Ponekad se desetljećima ne dogodi ništa, a onda se u nekoliko tjedana dogode cijela desetljeća. Ova opaska Vladimira Iljiča Lenjina dugo nije bila tako točna kao posljednja dva tjedna. Putinov rat u Ukrajini izazvao je niz senzacionalnih promjena koje će dugoročno redefinirati Rusiju, Europsku uniju, NATO, ali i Ameriku i njenu vanjsku politiku. Svijet nikad više neće biti kakav je bio prije 24. veljače. Rat u Ukrajini užasna je cijena, ali Putinovi zločini pokrenuli su u ostatku Europe i dijelu svijeta promjene koje zasad izgledaju mahom pozitivne.
Njemačka je konačno odabrala
Njemačka je konačno shvatila da je njena proruska politika neodrživa i da mora izabrati između Europe i Rusije. Olaf Scholz na velika se vrata odrekao ruskog plina i njemačke navade da u Moskvi uporno traži vjerodostojnog sugovornika, iako je desetljećima već jasno da ga tamo neće naći. Njemačka je već pokrenula gradnju svog prvog LNG terminala, pored završenog NordStreama2 – to bi u drugim vremenima bila senzacija desetljeća, ali ima i većih promjena.
Berlin je konačno prihvatio zahtjev NATO-a da na obranu troši barem dva posto proračuna. Teret povijesne odgovornosti za dva svjetska rata, razaranje Europe i istrebljenje europskih Židova Berlin je konačno stavio u razuman kontekst: da je nastavila ne činiti ništa, Njemačka bi olakšala posao novom zavojevaču u Europi, a njena odgovornost kao vodeće kontinentalne sile bila bi neporeciva.
Amerika se zbilja vratila?
Amerika je ponovno pokazala da zna biti lider kad to želi. Već godinu dana predsjednik Joe Biden trubio je da se “Amerika vratila” na svjetsku pozornicu, ali su njegove riječi imale težinu samo uvjetno, za slučaj da se 2024. u Bijelu kuću ne vrati Donald Trump. Osim toga, ni sam Biden nije mogao prodati američki leadership nakon pogrešne i katastrofalno provedene odluke o američkom i savezničkom povlačenju iz Afganistana.
No, sve se to promijenilo kad je Vladimir Putin odlučio napasti Ukrajinu. Prvu zadovoljštinu Amerika je dobila kad su se njeni obavještajni podaci o nadolazećoj invaziji pokazali točnima i u detalj preciznima. Skepsa prema javnim procjenama američkih obavještajnih službi bila je itekako utemeljena: svijet pamti tvrdnje Georgea W. Busha o oružju za masovno uništenje u Iraku, ali i nedavne procjene CIA-e o višetjednom otporu afganistanske vojske talibanima – nije bilo ni jednog ni drugog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Biden je natjerao Putina na novi scenarij
Biden međutim kao da se cijeloga života pripremao baš za ovu krizu – iskusan u vanjskoj politici, izveo je maestralnu kampanju upozoravanja na ruske namjere, pritisnuo Moskvu da mijenja pripremljene scenarije, i paralelno mobilizirao saveznike u NATO-u i Europskoj uniji. Zbog Bidenovog alarmiranja o pripremljenim lažnim povodima za rat, Putin je morao smišljati nove scenarije, da bi na kraju krenuo u rat bez ikakvog formalnog objašnjenja, tek s općenitim optužbama o “nacistima” i “stvaranju anti-Rusije” u Ukrajini. Koliko god to danas izgleda na dugom štapu, to bi Bidenovo forsiranje Putinove ruke jednog dana moglo imati veliku važnost pri utvrđivanju odgovornosti Rusije za rat i pojedinačne kaznene odgovornosti Putina i njegovih ljudi za ratne zločine.
Tvrdnje da se “Amerika vratila” dobile su priliku da se potvrde na djelu – uspjeh koji bi Biden inače teško ostvario u normalnim, mirnodopskim uvjetima. Najveći benefit od toga imat će europska sigurnosna arhitektura. Vrijednost američkih sigurnosnih garancija i smislenost postojanja NATO-a vratili su se u ozbiljne političke kalkulacije u nizu europskih metropola – kad ruski tenkovi ponovno voze europskim cestama, nije teško prepoznati koja je strana “prava”. Proširenje NATO-a, jedna od fiksacija Vladimira Putina, moglo bi se neplanirano dogoditi upravo zbog njegova napada na Ukrajinu – Finsku i Švedsku kao da gura u Sjevernoatlantski savez, recimo kad im prijeti posljedicama ako se usude ući u NATO. Sve to bilo bi nezamislivo prije samo koji mjesec.
