Pokušaji reorganizacije vrlo ozbiljnih javnih poslova u Hrvatskoj počešće sliče na pučku parodiju. Te bi procese bilo dozlaboga zabavno promatrati i smijati se da je radnja smještena u neku daleku zemlju za koju nas takorekuć boli uho. Ali kad takvu komediju imaš doma, to ti više nije duhovito.
Negdje drugo vjerojatno se ne bi shvaćalo zbog čega ministar nalazi da mora zahtijevati strogu kontrolu radnog vremena, ali ovdje je svima sve potpuno jasno. Hrvatski specijalisti sve masovnije rade paralelno u fušu, u privatnim ambulantama i klinikama, pa su za dosta njih sati provedeni na njihovom primarnom radnom mjestu čisti gubitak vremena. Da se narodski izrazimo, dosta doktora kidne iz bolnice što prije može kako bi se u privatnoj sferi mogli posvetiti dodatnoj zaradi.
Liječnika popodne možeš svijećom tražiti
Čini se da već i zdravstvene vlasti uviđaju da je sve raširenija praksa sjedenja bolničkih liječnika na dvije stolice jedan od glavnih uzroka za sve duže liste čekanja i činjenicu da se bolesne i zabrinute građane ovih dana već naručuje za proljeće 2024. godine.
Svatko tko je ikad ležao u bolnici mogao je i sam vidjeti da su naše bolnice popodne u režimu hladnog pogona. Na hodnicima zavlada svečana tišina, samo sestre tapkaju tamo i ovamo među sobama. Skupe dvorane za operativne zahvate mahom stoje prazne, a dijagnostika, što si obavio do dva sata, obavio si, jer poslije sve staje. Liječnika u popodnevnim terminima možeš svijećom tražiti.
Ostave nekoga da dežura, često je to specijalizant koji je tek na obuci, a ostali su već dali petama vjetra. Jasno da to osobe koje vode bolnice znaju i toleriraju. To je ponukalo Beroša da obaveže bolničke ravnatelje da nađu način kako će svoje liječnike držati na uzdi da ne bježe u privatne kapacitete prije nego što su u matičnoj ustanovi odradili radno vrijeme za plaću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaposlenici dolaze i odlaze kad ih je volja
I zamisli, Beroš šalje ravnateljima isto pismo već treći put. Prvo je otišlo preklani, drugo lani, a treće opet ovih dana. Prva dva puta evidentno nije učinjeno što je tražio pa piše opet. Upozorava ravnatelje da su dužni voditi ”evidenciju o prisutnosti radnika na radnom mjestu”. Pa to je cirkus samo takav.
Jer osnovni preduvjet da bilo koja tvrtka, ustanova i postolarska radionica uopće posluje jest da zaposleni budu na radnom mjestu. Može li itko zamisliti da bi bilo gdje, osim valjda u hrvatskom zdravstvu, zaposlenici mogli dolaziti i odlaziti kad ih je volja? Da poslodavac ne vodi računa o tome gdje su oni i zašto ih nema? Da ne piše radne sate? Da ne zna za što točno isplaćuje plaće?
Pa jasno da je to nezamislivo jer je takvo vođenje posla neodgovorno, neprihvatljivo, sumanuto, nigdje viđeno. No, evo. U djelatnosti koju solidarno financiraju svi građani velikim parama i za koju se još svake godine iznova driješi kesa državne blagajne kako bi se pokrili misteriozni gubici, susrećemo se i neviđenim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od evidencije radnog vremena radi se atomska fizika
I sad još iz bolničkih uprava moramo slušati iritantne diskusije i filozofije o modulima, implementacijama, specijalnim informatičkim programima, digitalnim alatima, testiranju modela, pa čak i o ”mogućim problemima s GDPR-om”. Ma je li?
Pa bolničkim ravnateljima, koje je, usput rečeno, postavio sam Beroš, netko bi trebao objasniti da kontrola radnog vremena nije bila ama nikakva tema ni u pretpotopnom socijalizmu, kad se još nije znalo ni za kompjuter, ni za internet. Totalna tričarija i banalnost.
Javio si se vrataru, šefu ili tajnici, zapisan si i šlus. A sada se, sa svim ovim alatima koji danas postoje, od toga pravi atomska fizika. Pri čemu je ovo zdravstvo još miljama daleko od pravog pitanja, a to je mjerenje koliko koji liječnik radi i koliko tko u sustavu stvarno vrijedi. Ali to će možda doći na red za jedno 20 godina. Kad ravnatelji i Beroš otkriju kvadraturu kruga vezanu uz kontrolu gole ”prisutnosti radnika na radnom mjestu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok god Beroš nije u stanju ustanoviti ni koliko mu doktori rade, nećemo doći do pravog pitanja: tko u sustavu stvarno vrijedi
Liječnici zbrišu usred smjene pa rade u fušu, privatno. Gdje to, osim u zdravstvu, zaposlenici dolaze i odlaze kad ih je volja?
