Dobronić je sudac koji donosi ispravne, a ne lake odluke. Kako će reformirati Vrhovni sud bez podrške kolega?

U rano ljeto 2011. godine danas nažalost pokojni DJ i producent Avicii izdao je svoj prvi, a vjerojatno i najveći hit Levels. Budnica je to poznata po korištenju vokala Ette James „Oh, oh, sometimes, I get a good feeling…“ Ona vrsta pjesme koja učini da se dobro osjećate, a istovremeno i motivira da nešto promijenite.

Sjećam se kako sam to ljeto bio na jednoj plaži i ta pjesma je s radija zasvirala neposredno nakon nemuštog objašnjenja tadašnje hrvatske premijerke kako se zapravo ništa više ne može uraditi od potpisivanja memoranduma s bankama kojim će se dužnicima u francima omogućiti produljenje roka otplate „uz minimalne dodatne troškove“. Ti minimalni dodatni troškovi, pokazalo se kasnije, zapravo su balon kredit koji samo stvara dodatni dug.

Izuzetno važna presuda

Koliko je to bilo dobro i sveobuhvatno rješenje, najbolje pokazuje činjenica da ga je iskoristilo ravno 25 dužnika. Shvatio sam tada da je neminovno da slučaj završi na sudu. U to vrijeme Udruga Franak još uvijek nije bila postojala, ali je uskoro osnovana te je krajem iste godine preko društva Potrošač podnijela kolektivnu tužbu protiv sedam poslovnih banaka.

Tim postupkom rukovodio je budući Predsjednik Vrhovnog suda RH koji je u presudi iz 2013. godine odlučio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore s nepoštenim odredbama. Radi se o vrlo važnoj presudi, prvoj takve vrste u Hrvatskoj koja je trebala poslužiti kao putokaz u brojnim drugim sličnim pitanjima, ali je zapravo osnova za moj stav da novi Predsjednik Vrhovnog suda RH neće moći ništa promijeniti.

Primjer korporativnog spina

Razlog zbog kojeg je američko pravosuđe na cijeni je što bi se u istovrsnom slučaju u SAD-u bankama izrekle astronomske kazne zahvaljujući institutu punitive damages, poznatom i kao egzemplarne odštete ili kazne za primjer. Taj institut često rezultira višemilijunskim naknadama štete, kao što je primjerice bilo i u slučaju 79-godišnje Stelle Liebeck koja je tužila McDonald’s jer je zadobila teške ozljede prolivši vrelu kavu u krilo.

Primjer je to i jednog od najvećih korporativnih spinova, jer je Stella Liebeck u narodnoj predaji pretvorena u osobu koja se obijesno parniči tako što su lobisti slučaj sustavno prikazivali kao da se Stella eto malo oparila i onda dobila 2,7 milijuna dolara kroz egzemplarnu odštetu. Uredno su u svojim televizijskim reklamama zatajivali da je ta gospođa zadobila trajne ozljede genitalija i međunožja jer je kava bila toliko vruća da je izazvala opekline trećeg stupnja (ekvivalent tome da vas zahvati otvorena vatra), a zaboravili su i napomenuti da taj iznos odštete predstavlja prihod koji McDonald’s ostvari u svega dva dana samo od prodaje kava.

Presuda za franak postala bi presedan u SAD-u

Egzemplarne odštete služe tome da odvrate prekršitelja i sve buduće slične njemu od riskantnih ponašanja koja mogu imati teške posljedice za pojedince ili čak društvo u cjelini. Mi taj institut u Hrvatskoj, naravno, nemamo. A nemamo ni još jedan institut iz američkog pravnog sustava – presedane. Da je slučaj franak bio predmet američkog pravosuđa, ta presuda postala bi presedan i svi oštećeni potrošači automatski bi dobili svoju odštetu.

Što se kod nas dogodilo? Apsolutno ništa. Ta presuda predstavlja vrlo zanimljivo štivo, ali svi čija su prava tim kolektivnim sporom štićena moraju pokrenuti pojedinačne postupke protiv banaka. Takvo uređenje je negacija brojnih pravnih načela kao što je primjerice načelo ekonomičnosti, ali je takvo uređenje hrvatska pravosudna stvarnost.

