Smiju li mediji autati slavne osobe bez njihove suglasnosti, čak i protivno njihovoj volji? Odgovor je tako jednostavno “ne” da se čak i postavljanje ovog pitanja čini otrcanim. No, ponovno se dogodilo upravo nešto takvo, ili čak gore.
Preispitivanje kriterija i pozivi na odgovornost čuju se u Australiji nakon što se saznalo da je glumica Rebel Wilson izašla “iz ormara” pod pritiskom, zapravo pod prijetnjom medijske iznude.
Autanje pod pritiskom
Komičarka je na Instagramu objavila fotografiju sebe i partnerice Ramone Agruma, uz komentar “Mislila sam da tražim Disneyjevog princa… ali možda mi je sve vrijeme zapravo trebala Disneyjeva princeza. #ljubavjeljubav”. Spomen “Disneyja” nije ovdje znak infantilnosti, nego dio druge priče, u kojoj Wilson tvrdi – a drugi osporavaju – da je obiteljski povezana sa slavnim autorom crtića. No to nije važno za glavnu priču.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Važno je da se, sutradan po objavi posta, trač kolumnist Sydney Morning Heralda požalio kako mu je Wilson “maznula ekskluzivu” i sama objavila da je u vezi sa ženom. Bez ikakvog osjećaja da je napravio nešto naopako, novinar Andrew Hornery napisao je kako je namjeravao autati Wilson, o tome ju je obavijestio te joj dao 27 sati da mu pošalje “komentar”.
Puno toga je krivo u ovoj priči, ali počnimo od nečega što nije: Sydney Morning Herald nije u vlasništvu zloglasnog medijskog mogula Ruperta Murdocha. Australac koji drži Fox News, Wall Street Journal, New York Post i britanski The Sun utjecao je na medijsko tržište svoje domovine, ali nije u pozadini ove ružne epizode.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije to ‘business as usual’
Ideja novinara Morning Heralda da je objava novinskog teksta o nečijoj seksualnoj orijentaciji “business as usual”, gdje se osobu obavijesti o nadolazećoj temi i zamoli za komentar, vrišti do neba.
Nakon što su mediji i aktivisti u Australiji i drugdje osudili ovaj slučaj, novinar se ispričao i pokušao braniti činjenicom da je on sam gej muškarac. No, njegov prijestup time može biti samo gori, nikako manje problematičan: kao gej muškarac mogao se lakše staviti u cipele osobe koju se auta protiv njene volje.
Pravo na privatnost
Načelu da mediji ne smiju silom autati ljude često se prigovara da je konzervativno ili impicitno homofobno jer da nečiju seksualnost skriva kao “sramotu”. To je posve pogrešno tumačenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poštivanje druge osobe, prava na privatnost i na vlastito definiranje identiteta temeljne su odrednice liberalnog društva. Ljudi koji ni na koji način ne ugrožavaju tuđa prava i slobode zavređuju da ta prava i slobode budu i njima zajamčene.
Tu dolazimo do kompliciranijeg pitanja: postoje li slučajevi u kojima bi bilo opravdano autati LGBT osobu protivno njenoj volji? Neki aktivisti će reći da rijetki slučajevi postoje i vjerojatno su u pravu.
‘Iznimka za licemjere’
Vodeći se načelom “privatno je političko”, može biti opravdano autati osobu koja djeluje u javnoj sferi (najčešće je riječ o političarima, ali to mogu biti i aktivisti, svećenici, ili ulični razbijači) ukoliko ta osoba aktivno radi na poticanju diskriminacije, homofobije ili uskrate LGBT građanskih prava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugim riječima, da je Željka Markić biseksualna osoba i da netko to može dokazati, bilo bi opravdano silom je autati zbog toga što je svoju karijeru posvetila upravo progonu LGBT ljudi.
Ova “iznimka za licemjere” nije jedinstvena za LGBT svijet: riječ je o derivaciji poznatog načela “sobarice i ljubavnice”, kojim se mnogi zapadni mediji vode već desetljećima.
Vrsta medijskog reketa
Političar s ljevice može se izvući s otkrićem da ima ljubavnicu, ali ne i da ilegalno zapošljava sobaricu; desničar se pak može izvući s ilegalnom sobaricom, ali ne i s ljubavnicom. Ova pravila neugodno su seksistička (iako bi se dalo zamijeniti rodove), ali smisao je jasan: ono u što se političari zaklinju, od toga najlakše pogibaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rebel Wilson ne spada u tu kategoriju. Sama činjenica da je “poznata osoba” ne opravdava zadiranje u njen privatni život, osobito ako je jasno da se trudi zadržati ga privatnim. No, postupak kolumnista Morning Heralda ogavan je iz dodatnog razloga: iako je on to pokušao prikazati kao redovnu novinarsku rutinu, njegova “molba za komentar” zapravo je vrsta medijskog reketa. To što glumici nije poslao broj svog bankovnog računa (barem koliko znamo) ne umanjuje prirodu ultimatuma.
