Nekad je nužno odabrati stranu

Dok ministrica bježi od odgovornosti, problem lektire svodi se na cehovske interese izdavača i pisaca

Kolumna Bože Kovačevića o kaosu koji je nastao oko lektire

Ne zna se tko je izradio dokument koji je ministrica Divjak uputila Vladi i koji je Vlada prihvatila. Isto tako nisu javno izneseni argumenti za promjene u popisu djela koja učenici obavezno moraju čitati. Od odluke pak da nastavnici sami predlažu naslove koji nisu na popisu obavezne literature ministrica je ekspresno odustala i najavila da će provesti anketu među nastavnicima hrvatskog jezika pa će temeljem rezultata te ankete biti oblikovan popis izborne literature. Time je, zapravo, implicitno odgovorila na pitanje o tome jesu li nastavnici sudjelovali u oblikovanju tog kurikularnog dokumenta. Očito nisu.

Pitanje školske lektire nipošto se ne bi smjelo svesti samo na problem cehovskog interesa živih hrvatskih pisaca da upravo njihova djela budu navedena u popisu knjiga koje učenici trebaju pročitati. Temeljem tog popisa školske i gradske knjižnice naručuju knjige za popunjavanje svoga knjižnog fonda. O tim narudžbama ovisit će naklade, a o nakladama honorari pisaca. Ne bude li njihovih imena i njihovih djela na popisu lektire, bilo obavezne bilo izborne, presušit će im jedan od najvažnijih izvora egzistencije. Njihov interes je jasan i njihova je pobuna razumljiva.

Temeljem načina na koji su predstavnici književničkih udruga javno nastupili može se razabrati da bi oni bili sretni ako bi se zagubljeni popis izborne literature pronašao i ako bi se u Narodnim novinama objavilo da je taj popis dio prethodno objavljenog kurikuluma hrvatskog jezika i književnosti. Knjižnice će u tom slučaju knjige naručivati, nakladnici će ih objavljivati, a škole će pozivati sretne autore da se predstave učenicima i da im čitaju stihove ili ulomke iz svojih knjiga.

Izbjegavanje rasprave o uzrocima

Temeljem reakcija iz Ministarstva znanosti i obrazovanja može se pretpostaviti da će upravo tako biti riješena trenutna kriza i da će se time pokušati izbjeći rasprava o uzrocima njezina izbijanja. Na taj način želi se izbjeći postavljanje pitanja o načinu funkcioniranja aktualne vlasti, osobito načina donošenja odluka i odgovornosti za njihove posljedice. U važećoj Strategiji obrazovanja, temeljem koje se provodi kurikularna reforma, na 13 mjesta spominju se stručne radne skupine za izradu kurikuluma. I u Metodološkom priručniku za prijedlog područja kurikuluma, koji je izradio još Jokićev tim, jasno piše da „stručne radne skupine izrađuju prijedloge kurikularnih dokumenata“. No, u zbilji to se ne događa.

Dvije članice Stručne radne skupine za izradu kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik i književnost, dr. Marijana Togonal i dr. Marijana Češi, javno su obznanile – na nedavno održanoj tribini Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – da njihova skupina nije predložila tekst koji je u Narodnim novinama objavljen pod naslovom Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije. Članice te skupine, koja se prvi put sastala 21. prosinca 2018. i prvi radni sastanak održala 27. prosinca, dobile su zadaću da do 3. siječnja 2019. dopune dokument koji je nepoznat netko već unaprijed pripremio za njih.

Ignoriranje stručnjaka

Rečeno im je – ali one nisu otkrile tko im je to rekao – da se od njih ne očekuje da daju svoje prijedloge opsežnih promjena. One su ipak uporno radile, predložile neke izmjene, inzistirale da se konzultiraju stručnjaci za suvremenu književnost i same predložile neka djela koja bi trebala biti navedena u popisu izborne lektire premda nisu smatrale da je tim njihovim prijedlogom iscrpljen popis autora i djela koja bi se ondje trebala naći. Kako je posao bio zahtjevan, rok za njihov rad produžen je do 18. siječnja. Prijedlozi članica te stručne radne skupine nisu uvaženi pri izradi konačne verzije dokumenta.