Amerika se miri sa starim neprijateljima
No, ima i nezamislivijih stvari koje se događaju upravo zadnja dva-tri dana. Suočena s velikim kopnenim ratom u Europi u kojem sudjeluje neprijateljska nuklearna velesila, Amerika je odlučila – barem privremeno – zakopati svoje druge ratne sjekire. Uskoro ćemo vjerojatno svjedočiti senzacionalnim diplomatskim uspjesima s dva američka najljuća neprijatelja: Iranom i Venezuelom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pregovori o obnovi Iranskog nuklearnog sporazuma, koji je postigao Barack Obama, ali poništio Trump, već su trajali neko vrijeme, ali im je rat u Rusiji dao posve novu dimenziju. Iran je bio nezadovoljan prilikama za izlazak na tržište koje je bio dobio prvotnim sporazumom; nakon povlačenja Amerike to se samo pogoršalo. No, za razliku od 2015. godine, u drugom pokušaju se Teheranu smiješi bingo – ako se uspiju dogovoriti s Amerikancima, mogli bi ostvariti senzacionalan deal: Iran je, sa zalihama od 32 bilijuna kubika, druga plinom najbogatija zemlja na svijetu, odmah iza Rusije koja ima 37 bilijuna.
Zahvaljujući postojećoj infrastrukturi i LNG kapacitetima, Iran ozbiljno može preuzeti dobar dio opskrbe Europe plinom. U prijašnjim nuklearnim pregovorima s Iranom, Rusija je Teheranu često davala samo uvjetno zeleno svjetlo kako bi ga zadržala izvan plinske igre i daleko od svojih europskih potrošača.
Iran će zamijeniti Rusiju kao europski dobavljač plina
Kad se u Europi počelo ozbiljnije govoriti o ukapljenom prirodnom plinu, mnogi komentatori tvrdili su da je riječ o američkoj geopolitičkoj igri protiv Rusije – beskrajno je ponavljana teza da Washington želi istisnuti ruski plin kako bi preko Atlantika slao tankere s američkim plinom dobivenim frackingom. Istina, Senat je 2016. ukinuo staru zabranu izvoza energenata jer je Amerika – prvi put u moderno doba – ponovno postala energetski nezavisna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ideja da bi Amerika preko oceana slala plin u Europu uvijek je bila neozbiljna. Amerika ima ukupno 6 (slovima: šest) LNG terminala. Da ih upeterostruči – a to nije jednostavno jer je terminal za ukapljivanje neizmjerno skuplji od onog za iskrcaj – to opet ne bi bilo dovoljno da zadovolji gigantske europske potrebe za plinom. Ne samo da Amerika nije ta koja će zamijeniti Rusiju kao europski dobavljač plina, nego će to po svoj prilici biti američki neprijatelj Iran, i to zahvaljujući upravo američkoj spremnosti da zaključi s Iranom sporazum i tako Europi olakša iduću zimu i stabilizira dotok energenta za europsku industriju.
Sve ovo naravno može naići na ozbiljne probleme i propasti – do dogovora s Iranom nije jednostavno doći i može ga pokopati i manji incident, poput preksinoćnjeg granatiranja američkog konzulata u Erbilu, glavnom gradu kurdskog dijela Iraka, za koji je navodno kriv Teheran. Takvi incidenti mogu biti reakcija tvrdolinijaša unutar Irana koji ne žele dogovor s Amerikom. No, da su Iran i Amerika prepoznali zajednički interes, vidi se i po sekundarnim indikatorima: iranski neprijatelji Saudijska Arabija, UAE i Izrael signaliziraju da su bliže Moskvi nego Washingtonu i pritom se na libe brutalnih poruka.
