenih mreža zbrda-zdola krojili pravila kako bi mogli opravdati njegova brojna kršenja pravila i uvjeta korištenja. Za iste stvari drugi su korisnici dobivali privremene banove ili izbacivanja, dok se za američkog predsjednika elegantno pronalazila neka rupa.
To je, budimo iskreni, logično i razborito: što god govorio, američki je predsjednik, pa to ima golemu vrijednost, čak i kad krši pravila korištenja. Facebook ni Twitter nikada to nisu tako eksplicitno postavili ni komunicirali, no predsjednička funkcija bila je dovoljna da zažmire i prilagode pravilnike.
Cilj napada bio je suspendirati demokraciju
Zato što je važnost funkcije Trumpu omogućavala nešto veća prava od ostalih korisnika, važnost funkcije sada ga je, po definiciji, nešto više koštala. Donald Trump američki je predsjednik koji je svoje fanatike poslao na Kongres da zaustave prebrojavanje glasova; to je kontekst kroz koji sve moramo promatrati.
Ovdje se nije radilo o običnoj svađi unutar demokratskih okvira, što bi bilo iznimno problematično za reguliranje. Nije se radilo o običnom pozivanju na nasilje, recimo ljubomornog supruga na potencijalnog ljubavnika, što bi bilo dosta jednostavno za sankcioniranje. Ovdje se radilo o političkom nasilju koje je, pod pokroviteljstvom vrhovnog zapovjednika, imalo za cilj suspendirati liberalnu demokraciju. A bez liberalne demokracije, nema ni slobode govora.
Baš zato, što je Trump predsjednik, baš zato, što još uvijek ima poluge kojima može nanijeti puno štete, baš zato, što nije pokazivao kajanje zbog pokušaja puča kojem je bio inspiracija, američke društvene mreže osjetile su se pozvane da nešto naprave. To nema baš nikakve veze s cancel cultureom, wokeismom i ostalim ispraznim frazama kojima se sada nabacuje.
Trump još uvijek može ići po medijima
Slaba je logika da suspendiranje Trumpa valja prepustiti institucijama: institucije nemaju mogućnost diktiranja Twitterovih postupaka, a Trumpa mogu suspendirati jedino kazneno, dakle kroz opoziv i kasniji kazneni proces. Što opet Twitteru ne rješava problem, osim iz eventualnog zatvora.
Slab je i argument da profile na Twitteru imaju puno gori ljudi od Trumpa, predstavnici brutalnih režima čija su postupanja uzrokovala tisuće smrti. To je točno, no Twitter ni Facebook nikad nisu tvrdili da su mašine za biranje uljudnih i učenih, otvorenih i liberalnih, lijepih i smjernih. Logično je da američke kompanije puno više brine što, uz njihov instrumentarij, radi demokratski izabran predsjednik Amerike.
Spomenimo i to da Trump nije, kao što se sada piše, zabranjen ili izopćen: on i dalje može davati intervjue, održavati pressice, slati priopćenja i gostovati na televiziji. Ili, ako poželi, narediti nečije bombardiranje. Prekršio je sva moguća pravila društvenih mreža i sada strpljivo snosi posljedice, a kako uskoro neće biti predsjednik, nestaje i argument da je od krucijalne važnosti čuti što na njima ima za poručiti.
Problem s reguliranjem društvenih mreža
Što sve ne znači da se treba veseliti izbacivanju Donalda Trumpa. Svoje izbacivanje pošteno je zaslužio, ali ostaje golema bojazan od prekoračenja ovlasti tech giganta i društvenih mreža s jedne strane, kao i prekomjernog raketiranja od strane državnih regulatora s druge.
Paradoksalno, no stroža regulacija neminovno bi značila puno više zabrana i ranijih izbacivanja. Ako Facebook, Twitter i ostale platforme počnemo zakonski tretirati kao ono što nisu – urednički proizvodi s kontrolom produkcije i odabirom sadržaja – sav rizik i teret uređivanja prebacit će na korisnike, tako da se odmah blokira ili ograničava svaku psovku, klevetu ili provokaciju. Taj pristup ima niz problema i živimo u zabludi ako mislimo da će zahvatiti samo tvrde rasiste.
Da je Twitter bio financijski i zakonski odgovoran za Trumpove tvitove, kao što su odgovorni urednici i nakladnici tradicionalnih medija, Trump ne bi preživio ni prvih mjesec dana: davno prije kandidature širio je laži o fabriciranom rodnom listu Baracka Obame, a u drugoj ili trećoj godini mandata jednog je TV voditelja iz čista mira optužio za ubojstvo suradnice.
Hrvatska agencija za kontrolu Facebooka?
Kritičari Twitterovog izbacivanja Trumpa sada zazivaju više regulacije i jači nadzor društvenih mreža zbog nedemokratskih praksi. Legitimno pitanje o kojem valja raspravljati – no, da je Twitter ranije bio pod čizmom strože regulacije, Trumpa na njemu odavno ne bi bilo pa nije jasno kakvu točno regulaciju zamišljaju.
Angela Merkel predlaže, recimo, da odluke o poželjnom ponašanju korisnika donosi regulator, odnosno država, a ne privatna kompanija.
U tom bismo slučaju u svakoj zemlji dobili agenciju koja regulira postupanja mreža i korisnika, a oko tog scenarija državnog nadgledanja Facebooka i Twittera, posebno kod nas u Hrvatskoj, imam određenih dvojbi.
Kompanije ne žele pomagati u rušenju poretka
Kod slučaja Trump brkaju se dvije odvojene teme: fizičko ugrožavanje liberalne demokracije pod auspicijem aktualnog predsjednika, koje nije predmet slobode govora, i realna potreba za pametnijim nadzorom tehnološkog oligopola, koji jest važan za slobodu govora. Ako se prvo kojim slučajem ostvari, drugim se nećemo previše zamarati; da bismo razmišljali o drugom, valja biti siguran da smo otklonili prvo.
Odluka je zamršena, ali u kontekstu sumanutog napada na Kongres, specifična i nužna. Razumljivo je da one kompanije, koje smatraju da su dale obol pokušaju rušenja liberalnog poretka, čine sve da otklone takvu mogućnost.
Barem do kraja mandata – uvjeren sam da će Trumpu jednog dana, kad izgubi vlast i nestane fizičke opasnosti, ipak vratiti pristup. Kad ne pokušava organizirati puč u kojem ubijaju ljude, za mnoge je platforme nezamjenjiva atrakcija.