Bio sam na krivoj strani
Dok sam razmišljao o ovom slučaju, sjetio sam se jednog domaćeg, u kojem sam i sam sudjelovao, i to na krivoj strani. Vjerujem da sam iz vlastite greške nešto naučio. Neću navoditi detalje da tu osobu ne izložim drugom valu medijske pažnje, ali bila je riječ o javnom apelu u vezi prava LGBT osoba, koji sam potpisao s još desetak LGBT ljudi iz aktivističkih i medijskih krugova. Bilo je to prije dosta godina, ali već sam živio u Americi. Problem nije bio u sadržaju pisma, nego u adresatu.
Autori su pismo poslali osobi koja je tad bila na javnoj dužnosti, iako nije imala nikakve veze s problemima na koje smo se žalili u pismu. Razlog da su pismo poslali njoj, a ne nekome tko zbilja može nešto napraviti, činio se jednostavan: ta je osoba lezbijka. Mi potpisnici to smo znali, ali javnost nije. To je trebao biti oblik pritiska, ali je bilo pogrešno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što smo iz svega naučili?
Pismo nije poslano privatno, nego je objavljeno javno i svatko s rasponom pažnje dužim od pet sekundi mogao se zapitati zašto smo o tim problemima pisali baš toj, nepovezanoj osobi. Danas mi je žao da sam potpisao to pismo (iza čijeg sadržaja bih uvijek stao) jer je stvorilo neprimjereni pritisak javnog autanja žene na koju se ne može primijeniti “iznimka za licemjere”.
Ta se iznimka ne može primijeniti ni na Rebel Wilson. Svijet bi bio bolji bez ovakvih ružnih priča. Ali on može biti bolji ako iz njih nešto naučimo, kao što sam ja, nadam se, naučio. To je najmanje što možemo napraviti ovog lipnja, mjeseca LGBT ponosa.
Đivo Đurović: Silom autati javnu osobu je ogavno. Slučaj Rebel Wilson vratio me u prošlost, kad sam ja bio na krivoj strani
Poznata glumica izašla je iz ormara pod prijetnjom medijske iznude. To je krivo na svim razinama
Može biti opravdano autati osobu koja djeluje u javnoj sferi, ukoliko ta osoba aktivno radi na poticanju diskriminacije, homofobije ili uskrate LGBT građanskih prava. Ova 'iznimka za licemjere' nije jedinstvena za LGBT svijet
Smiju li mediji autati slavne osobe bez njihove suglasnosti, čak i protivno njihovoj volji? Odgovor je tako jednostavno “ne” da se čak i postavljanje ovog pitanja čini otrcanim. No, ponovno se dogodilo upravo nešto takvo, ili čak gore.
Preispitivanje kriterija i pozivi na odgovornost čuju se u Australiji nakon što se saznalo da je glumica Rebel Wilson izašla “iz ormara” pod pritiskom, zapravo pod prijetnjom medijske iznude.
Autanje pod pritiskom
Komičarka je na Instagramu objavila fotografiju sebe i partnerice Ramone Agruma, uz komentar “Mislila sam da tražim Disneyjevog princa… ali možda mi je sve vrijeme zapravo trebala Disneyjeva princeza. #ljubavjeljubav”. Spomen “Disneyja” nije ovdje znak infantilnosti, nego dio druge priče, u kojoj Wilson tvrdi – a drugi osporavaju – da je obiteljski povezana sa slavnim autorom crtića. No to nije važno za glavnu priču.
Važno je da se, sutradan po objavi posta, trač kolumnist Sydney Morning Heralda požalio kako mu je Wilson “maznula ekskluzivu” i sama objavila da je u vezi sa ženom. Bez ikakvog osjećaja da je napravio nešto naopako, novinar Andrew Hornery napisao je kako je namjeravao autati Wilson, o tome ju je obavijestio te joj dao 27 sati da mu pošalje “komentar”.
Puno toga je krivo u ovoj priči, ali počnimo od nečega što nije: Sydney Morning Herald nije u vlasništvu zloglasnog medijskog mogula Ruperta Murdocha. Australac koji drži Fox News, Wall Street Journal, New York Post i britanski The Sun utjecao je na medijsko tržište svoje domovine, ali nije u pozadini ove ružne epizode.
Nije to ‘business as usual’
Ideja novinara Morning Heralda da je objava novinskog teksta o nečijoj seksualnoj orijentaciji “business as usual”, gdje se osobu obavijesti o nadolazećoj temi i zamoli za komentar, vrišti do neba.