Poruka izraelskog premijera Zelenskom
Najskandaloznija je, bez sumnje, poruka izraelskog premijera Naftalija Bennetta, koji je ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom rekao da najbolje da se Ukrajinci predaju jer da će tako izbjeći krvoproliće. Naciji koja herojski gine za svoju slobodu takvo što ne bi poručio ni veliki Putinov obožavatelj Stipe Mesić. Osobito je besramno kad takav cinizam dolazi od premijera Izraela, male nacije koja se ne jednom suočila s agresijom velikog susjeda koji je želi zbrisati s karte; baš se Izrael niti jednom nije predao, nego je svaki put prevagnuo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zapravo, Bennettov posjet Moskvi i ova sramotna izjava nisu upućeni Ukrajini nego Americi i vjerojatno svjedoče o nezadovoljstvu mogućim sporazumom s Iranom. Slična je i reakcija izraelskih saveznika na Bliskom istoku – Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. S početkom rata u Ukrajini cijena nafte skočila je u nebesa, pa je Biden nazvao vladare u Rijadu i Abu Dhabiju – Mohameda bin Salmana i Mohameda bin Zajeda – s idejom da povećaju proizvodnju i tako snize cijenu nafte.
Ni MbS ni MbZ, kako ih skraćeno zovu, nisu se američkom predsjedniku javili na telefon; obojica su se uredno čuli s Putinom. Saudijska kraljevska palača priopćila je da nema namjeru povećavati proizvodnju sve dok Biden ne obnovi podršku njihovu izgubljenom ratu u Jemenu – a to će se dogoditi nikad. No, Rijad je time dao do znanja što ga mori: sukob u Jemenu zapravo je proxy rat s Iranom.
Neočekivani diplomatski proboj u Venezueli
Drugi diplomatski proboj počeo se događati na još neočekivanijem mjestu: u Venezueli. Kad neće Saudijska Arabija i UAE, više nafte može pumpati i jedina članica OPEC-a u zapadnoj hemisferi, samo kad bi se riješila okova američkih sankcija. Vlast Nicolasa Madura u Caracasu zločinačka je banda bez legitimiteta, no Biden pokazuje da je nešto naučio od Niccola Machiavellija i Henryja Kissingera: svoje neprijatelje okreni jedne protiv drugih, ne dopusti da se oni zajedno okrenu protiv tebe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Venezuela ima ogromne zalihe nafte, pa iako je gospodarski slom u koji su zemlju odveli Hugo Chávez i Maduro uništio dio kapaciteta za proizvodnju, ublažavanje ili ukidanje američkih sankcija preporodilo bi tamošnji izvoz. Osim na Kubu i susjedne zemlje, većina venezuelanske nafte ionako ide u Sjedinjene Države, a povećani pritok pomogao bi sniziti cijene goriva na američkim pumpama, koje Bidena ubijaju u domaćoj politici. Na pomolu je neka vrsta sporazuma: Biden je na pregovore u Caracas poslao svog izaslanika, a Maduro je odgovorio oslobađanjem dvojice Amerikanaca koje je držao kao političke zatvorenike.
Ruski tenkovi u Ukrajini vratili su konopac u Europu
Svaka od ovih promjena – u Njemačkoj, Europskoj uniji, Finskoj, NATO-u, Iranu ili Venezueli – još u siječnju bila je znanstvena fantastika. Politički i sigurnosni tabui ruše se već dva tjedna.
Ruski napad na Ukrajinu najvažniji je politički događaj naše generacije: sigurno najznačajniji od pada komunizma. Bez sumnje će imati dugoročnije posljedice nego napadi 9. rujna, izbor Trumpa ili Brexit. Kad su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu, u Europi je došlo do “smjena doba” – zapamtite riječ kancelara Scholza, “Zeitenwende” – koja će ući u udžbenike povijesti. Putinova zavojevačka politika prisilila je Zapad da se suoči s neugodnom istinom, baš poput osuđenika iz još jedne slavne izreke: Ništa ne koncentrira um snažnije od pomisli na konopac. Ruski tenkovi u Ukrajini vratili su konopac u Europu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Đivo Đurović: Putin je prisilio Zapad da se suoči s neugodnom istinom. I dubinski promijeni
Putin je izazvao niz promjena koje će dugoročno redefinirati Rusiju, Europsku uniju, NATO, ali i Ameriku i njenu vanjsku politiku
Nakon godina sumnji u vlastiti identitet, katastrofi Brexita i Donalda Trumpa, Zapad se u svega dva tjedna rekonstituirao
Ponekad se desetljećima ne dogodi ništa, a onda se u nekoliko tjedana dogode cijela desetljeća. Ova opaska Vladimira Iljiča Lenjina dugo nije bila tako točna kao posljednja dva tjedna. Putinov rat u Ukrajini izazvao je niz senzacionalnih promjena koje će dugoročno redefinirati Rusiju, Europsku uniju, NATO, ali i Ameriku i njenu vanjsku politiku. Svijet nikad više neće biti kakav je bio prije 24. veljače. Rat u Ukrajini užasna je cijena, ali Putinovi zločini pokrenuli su u ostatku Europe i dijelu svijeta promjene koje zasad izgledaju mahom pozitivne.