I zamisli, Beroš šalje ravnateljima isto pismo već treći put. Prvo je otišlo preklani, drugo lani, a treće opet ovih dana. Prva dva puta evidentno nije učinjeno što je tražio pa piše opet. Upozorava ravnatelje da su dužni voditi ''evidenciju o prisutnosti radnika na radnom mjestu''. Pa to je cirkus samo takav
Pokušaji reorganizacije vrlo ozbiljnih javnih poslova u Hrvatskoj počešće sliče na pučku parodiju. Te bi procese bilo dozlaboga zabavno promatrati i smijati se da je radnja smještena u neku daleku zemlju za koju nas takorekuć boli uho. Ali kad takvu komediju imaš doma, to ti više nije duhovito.
Nešto iz tog žanra upravo se odvija u zdravstvu gdje ministar Vili Beroš raspravlja sa strukom i zainteresiranom javnošću o konceptu nove zakonske regulacije zdravstva. I – može li to itko vjerovati – kao jedna od prijelomnih popratnih tema nametnulo se vođenje uredne evidencije o tome koliko vremena dnevno provode liječnici u javnim bolnicama u kojima su ti isti liječnici zaposleni.
Negdje drugo vjerojatno se ne bi shvaćalo zbog čega ministar nalazi da mora zahtijevati strogu kontrolu radnog vremena, ali ovdje je svima sve potpuno jasno. Hrvatski specijalisti sve masovnije rade paralelno u fušu, u privatnim ambulantama i klinikama, pa su za dosta njih sati provedeni na njihovom primarnom radnom mjestu čisti gubitak vremena. Da se narodski izrazimo, dosta doktora kidne iz bolnice što prije može kako bi se u privatnoj sferi mogli posvetiti dodatnoj zaradi.
Liječnika popodne možeš svijećom tražiti
Čini se da već i zdravstvene vlasti uviđaju da je sve raširenija praksa sjedenja bolničkih liječnika na dvije stolice jedan od glavnih uzroka za sve duže liste čekanja i činjenicu da se bolesne i zabrinute građane ovih dana već naručuje za proljeće 2024. godine.
Svatko tko je ikad ležao u bolnici mogao je i sam vidjeti da su naše bolnice popodne u režimu hladnog pogona. Na hodnicima zavlada svečana tišina, samo sestre tapkaju tamo i ovamo među sobama. Skupe dvorane za operativne zahvate mahom stoje prazne, a dijagnostika, što si obavio do dva sata, obavio si, jer poslije sve staje. Liječnika u popodnevnim terminima možeš svijećom tražiti.
Ostave nekoga da dežura, često je to specijalizant koji je tek na obuci, a ostali su već dali petama vjetra. Jasno da to osobe koje vode bolnice znaju i toleriraju. To je ponukalo Beroša da obaveže bolničke ravnatelje da nađu način kako će svoje liječnike držati na uzdi da ne bježe u privatne kapacitete prije nego što su u matičnoj ustanovi odradili radno vrijeme za plaću.
Zaposlenici dolaze i odlaze kad ih je volja
I zamisli, Beroš šalje ravnateljima isto pismo već treći put. Prvo je otišlo preklani, drugo lani, a treće opet ovih dana. Prva dva puta evidentno nije učinjeno što je tražio pa piše opet. Upozorava ravnatelje da su dužni voditi ”evidenciju o prisutnosti radnika na radnom mjestu”. Pa to je cirkus samo takav.
Jer osnovni preduvjet da bilo koja tvrtka, ustanova i postolarska radionica uopće posluje jest da zaposleni budu na radnom mjestu. Može li itko zamisliti da bi bilo gdje, osim valjda u hrvatskom zdravstvu, zaposlenici mogli dolaziti i odlaziti kad ih je volja? Da poslodavac ne vodi računa o tome gdje su oni i zašto ih nema? Da ne piše radne sate? Da ne zna za što točno isplaćuje plaće?
Pa jasno da je to nezamislivo jer je takvo vođenje posla neodgovorno, neprihvatljivo, sumanuto, nigdje viđeno. No, evo. U djelatnosti koju solidarno financiraju svi građani velikim parama i za koju se još svake godine iznova driješi kesa državne blagajne kako bi se pokrili misteriozni gubici, susrećemo se i neviđenim.
Od evidencije radnog vremena radi se atomska fizika
I sad još iz bolničkih uprava moramo slušati iritantne diskusije i filozofije o modulima, implementacijama, specijalnim informatičkim programima, digitalnim alatima, testiranju modela, pa čak i o ”mogućim problemima s GDPR-om”. Ma je li?
Pa bolničkim ravnateljima, koje je, usput rečeno, postavio sam Beroš, netko bi trebao objasniti da kontrola radnog vremena nije bila ama nikakva tema ni u pretpotopnom socijalizmu, kad se još nije znalo ni za kompjuter, ni za internet. Totalna tričarija i banalnost.
Javio si se vrataru, šefu ili tajnici, zapisan si i šlus. A sada se, sa svim ovim alatima koji danas postoje, od toga pravi atomska fizika. Pri čemu je ovo zdravstvo još miljama daleko od pravog pitanja, a to je mjerenje koliko koji liječnik radi i koliko tko u sustavu stvarno vrijedi. Ali to će možda doći na red za jedno 20 godina. Kad ravnatelji i Beroš otkriju kvadraturu kruga vezanu uz kontrolu gole ”prisutnosti radnika na radnom mjestu”.