Na toj tribini doznali smo da Učiteljski fakultet u Zagrebu nije bio konzultiran prilikom izrade navedenog kurikuluma. Ondje je isto tako rečeno da se Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije obratilo ni Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakultetu u Zagrebu. Posebni savjetnik premijera za kurikularnu reformu Radovan Fuchs, odgovarajući u medijima na pitanja o tom kurikularnom dokumentu, izjavio je da se objavljeni dokument razlikuje od prijedloga u koji je on imao uvid.

Ministrica ne želi odgovornost

Ministrica Blaženka Divjak se pozvala na neimenovane stručnjake koji su, navodno, izradili objavljeni kurikularni dokument bez popisa izborne lektire. Izostanak popisa izborne lektire objasnila je namjerom da se nastavnicima da sloboda da sami odluče što će predložiti učenicima za čitanje. Pritom je ostalo neodgovoreno pitanje o razlozima izmjene popisa obaveznih djela u odnosu na prethodni popis. Ukratko, ne zna se tko je izradio dokument koji je ministrica Divjak uputila Vladi i koji je Vlada prihvatila. Isto tako nisu javno izneseni argumenti za promjene u popisu djela koja učenici obavezno moraju čitati. Od odluke pak da nastavnici sami predlažu naslove koji nisu na popisu obavezne literature ministrica je ekspresno odustala i najavila da će provesti anketu među nastavnicima hrvatskog jezika pa će temeljem rezultata te ankete biti oblikovan popis izborne literature.

Time je, zapravo, implicitno odgovorila na pitanje o tome jesu li nastavnici sudjelovali u oblikovanju tog kurikularnog dokumenta. Očito je da nisu. Na taj način ministrica pokušava izbjeći odgovornost baš za sve što je prethodno sama odlučila. Umjesto da brani i argumentira svoju odluku o prepuštanju slobode i dodjeljivanju odgovornosti nastavnicima za izbor literature koju će preporučiti učenicima za čitanje, ministrica je odmah ustuknula i od tog jedinog elementa kojim navedeni kurikulum pokušava u djelo provesti odredbe o slobodnoj i odgovornoj ličnosti učenika čijem stvaranju bi školski odgoj i obrazovanje trebali pripomoći. Ustuknula je pred tvrdnjama da nastavnici ne mogu sami učenicima predlagati djela za čitanje jer su navodno neupućeni, ali će na popis izborne literature staviti upravo djela koja će oni putem ankete predložiti.

Prijedlozi nastavnika kao štit

Najavom da će prihvatiti prijedloge nastavnika ministrica izbjegava vlastitu odgovornost za popis izborne literature, a dobivanjem ministričina potpisa na taj popis preporučene literature nastavnici izbjegavaju svoju odgovornost za preporuku ovoga ili onog djelaKrajnja posljedica manevriranja oko popisa neobavezne literature svodi se na izbjegavanje odgovornosti i ministrice i nastavnika. Ako je to točno, opravdano je zapitati se kako će sustav čiji čelnici i operativci na svaki način nastoje izbjeći svoju odgovornost pripomoći odgoju i obrazovanju samosvjesnih i odgovornih učenika?