Nakon godina sumnji u vlastiti identitet, katastrofi Brexita i Donalda Trumpa, Zapad se u svega dva tjedna rekonstituirao. NATO više nije “brain dead” nego vrlo aktivni mozak obrane Europe. Europska unija od pacifističke utopije pretvorila se u opskrbljivača Ukrajine oružjem, no – još važnije – prihvatila je da je proširenje na istok nužnost bez koje neće biti mira na kontinentu. Ukrajina, Gruzija i Moldavija već su aplicirale za članstvo.
Njemačka je konačno odabrala
Njemačka je konačno shvatila da je njena proruska politika neodrživa i da mora izabrati između Europe i Rusije. Olaf Scholz na velika se vrata odrekao ruskog plina i njemačke navade da u Moskvi uporno traži vjerodostojnog sugovornika, iako je desetljećima već jasno da ga tamo neće naći. Njemačka je već pokrenula gradnju svog prvog LNG terminala, pored završenog NordStreama2 – to bi u drugim vremenima bila senzacija desetljeća, ali ima i većih promjena.
Berlin je konačno prihvatio zahtjev NATO-a da na obranu troši barem dva posto proračuna. Teret povijesne odgovornosti za dva svjetska rata, razaranje Europe i istrebljenje europskih Židova Berlin je konačno stavio u razuman kontekst: da je nastavila ne činiti ništa, Njemačka bi olakšala posao novom zavojevaču u Europi, a njena odgovornost kao vodeće kontinentalne sile bila bi neporeciva.
Amerika se zbilja vratila?
Amerika je ponovno pokazala da zna biti lider kad to želi. Već godinu dana predsjednik Joe Biden trubio je da se “Amerika vratila” na svjetsku pozornicu, ali su njegove riječi imale težinu samo uvjetno, za slučaj da se 2024. u Bijelu kuću ne vrati Donald Trump. Osim toga, ni sam Biden nije mogao prodati američki leadership nakon pogrešne i katastrofalno provedene odluke o američkom i savezničkom povlačenju iz Afganistana.
No, sve se to promijenilo kad je Vladimir Putin odlučio napasti Ukrajinu. Prvu zadovoljštinu Amerika je dobila kad su se njeni obavještajni podaci o nadolazećoj invaziji pokazali točnima i u detalj preciznima. Skepsa prema javnim procjenama američkih obavještajnih službi bila je itekako utemeljena: svijet pamti tvrdnje Georgea W. Busha o oružju za masovno uništenje u Iraku, ali i nedavne procjene CIA-e o višetjednom otporu afganistanske vojske talibanima – nije bilo ni jednog ni drugog.
Biden je natjerao Putina na novi scenarij
Biden međutim kao da se cijeloga života pripremao baš za ovu krizu – iskusan u vanjskoj politici, izveo je maestralnu kampanju upozoravanja na ruske namjere, pritisnuo Moskvu da mijenja pripremljene scenarije, i paralelno mobilizirao saveznike u NATO-u i Europskoj uniji. Zbog Bidenovog alarmiranja o pripremljenim lažnim povodima za rat, Putin je morao smišljati nove scenarije, da bi na kraju krenuo u rat bez ikakvog formalnog objašnjenja, tek s općenitim optužbama o “nacistima” i “stvaranju anti-Rusije” u Ukrajini. Koliko god to danas izgleda na dugom štapu, to bi Bidenovo forsiranje Putinove ruke jednog dana moglo imati veliku važnost pri utvrđivanju odgovornosti Rusije za rat i pojedinačne kaznene odgovornosti Putina i njegovih ljudi za ratne zločine.
