Dok kompletan zapadni svijet obilježava 75. godišnjicu operacije Overlord, poznatije pod opisnim imenom Iskrcavanje u Normandiji ili pod skraćenim imenom Dan D, Hrvatska se u svojoj autističnoj stvarnosti bavi isključivo unutrašnjim političkim pitanjima, koja sve više poprimaju izgled sapunice. Istina, proteklog vikenda se na HRT-u emitirao kultni američki film ‘Najduži dan’, ali to je bilo to. Na samoj svečanosti nije bilo nikoga od predstavnika vlasti, niti se ta tema na ijedan način problematizirala.
Ona, naravno jeste dobrim dijelom povijesna tema, iako neodvojiva od ideje u kakvom društvu želimo živjeti u budućnosti, ali ne možemo reći da se aktualna Vlada, Sabor ili predsjednica nisu ozbiljno bavili povijesnim temama u dobrom dijelu svog mandata. Problem je što su se oni bavili isključivo jednom lokalnom temom, koja se čitavo vrijeme planski posve odvaja od konteksta, a riječ je o odnosu prema Bleiburgu i ustaškom nasljeđu, a i to isključivo radi postizanja pakta s ekstremnom desnicom. To što je taj pakt očito nemoguć i što politika nezamjeranja daje potpuno suprotne rezultate, ni na koji način nije omelo vladajuće u njihovim istupima.
Važna uloga koju su odigrali partizani
Proboj zapadnih saveznika u Francusku, kada su u Normandiju iskrcali 150 tisuća vojnika jeste bila prijelomna točka za pobjedu u Drugom svjetskom ratu, ali primarno zato što se na taj način konačno ozbiljno operativno pomoglo višegodišnjem otporu sovjetske Crvene armije, koja je oslobodila vlastiti teritorij te kasnije polovicu Europe. Treću važnu ulogu u oslobađanju Europe imali su jugoslavenski partizani, što je činjenica koju ovdje godinama skoro svi prešućuju, za razliku upravo od savezničkih zemalja koje Tita redovno uvrštavaju među one koji su najzaslužniji za poraz nacizma i čine to upravo na obilježavanju Dana D.
To nas vraća lokalnom kontekstu, nedovoljno zanimljivom vladajućima, odnosno činjenici da je upravo istog dana kad su se zapadni saveznici iskrcali u Normandiju, neuspješno okončan Desant na Drvar, točnije zajednički pokušaj njemačkih i četničkih snaga da likvidiraju Vrhovni štab partizanskih snaga, na čelu s Titom. Bez obzira na neusporedivo veće žrtve partizanskih snaga, operacija je doživjela neuspjeh, nakon čega je Vrhovni štab prešao na Vis i u aktivnom kontaktu sa saveznicima praktično sam oslobodio Jugoslaviju, izuzmemo li pomoć Crvene armije u Vojvodini i djelomično u Beogradu.
Ne možemo imati dvije vrste politike
Zašto ovo sve navodim? Pa iz dva razloga. Jedan je što je pobjeda nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu kreirala stvarnost današnje Europe, a umnogome i utjecala na stvaranje Europske unije, a drugi što je uloga Hrvatske u svemu tome bila itekako značajna, a upravo nju ljudi iz HDZ-a žele prešutjeti. To da imamo posla s nezabilježenom praksom nijekanja vlastite bitne uloge u pobjedi protiv fašizma, jasno je valjda svakome. Posebno usporedimo li to s traženjem bilo kakvih gesti otpora u ostalim europskim zemljama, o kojima se onda snimaju raskošno producirani filmovi.
Ono što, međutim nije jasno vladajućima, je činjenica da se ne može konstantno imati dvije vrste politike, jednu za diplomatske, a drugu za domaće prilike. To je neodrživo, neuvjerljivo i u konačnici politički štetno za same nosioce te politike, što su rezultati proteklih izbora upravo pokazali. Hoće li i kada naša politička elita to shvatiti, ne znam, ali ono što im je i samima jasno je to da se oko nekih stvari, poput antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, civiliziran svijet odavno odredio, bez ikakvih ali i sličnih relativizacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok se čitav zapadni svijet sjeća Dana D, Hrvatska se autistično bavi svojim domaćim sapunicama
Zašto na svečanosti nije bilo nikoga od predstavnika hrvatske vlasti?
