Dobitnica Nobela za književnost piše da Staljin i gulazi nisu samo prošlost
'20 vrsta kobasica i sira. I zato to nazivaju slobodom', piše Aleksijevič
Ne tako davno bili smo romantičari. Sjedili smo u našim kuhinjama, pjevali pjesme Okudžave i drugih sovjetskih bardova od 60-ih i 70-ih i sanjao o slobodi, ali nitko nije imao pojma što je sloboda. I nitko nije znao što je narod želi. Jesu li stvarno željeli slobodu, ili su samo željeli da bude bolje? Uz schengenske vize, polovne strane automobile i praznike u Egiptu na Crvenom moru. I 20 različitih vrsti kobasica i sira. I zato to nazivaju slobodom, napisala je dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič u predgovoru “Moje priče” Andreja Sanikova, a uređenu verziju prenio je Guardian.
Posljednjih 20 godina nas je otrijeznilo. Mi naivni vjesnici perestrojke sada smo shvatili da je put do slobode dug, da svi trebamo više hrabrosti kao u danima komunizma – ili možda čak i više, jer oni koji su danas na vlasti više su zabrinuti svojim bogatstvom nego idejama. I taj drevni predatorski instinkt je moćna sila.
Banalnost zla
Andrei Sanikov bio je jedan od onih koji su izazvali novi autoritativni sustav. Bivši kandidat za predsjednika Bjelorusije. Za što je bio bačen u zatvor, gdje je prošao kroz sve krugove pakla. Što ga čini neprocijenjivim svjedokom. “Moja priča”, zapis o svojim iskustvima izbora 2010. godine i potom zatvorenika savjesti, došla je u pravo vrijeme. Stranicu po stranicu počet ćete shvaćati, da horor Staljina i njegovih gulaga nisu prošlost, ili bolje rečeno, nisu samo prošlost. Ništa nije zaboravljeno. Staljinova mašina može biti ponovno pokrenuta u trenu: isti doušnici, iste optužbe, iste muke. Isti univerzalni, sveproždirući teror.
Vidjeli smo prije cijelu, lako prepoznatljivu galeriju krvnika. Svaki od njih, od prije 50, ili bolje rečeno 70 godina, napravio je svoj vlastiti izbor: ostati ili ne ostati ljudsko biće. “Banalnost zla” Hannah Arendt još je uvijek previše relevantna: ne postoji takva stvar kao što je kemijski čisto zlo. Umjesto toga, zlo je raspršeno posvuda, raspršeno kroz naše živote. Krvnik i netko se činio kao ljudsko biće žive zajedno u istom tijelu: “Morate shvatiti…Imam djecu”; “Da, glasao sam za vas, ali molim vas potpišite ovu izjavu”, “To je moj posao i to moram raditi”. Rame uz rame s krvnikom mi putujemo u metrou, sjedimo u kafićima, stojimo u redovima supermarketa… Običnog čovjeka…Obični ljudi… I tako je lako poskliznuti se, pasti i pridružiti im se.
Pazite na ljudsko biće u sebi
Varlam Shalamov, najveći pisac 20. stoljeća, koji je proveo 17 godina u Staljinovim logorima, rekao je kako kampovi korumpiraju i krvnike i žrtve. To je ono što nam se dogodilo; ta korupcija je sada u našim genima. Borimo se protiv nje ponovno i ponovno; ne možemo pronaći put iz klopke. Mislimo da smo uspjeli pobjeći, i doći na neko novo mjesto – ali onda smo shvatili da smo još uvijek na istom mjestu. Dobra je stvar što postoje ljudi koji su spremni vratiti se na sam početak i krenuti s novim početkom.
Sanikovova knjiga je o tome kako trebamo držati ogledalo do vraga, kako ne bismo mislili da je nevidljiv. Sanikovova poruka je jednostavna: “Pazite na ljudsko biće u sebi.
Želim vjerovati da će jednog dana moji ljudi izabrati takvog predsjednika. Da će izabrati budućnost.