Tvrdnje da se “Amerika vratila” dobile su priliku da se potvrde na djelu – uspjeh koji bi Biden inače teško ostvario u normalnim, mirnodopskim uvjetima. Najveći benefit od toga imat će europska sigurnosna arhitektura. Vrijednost američkih sigurnosnih garancija i smislenost postojanja NATO-a vratili su se u ozbiljne političke kalkulacije u nizu europskih metropola – kad ruski tenkovi ponovno voze europskim cestama, nije teško prepoznati koja je strana “prava”. Proširenje NATO-a, jedna od fiksacija Vladimira Putina, moglo bi se neplanirano dogoditi upravo zbog njegova napada na Ukrajinu – Finsku i Švedsku kao da gura u Sjevernoatlantski savez, recimo kad im prijeti posljedicama ako se usude ući u NATO. Sve to bilo bi nezamislivo prije samo koji mjesec.
Amerika se miri sa starim neprijateljima
No, ima i nezamislivijih stvari koje se događaju upravo zadnja dva-tri dana. Suočena s velikim kopnenim ratom u Europi u kojem sudjeluje neprijateljska nuklearna velesila, Amerika je odlučila – barem privremeno – zakopati svoje druge ratne sjekire. Uskoro ćemo vjerojatno svjedočiti senzacionalnim diplomatskim uspjesima s dva američka najljuća neprijatelja: Iranom i Venezuelom.
Pregovori o obnovi Iranskog nuklearnog sporazuma, koji je postigao Barack Obama, ali poništio Trump, već su trajali neko vrijeme, ali im je rat u Rusiji dao posve novu dimenziju. Iran je bio nezadovoljan prilikama za izlazak na tržište koje je bio dobio prvotnim sporazumom; nakon povlačenja Amerike to se samo pogoršalo. No, za razliku od 2015. godine, u drugom pokušaju se Teheranu smiješi bingo – ako se uspiju dogovoriti s Amerikancima, mogli bi ostvariti senzacionalan deal: Iran je, sa zalihama od 32 bilijuna kubika, druga plinom najbogatija zemlja na svijetu, odmah iza Rusije koja ima 37 bilijuna.
Zahvaljujući postojećoj infrastrukturi i LNG kapacitetima, Iran ozbiljno može preuzeti dobar dio opskrbe Europe plinom. U prijašnjim nuklearnim pregovorima s Iranom, Rusija je Teheranu često davala samo uvjetno zeleno svjetlo kako bi ga zadržala izvan plinske igre i daleko od svojih europskih potrošača.
Iran će zamijeniti Rusiju kao europski dobavljač plina
Kad se u Europi počelo ozbiljnije govoriti o ukapljenom prirodnom plinu, mnogi komentatori tvrdili su da je riječ o američkoj geopolitičkoj igri protiv Rusije – beskrajno je ponavljana teza da Washington želi istisnuti ruski plin kako bi preko Atlantika slao tankere s američkim plinom dobivenim frackingom. Istina, Senat je 2016. ukinuo staru zabranu izvoza energenata jer je Amerika – prvi put u moderno doba – ponovno postala energetski nezavisna.
No, ideja da bi Amerika preko oceana slala plin u Europu uvijek je bila neozbiljna. Amerika ima ukupno 6 (slovima: šest) LNG terminala. Da ih upeterostruči – a to nije jednostavno jer je terminal za ukapljivanje neizmjerno skuplji od onog za iskrcaj – to opet ne bi bilo dovoljno da zadovolji gigantske europske potrebe za plinom. Ne samo da Amerika nije ta koja će zamijeniti Rusiju kao europski dobavljač plina, nego će to po svoj prilici biti američki neprijatelj Iran, i to zahvaljujući upravo američkoj spremnosti da zaključi s Iranom sporazum i tako Europi olakša iduću zimu i stabilizira dotok energenta za europsku industriju.
Sve ovo naravno može naići na ozbiljne probleme i propasti – do dogovora s Iranom nije jednostavno doći i može ga pokopati i manji incident, poput preksinoćnjeg granatiranja američkog konzulata u Erbilu, glavnom gradu kurdskog dijela Iraka, za koji je navodno kriv Teheran. Takvi incidenti mogu biti reakcija tvrdolinijaša unutar Irana koji ne žele dogovor s Amerikom. No, da su Iran i Amerika prepoznali zajednički interes, vidi se i po sekundarnim indikatorima: iranski neprijatelji Saudijska Arabija, UAE i Izrael signaliziraju da su bliže Moskvi nego Washingtonu i pritom se na libe brutalnih poruka.