U Kurikulumu nastavnog predmeta Hrvatski jezik između ostalog piše: „Čitanjem se književni tekst stavlja u suodnos s drugim tekstovima, uspoređuje se te tako ostvaruje smisao i svrhu da poučava, zabavlja te potiče različite refleksije učenika. Osobito se naglašava poticanje čitanja iz užitka i potrebe, stjecanje čitateljskih navika i čitateljske kulture, stoga su vrlo važni sadržaji koji omogućuju učeniku slobodan izbor tekstova za čitanje. Učenike se potiče da se stvaralački izraze prema vlastitome interesu potaknuti različitim iskustvima i doživljajima književnoga teksta.“

Razvijanje čitateljske kulture

Meni se čini da navedene rečenice impliciraju da će se u okviru nastave hrvatskoga jezika raspravljati ne samo o onome što je propisano kao obavezna literatura i onome što su temeljem popisa izborne literature predložili nastavnici, nego i o onome što učenici doista čitaju i o čemu žele raspravljati. Uz ono što je propisano u udžbenicima, nastavnici bi trebali biti voljni i sposobni potaknuti učenike da uspoređuju ono što moraju čitati s onim što žele čitati. Ima li u propisanim djelima nečega što djela koja su učenici sami izabrali ne sadržavaju? Što je to i može li se to učiniti zanimljivim današnjem čitaocu? Što popularna djela čini privlačnim i zanimljivim? Angažirani, upućeni i odgovorni nastavnik obradom bilo kojeg teksta – propisanog ili nepropisanog, književnog ili neknjiževnog – može postići očekivane obrazovne i odgojne ishode.

To znači razviti interes učenika za čitanje i za kritičko razmišljanje o pročitanom, za uspoređivanje vlastitog iskustva i vlastitih želja i težnji s onim o čemu se čita, sluša, gleda i priča ne samo u školi. One koji su talentirani i iskazuju interes za stvaranjem treba na to potaknuti omogućujući im da se u okviru izborne nastave bave onim što im najbolje ide. Oslanjajući se na stečena znanja i životno iskustvo te na pedagoške vještine nastavnik će usmjeravati pažnju i interese učenika prema onome što on smatra važnim i na što ga nastavni program obvezuje. No, istodobno ne smije se zanemarivati ono što učenici smatraju važnim. Trebalo bi ih poticati da svoja stajališta i opredjeljenja obrazlažu u otvorenoj raspravi bez unaprijed nametnutih zaključaka, ali uz inzistiranje na postojanju različitih kultura, vjera, ukusa, svjetonazora, životnih stilova, ličnosti i interesa te na potrebi uvažavanja tih razlika. Veća sloboda nastavnika u izboru radnih materijala i metoda pouke nužna je pretpostavka takve nastave.

Autori kurikuluma podlegli pritisku

Zadovoljniji, samosvjesniji i odgovorniji učenik vjerojatniji je ishod takvog obrazovanja i odgoja nego tradicionalističkog autoritarnog pristupa prema kojemu je škola jedino mjesto stjecanja kriterija dobrog ukusa, relevantnih znanja i konačnih istina koje propisuju crkva, država i ministar, a u učeničku ih glavu utuvljuje nastavnik. Da ne bi bila unaprijed osuđena na poraz u srazu s internetom, masovnim medijima, obitelji, crkvom i vršnjačkim skupinama, školu treba shvatiti kao jedan od socijalizacijskih mehanizama, nipošto ne jedini. Čini mi se logičnim pretpostaviti da će više ljudi sposobnih za slobodno tržište, za slobodno stvaranje i za slobodno političko opredjeljivanje izaći iz škole u kojoj ima više, a ne manje odgovornosti i slobode.

Iz te perspektive sagledana aktualna rasprava o popisu djela za lektiru s naglaskom na to da nastavnicima ipak treba u većoj mjeri propisati ono što će u nastavi obrađivati umjesto da im se prepusti sloboda izbora ukazuje na stanovito antislobodarsko i etatističko ozračje u hrvatskom društvu. Unatoč deklarativnom opredjeljivanju za više slobode i odgovornosti, usvojeni kurikularni dokumenti s previše nastavnih predmeta i preopsežnim propisanim gradivom pokazuju da su njihovi autori podlegli tom ozračju i pritiscima interesnih skupina.