Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dok Zapad ima rekordan rast, naš je BDP od 1980. rastao 0,1% godišnje

Telegramov reporter razgovarao je s profesorima ekonomije koji su detaljno izučavali posljednjih nekoliko desetljeća hrvatske ekonomije

ZADNJA IZMJENA: kol 25, 2015
Foto: PIXSELL/PIXSELL

Posljednjih četrdesetak godina, u doba najvećeg napretka u povijesti čovječanstva, Hrvatska je, otkriva profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dr. Ivo Družić, u tom neviđenom progresu tek marginalno sudjelovala. U znanstvenom istraživanju pod nazivom Učini i uzroci stagniranja hrvatskog gospodarstva, analizirajući ekonomska kretanja od 1980. do 2013., profesor Družić došao je do zastrašujućih brojki i zaključaka.

Hrvatski BDP u tih 33 godine rastao je u prosjeku po godišnjoj stopi od jadnih 0,1 posto, a BDP per capita po stopi od samo 0,2 posto. Daleke 1980. BDP je iznosio 26,8 milijardi dolara, a 2013. tek neznatno više, 27,5 milijardi dolara. Doduše, od 1996. u prosjeku je rastao po stopi od 2,8 posto, ali to nije bilo dovoljno da promijeni ukupnu sliku jer je 2008. započela kriza, a iz ralja negativne stope rasta tek smo se počeli izvlačiti. I brojni drugi statistički podaci su poražavajući.

Tako je kumulativ trgovinskog deficita u te 33 godine dosegnuo nevjerojatnih 148 milijardi dolara. Dakle, za taj iznos uvezli smo više roba negoli smo ih izvezli. U tom razdoblju u Hrvatskoj se smanjio broj zaposlenih za više od 300.000 ljudi, a inozemni dug narastao je na 60 milijardi eura.

Promašaji svih politika

Iako razdoblje stagnacije, prema analizi profesora Družića, traje više od tri desetljeća, našim se znanstvenicima i ekonomistima nikako ne može osporiti da već vrlo dugo ne upozoravaju na potpunu promašenost naših ekonomskih politika te na sve pogubnije trendove u gospodarstvu koji su doveli državu u katastrofalnu financijsku situaciju. Dovoljno je citirati samo neke od dramatičnih apela znanstvenika i ekonomista koji nisu imali apsolutno nikakva odjeka i utjecaja.

“U zadnjih deset godina mala proizvodnja u zemlji nije držala korak s povećanjem javnih tereta i nije omogućila stvaranje novog kapitala. Nasuprot tome, proizvodnja je kvantitativno i kvalitativno nazadovala i dovela do toga da je i veći dio prije formiranog kapitala bio potrošen. To je onemogućilo da stanovništvo podnese bez javne pomoći i samo jednu lošu godinu. Gospodarske prilike Hrvatske posve su nenormalne i zemlja treba proći jednu ozbiljnu reformu. Umanjenje proizvodnje, a time i općeg blagostanja Hrvatske, stoga je vrlo ozbiljna stvar, vrijedna brižljive pažnje”.

“Ništa za budućnost naroda nije značajnije od gospodarskih znanosti, a zbog našeg zanemarivanja te znanstvene discipline iz naše zemlje korist izvlače stranici, a domaći ljudi sve više siromaše”.

“Mi smo u gospodarskom pogledu jedna od najneorganiziranijih zemalja u Europi. Nemamo mnogo vremena jer se događaji razvijaju vrlo brzo. Izbora također u tom pogledu nemamo. Za nas se postavlja pitanje: ili ćemo sami organizirati naše gospodarske snage ili će nas stranci organizirati. A to, razumije se onda, ne u našu nego u svoju korist”.