Poruka izraelskog premijera Zelenskom
Najskandaloznija je, bez sumnje, poruka izraelskog premijera Naftalija Bennetta, koji je ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom rekao da najbolje da se Ukrajinci predaju jer da će tako izbjeći krvoproliće. Naciji koja herojski gine za svoju slobodu takvo što ne bi poručio ni veliki Putinov obožavatelj Stipe Mesić. Osobito je besramno kad takav cinizam dolazi od premijera Izraela, male nacije koja se ne jednom suočila s agresijom velikog susjeda koji je želi zbrisati s karte; baš se Izrael niti jednom nije predao, nego je svaki put prevagnuo.
Zapravo, Bennettov posjet Moskvi i ova sramotna izjava nisu upućeni Ukrajini nego Americi i vjerojatno svjedoče o nezadovoljstvu mogućim sporazumom s Iranom. Slična je i reakcija izraelskih saveznika na Bliskom istoku – Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. S početkom rata u Ukrajini cijena nafte skočila je u nebesa, pa je Biden nazvao vladare u Rijadu i Abu Dhabiju – Mohameda bin Salmana i Mohameda bin Zajeda – s idejom da povećaju proizvodnju i tako snize cijenu nafte.
Ni MbS ni MbZ, kako ih skraćeno zovu, nisu se američkom predsjedniku javili na telefon; obojica su se uredno čuli s Putinom. Saudijska kraljevska palača priopćila je da nema namjeru povećavati proizvodnju sve dok Biden ne obnovi podršku njihovu izgubljenom ratu u Jemenu – a to će se dogoditi nikad. No, Rijad je time dao do znanja što ga mori: sukob u Jemenu zapravo je proxy rat s Iranom.
Neočekivani diplomatski proboj u Venezueli
Drugi diplomatski proboj počeo se događati na još neočekivanijem mjestu: u Venezueli. Kad neće Saudijska Arabija i UAE, više nafte može pumpati i jedina članica OPEC-a u zapadnoj hemisferi, samo kad bi se riješila okova američkih sankcija. Vlast Nicolasa Madura u Caracasu zločinačka je banda bez legitimiteta, no Biden pokazuje da je nešto naučio od Niccola Machiavellija i Henryja Kissingera: svoje neprijatelje okreni jedne protiv drugih, ne dopusti da se oni zajedno okrenu protiv tebe.
Venezuela ima ogromne zalihe nafte, pa iako je gospodarski slom u koji su zemlju odveli Hugo Chávez i Maduro uništio dio kapaciteta za proizvodnju, ublažavanje ili ukidanje američkih sankcija preporodilo bi tamošnji izvoz. Osim na Kubu i susjedne zemlje, većina venezuelanske nafte ionako ide u Sjedinjene Države, a povećani pritok pomogao bi sniziti cijene goriva na američkim pumpama, koje Bidena ubijaju u domaćoj politici. Na pomolu je neka vrsta sporazuma: Biden je na pregovore u Caracas poslao svog izaslanika, a Maduro je odgovorio oslobađanjem dvojice Amerikanaca koje je držao kao političke zatvorenike.
Ruski tenkovi u Ukrajini vratili su konopac u Europu
Svaka od ovih promjena – u Njemačkoj, Europskoj uniji, Finskoj, NATO-u, Iranu ili Venezueli – još u siječnju bila je znanstvena fantastika. Politički i sigurnosni tabui ruše se već dva tjedna.
Ruski napad na Ukrajinu najvažniji je politički događaj naše generacije: sigurno najznačajniji od pada komunizma. Bez sumnje će imati dugoročnije posljedice nego napadi 9. rujna, izbor Trumpa ili Brexit. Kad su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu, u Europi je došlo do “smjena doba” – zapamtite riječ kancelara Scholza, “Zeitenwende” – koja će ući u udžbenike povijesti. Putinova zavojevačka politika prisilila je Zapad da se suoči s neugodnom istinom, baš poput osuđenika iz još jedne slavne izreke: Ništa ne koncentrira um snažnije od pomisli na konopac. Ruski tenkovi u Ukrajini vratili su konopac u Europu.