Nakon što su mediji i aktivisti u Australiji i drugdje osudili ovaj slučaj, novinar se ispričao i pokušao braniti činjenicom da je on sam gej muškarac. No, njegov prijestup time može biti samo gori, nikako manje problematičan: kao gej muškarac mogao se lakše staviti u cipele osobe koju se auta protiv njene volje.
Pravo na privatnost
Načelu da mediji ne smiju silom autati ljude često se prigovara da je konzervativno ili impicitno homofobno jer da nečiju seksualnost skriva kao “sramotu”. To je posve pogrešno tumačenje.
Poštivanje druge osobe, prava na privatnost i na vlastito definiranje identiteta temeljne su odrednice liberalnog društva. Ljudi koji ni na koji način ne ugrožavaju tuđa prava i slobode zavređuju da ta prava i slobode budu i njima zajamčene.
Tu dolazimo do kompliciranijeg pitanja: postoje li slučajevi u kojima bi bilo opravdano autati LGBT osobu protivno njenoj volji? Neki aktivisti će reći da rijetki slučajevi postoje i vjerojatno su u pravu.
‘Iznimka za licemjere’
Vodeći se načelom “privatno je političko”, može biti opravdano autati osobu koja djeluje u javnoj sferi (najčešće je riječ o političarima, ali to mogu biti i aktivisti, svećenici, ili ulični razbijači) ukoliko ta osoba aktivno radi na poticanju diskriminacije, homofobije ili uskrate LGBT građanskih prava.
Drugim riječima, da je Željka Markić biseksualna osoba i da netko to može dokazati, bilo bi opravdano silom je autati zbog toga što je svoju karijeru posvetila upravo progonu LGBT ljudi.
Ova “iznimka za licemjere” nije jedinstvena za LGBT svijet: riječ je o derivaciji poznatog načela “sobarice i ljubavnice”, kojim se mnogi zapadni mediji vode već desetljećima.
Vrsta medijskog reketa
Političar s ljevice može se izvući s otkrićem da ima ljubavnicu, ali ne i da ilegalno zapošljava sobaricu; desničar se pak može izvući s ilegalnom sobaricom, ali ne i s ljubavnicom. Ova pravila neugodno su seksistička (iako bi se dalo zamijeniti rodove), ali smisao je jasan: ono u što se političari zaklinju, od toga najlakše pogibaju.
Rebel Wilson ne spada u tu kategoriju. Sama činjenica da je “poznata osoba” ne opravdava zadiranje u njen privatni život, osobito ako je jasno da se trudi zadržati ga privatnim. No, postupak kolumnista Morning Heralda ogavan je iz dodatnog razloga: iako je on to pokušao prikazati kao redovnu novinarsku rutinu, njegova “molba za komentar” zapravo je vrsta medijskog reketa. To što glumici nije poslao broj svog bankovnog računa (barem koliko znamo) ne umanjuje prirodu ultimatuma.
Bio sam na krivoj strani
Dok sam razmišljao o ovom slučaju, sjetio sam se jednog domaćeg, u kojem sam i sam sudjelovao, i to na krivoj strani. Vjerujem da sam iz vlastite greške nešto naučio. Neću navoditi detalje da tu osobu ne izložim drugom valu medijske pažnje, ali bila je riječ o javnom apelu u vezi prava LGBT osoba, koji sam potpisao s još desetak LGBT ljudi iz aktivističkih i medijskih krugova. Bilo je to prije dosta godina, ali već sam živio u Americi. Problem nije bio u sadržaju pisma, nego u adresatu.
Autori su pismo poslali osobi koja je tad bila na javnoj dužnosti, iako nije imala nikakve veze s problemima na koje smo se žalili u pismu. Razlog da su pismo poslali njoj, a ne nekome tko zbilja može nešto napraviti, činio se jednostavan: ta je osoba lezbijka. Mi potpisnici to smo znali, ali javnost nije. To je trebao biti oblik pritiska, ali je bilo pogrešno.
Što smo iz svega naučili?
Pismo nije poslano privatno, nego je objavljeno javno i svatko s rasponom pažnje dužim od pet sekundi mogao se zapitati zašto smo o tim problemima pisali baš toj, nepovezanoj osobi. Danas mi je žao da sam potpisao to pismo (iza čijeg sadržaja bih uvijek stao) jer je stvorilo neprimjereni pritisak javnog autanja žene na koju se ne može primijeniti “iznimka za licemjere”.
Ta se iznimka ne može primijeniti ni na Rebel Wilson. Svijet bi bio bolji bez ovakvih ružnih priča. Ali on može biti bolji ako iz njih nešto naučimo, kao što sam ja, nadam se, naučio. To je najmanje što možemo napraviti ovog lipnja, mjeseca LGBT ponosa.