Novi Predsjednik Vrhovnog suda RH definitivno je odmak od tipičnog hrvatskog djelitelja pravde jer sudi ispravno, a ne kako je lakše. To međutim nije bilo dovoljno da bude prirodan izbor za čelnika najvišeg suda u Hrvatskoj. On je u tu poziciju došao isključivo zato što je aktualni hrvatski predsjednik ono što se u filmovima Guy Ritchieja naziva „a fucking liability“ i spreman je igrati se kukavice protiv nadolazećeg vlaka dok god ne dobije što želi, a to je u ovom slučaju – promjena. I motiv je vjerojatno ispravan (o načinu bi se dalo razgovarati), ali do rezultata će nažalost teško doći…

Dobronić je ‘optimalna novotarija’

Razlog za to je MAYA, akronim koji je skovao Raymond Loewy, američki industrijski dizajner francuskog porijekla zaslužan za vizualne identitete Shella, Exxona i Lucky Strikea, kao i za izgled Coca-Colinih automata. Loewy je imao nevjerojatan osjećaj za učiniti nešto popularnim, a svoju filozofiju temeljio je na krilatici Most Advanced Yet Acceptable (MAYA) ili „optimalna novotarija“, kako to nazivaju autori jedne harvardske studije.

I upravo to je novi Predsjednik Vrhovnog suda, najnaprednije što može biti, a da je ipak prihvatljivo. Novi Predsjednik Vrhovnog suda RH sasvim sigurno nije prihvatljiv samim sucima Vrhovnog suda jer su od njih nakon objave njegove kandidature dolazile poruke koje će ostati crnim slovima upisane u povijest hrvatskog sudstva kao najgori oblik snishodljivosti.

Tvrdilo se tako da ne može ovaj konkretni sudac preskočiti dvije stepenice pa s trgovačkog suda izravno doći na Vrhovni sud iako ispunjava uvjete za imenovanje. Za takav stav ne postoji uporište u propisima pa je tim nevjerojatnije da suci Vrhovnog suda ne prihvaćaju legitimno izabranog šefa jer je u stanju preskočiti razred.

Netko takav treba Vrhovnom sudu…

Postignuće kojem svi aplaudiraju kad je školovanje u pitanju za Vrhovni sud predstavlja neprihvatljiv karijerni put. Školskim rječnikom rečeno, možda bi Vrhovnom sudu dobro došli oni koji su u stanju preskakati razrede pa ne bi bilo toliko zaostataka u nastavi. Trenutno je naime na Vrhovnom sudu 11.800 neriješenih predmeta, a u nedavnom priopćenju su se pohvalili da su ove godine smanjili zaostatke „za čak 606 predmeta“ što znači da će ovim tempom zaostatke počistiti za tričavih 20 godina.

Suci koji su pak proteklih 20 godina na Vrhovnom sudu kažu da građani od sudova i sudaca očekuju pozitivne pomake i nešto bolje od onoga što imamo danas. Oni koji su desetljećima u prilici nešto promijeniti, a nisu, a priori odbacuju mogućnost da netko drugi hoće, pritom se pozivajući na očekivanja građana.

…ali Dobronić vjerojatno neće popraviti ništa

A najgore od svega je što su vjerojatno u pravu. Jer nije za očekivati da će novi Predsjednik Vrhovnog suda – koji je na Općoj sjednici tog istog suda dobio sedam puta manje glasova od protukandidata koji je garant da se najviši hrvatski sud neće previše promijeniti – uspjeti nešto napraviti s kolegama od kojih ne uživa niti minimalnu podršku, pa čak ni uvažavanje.

I upravo to ga čini prihvatljivim onima koji ga biraju. Jer sve da hoće – ne može. A mogao bi jedino da je i sam „a fucking liability“ što ovaj sudac ipak nije. Radi se o odmjerenom čovjeku koji nije karijerist, pa iako ima preko 60 godina nije stvorio mrežu poznanstava koja bi mu služila kao potpora u borbi s vjetrenjačama. I premda je iskustvo tu, teško se sjetiti primjera da je osoba na zalazu karijere reformirala tako velik sustav. Pogotovo sustav koji se praktički ne da popraviti.