Prokletstvo loših vođa

“Čelni političari bili su mediokriteti ili, još gore, ljudi kojima je nedostajalo znanja i stručnog obrazovanja, bez bilo kakve vizije ili sposobnosti da budu produktivni, koji su bili nesposobni ili nepodobni da uopće raspravljaju o informacijama ili ponuđenoj pomoći, niti su razumjeli što se događa. Bili su okruženi apologetima i isto tako neodgovornim službenicima u čije su informacije vjerovali”.

Premda se čini kako su sve te ocjene izrečene u novije doba, prva citirana analiza, koja vrlo precizno definira aktualne gospodarske probleme, izrečena je još davne 1852., dakle prije ravno 163 godine. Autor je političar i publicist Imbro Ignjatijević Tkalac, doktor prava koji se zalagao za kulturni i gospodarski preporod i napredak Hrvatske, a protiv ovisnosti o Austriji.

Drugi citat izvadak je iz govora koji je davne 1863. godine održao političar, revolucionar i pisac Eugen Kvaternik.

Treći je napisao 1939. sveučilišni profesor Rudolf Bićanić, ekonomist, gospodarski povjesničar, sociolog i političar.

Autor četvrte analize je sveučilišni profesor dr. Branko Horvat, koji je 1991., po narudžbi jednog američkog stručnog časopisa, pokušao utvrditi razloge sloma samoupravnog socijalizma. Horvatovu knjigu Politička ekonomija socijalizma Američko društvo ekonomista predložilo je tada za Nobelovu nagradu.

Najgori put

Kako na ta davno izrečena upozorenja nitko nije reagirao, ne čudi što su se problemi gomilali desetljećima te da su kulminirali upravo posljednjih desetljeća za punog zamaha tehnološke revolucije. Zbog toga je, kako upozorava akademik, profesor dr. Vladimir Stipetić, Hrvatska prošla najgore od svih država u tranziciji.

“Dok je u odnosu na 1989. Bjelorusija povećala BDP 3,5 puta, Češka i Slovačka 2,5 puta, Poljska 2, a Mađarska i Slovenija 1,5 puta, Hrvatska, kao uostalom i Srbija i BiH, nije dosegnula razinu ni iz 1989., dakle prije početka tranzicije. Do početka devedestih bili smo po standardu daleko ispred svih ostalih socijalističkih država, no zbog toga što već 25 godina zaostajemo, dio država nas je sustigao, a dio i prestigao. Doduše, možemo se tješiti da smo 1989. imali milijun automobila, a sada ih imamo dva milijuna, da se broj električnih strojeva za domaćinstva utrostručio. Ali pri tomu ne smijemo smetnuti s uma da je taj rast standarda posljedica sveopće rasprodaje državne i društvene imovine te enormnog zaduživanja u inozemstvu”.

Premda najveći dio odgovornosti za takvo stanje snose političari, akademik Stipetić ne poriče ni odgovornost znanstvenika i ekonomskih stručnjaka.

“Od 1890. do 1920. Austro-Ugarska je imala najbolje ekonomiste, u to doba ta je država imala najveći rast BDP-a na svijetu, a Ekonomski fakultet u Beču bio je među najboljima u Europi. No, u Hrvatskoj se to nije prepoznalo. Od 350 studenata koji su se u to doba školovali u Beču niti jedan nije upisao Ekonomski fakultet. Svi su studirali medicinu i pravo. Doduše u Zagrebu je postojala Ekonomsko-komercijalna škola, koja je bila preteča Ekonomskog fakulteta i koja je bila osnovana po uzoru na takvu bečku školu. No od nje je bilo malo koristi jer se na njoj gubilo vrijeme učeći i takve predmete kao što su bili struktura drveta ili poznavanje pamuka. I tako je bilo sve do 1946. Zato u to doba nismo imali zapravo praktičkih ekonomista. Najbolji primjer kako se u to doba odnosilo prema ekonomskoj znanosti je predsjednik HSS-a Vladko Maček, koji je 1935. napisao kako HSS-u nije potreban nikakav ekonomski program jer će se, kako je istaknuo, problemi u gospodarstvu rješavati kada se pojave. I da će se tada formulirati odgovori na njih”.