Ne možemo konstantno imati dvije vrste politike, jednu za diplomatske, a drugu za domaće prilike. To je neodrživo, neuvjerljivo i u konačnici politički štetno za same nosioce te politike, što su rezultati proteklih izbora upravo pokazali. Hoće li i kada naša politička elita to shvatiti, ne znam, ali ono što im je i samima jasno je to da se oko nekih stvari, poput antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, civiliziran svijet odavno odredio, bez ikakvih ali i sličnih relativizacija.
Dok kompletan zapadni svijet obilježava 75. godišnjicu operacije Overlord, poznatije pod opisnim imenom Iskrcavanje u Normandiji ili pod skraćenim imenom Dan D, Hrvatska se u svojoj autističnoj stvarnosti bavi isključivo unutrašnjim političkim pitanjima, koja sve više poprimaju izgled sapunice. Istina, proteklog vikenda se na HRT-u emitirao kultni američki film ‘Najduži dan’, ali to je bilo to. Na samoj svečanosti nije bilo nikoga od predstavnika vlasti, niti se ta tema na ijedan način problematizirala.
Ona, naravno jeste dobrim dijelom povijesna tema, iako neodvojiva od ideje u kakvom društvu želimo živjeti u budućnosti, ali ne možemo reći da se aktualna Vlada, Sabor ili predsjednica nisu ozbiljno bavili povijesnim temama u dobrom dijelu svog mandata. Problem je što su se oni bavili isključivo jednom lokalnom temom, koja se čitavo vrijeme planski posve odvaja od konteksta, a riječ je o odnosu prema Bleiburgu i ustaškom nasljeđu, a i to isključivo radi postizanja pakta s ekstremnom desnicom. To što je taj pakt očito nemoguć i što politika nezamjeranja daje potpuno suprotne rezultate, ni na koji način nije omelo vladajuće u njihovim istupima.
Važna uloga koju su odigrali partizani
Proboj zapadnih saveznika u Francusku, kada su u Normandiju iskrcali 150 tisuća vojnika jeste bila prijelomna točka za pobjedu u Drugom svjetskom ratu, ali primarno zato što se na taj način konačno ozbiljno operativno pomoglo višegodišnjem otporu sovjetske Crvene armije, koja je oslobodila vlastiti teritorij te kasnije polovicu Europe. Treću važnu ulogu u oslobađanju Europe imali su jugoslavenski partizani, što je činjenica koju ovdje godinama skoro svi prešućuju, za razliku upravo od savezničkih zemalja koje Tita redovno uvrštavaju među one koji su najzaslužniji za poraz nacizma i čine to upravo na obilježavanju Dana D.
To nas vraća lokalnom kontekstu, nedovoljno zanimljivom vladajućima, odnosno činjenici da je upravo istog dana kad su se zapadni saveznici iskrcali u Normandiju, neuspješno okončan Desant na Drvar, točnije zajednički pokušaj njemačkih i četničkih snaga da likvidiraju Vrhovni štab partizanskih snaga, na čelu s Titom. Bez obzira na neusporedivo veće žrtve partizanskih snaga, operacija je doživjela neuspjeh, nakon čega je Vrhovni štab prešao na Vis i u aktivnom kontaktu sa saveznicima praktično sam oslobodio Jugoslaviju, izuzmemo li pomoć Crvene armije u Vojvodini i djelomično u Beogradu.
Ne možemo imati dvije vrste politike
Zašto ovo sve navodim? Pa iz dva razloga. Jedan je što je pobjeda nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu kreirala stvarnost današnje Europe, a umnogome i utjecala na stvaranje Europske unije, a drugi što je uloga Hrvatske u svemu tome bila itekako značajna, a upravo nju ljudi iz HDZ-a žele prešutjeti. To da imamo posla s nezabilježenom praksom nijekanja vlastite bitne uloge u pobjedi protiv fašizma, jasno je valjda svakome. Posebno usporedimo li to s traženjem bilo kakvih gesti otpora u ostalim europskim zemljama, o kojima se onda snimaju raskošno producirani filmovi.
Ono što, međutim nije jasno vladajućima, je činjenica da se ne može konstantno imati dvije vrste politike, jednu za diplomatske, a drugu za domaće prilike. To je neodrživo, neuvjerljivo i u konačnici politički štetno za same nosioce te politike, što su rezultati proteklih izbora upravo pokazali. Hoće li i kada naša politička elita to shvatiti, ne znam, ali ono što im je i samima jasno je to da se oko nekih stvari, poput antifašističke borbe i pobjede u Drugom svjetskom ratu, civiliziran svijet odavno odredio, bez ikakvih ali i sličnih relativizacija.