Kidričev poučak

Nakon Drugog svjetskog rata osnovan je Ekonomski fakultet u Zagrebu, što je bio početak razvoja ekonomske znanosti. No, političari su je posve ignorirali i marginalizirali. Boris Kidrič bio je od 1945. do 1953. glavni ekonomski strateg Jugoslavije premda o ekonomiji nije puno znao jer je u Pragu i Ljubljani studirao kemiju. On je, među ostalim, tvrdio da je zemlja toliko bogata prirodnim bogatstvima da se na njih možemo potpuno osloniti. Što je, kako kaže profesor Stipetić, bila neistina i velika iluzija.

“Takav amaterizam pokazao je da se ekonomijom može baviti svatko, da za to nije potrebno nikakvo ekonomsko znanje. To je bilo zeleno svjetlo ekonomski neukim političarima da preuzmu upravljanje cjelokupnim gospodarstvom, od upravljanja poduzećima do planiranja strategije razvoja. Prava ekonomija bila je potpuno zanemarena, a definitivno je bila giljotinirana kada je uvedeno samoupravljanje. To je bila antiekonomska kategorija jer se samoupravljanje vodilo načelima suprotnim ekonomskim zakonima. I to je cijelu ekonomsku znanost steriliziralo i bacilo u glib. Što je, dakako, obeshrabrilo mnoge ekonomske znanstvenike koji su se radije bavili svjetskim nego domaćim problemima”.

Kretanje u krugu

Danas je, po mišljenju profesora Stipetića, najveći problem ekonomske znanosti u svijetu i u nas u tomu što se ne mogu utvrditi uzroci krize, a bez toga nema ni rješenja za izlazak iz krize.

“Teško je stalno slušati kako će nas spasiti strane investicije. Njih, naime, neće biti: domaće akumulacije nema, a strani ulagači ne dolaze zbog neprijateljske klime koja vlada prema njima. Nema nikakvih većih projekata niti ideja što nam je zapravo potrebno. Najveća je investicija Pelješki most, a on je politički projekt koji nema ekonomsku isplativost, uložen novac neće se vratiti, a gubici će se samo gomilati”.

Akademik Stipetić upozorava kako hrvatsko gospodarstvo nema prirodnih resursa na koje se može osloniti, pa ovisimo o dvije ključne stvari: o turizmu i vlastitoj pameti. Kako se samo od turizma koji je u punom pogonu samo nekoliko mjeseci ne može živjeti, ostaje nam jedino znanje i obrazovani radnici. Međutim, u tom segmentu, situacija je, po akademiku Stipetiću, i najtragičnija.

“Premda to mnogi ne razumiju, najteži je problem masovan egzodus stručnjaka i mladih ljudi u inozemstvo. Odlaze nam najbolji, oni koji mogu znanjem i sposobnostima konkurirati u svijetu. A taj se gubitak ne može nadoknaditi. Niti se može nadomjestiti odlazak srednje obrazovanih jer su to ljudi koji su kupovali, trošili novac, uplaćivali u socijalno i zdravstveno osiguranje. Zbog toga nam stalno pada potrošnja, smanjuju se prihodi za mirovinski i zdravstveni sustav, a i sve je manje zaposlenih. Problem odljeva radne snage nije međutim od danas, još je gospodarstvo NDH 1943. godine imalo problema jer je oko 350.000 muškaraca, da bi izbjegli rat ili u potrazi za boljom zaradom, otišlo na rad u Njemačku. Budući da se odlazak na rad u inozemstvo ne može zaustaviti, situacija u državi bit će sve tragičnija, a naša perspektiva više nego tužna. Ma što god političari govorili ili ekonomski stručnjaci obećavali”.


 

Analiza je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza

Mladen Pleše
Novinar
482 članka Više o autoru
Više s weba