Dok se po stadionima ore ustaški urlici političari uporno šute i prave se gluhi
Na nogometnoj utakmici u Osijeku s tribina se orilo 'Za dom spremni'
Činjenica da se na prijateljskoj nogometnoj utakmici između reprezentacija Hrvatske i Izraela, odigranoj u Osijeku na tribinama po tko zna koji put izvikivao ustaški pozdrav “Za dom spremni”, malo je koga mogla iznenaditi. Jednako kao što je malo koga mogao iznenaditi izostanak reakcije premijera Oreškovića koji je bio na utakmici, ali i potpuni nedostatak sluha komentatora utakmice, koji je uočio sjajnu atmosferu na stadionu.
Imajući u vidu sve navedeno jasno je zbog čega Joeu Šimuniću ni do danas nije jasno što je napravio s onim suludim potezom. Problem uzgajanja i toleriranja ustašluka na nogometnim stadionima nije nastao jučer, niti je eskalirao sada u vremenu koje je takvim političkim uvjerenjima sklonije nego ikad.
Nategnuto izručenje
Čak i kad bismo tražili nekakav popust i razumijevanje za ovakvu vrstu javnog iskaza za vrijeme ratnih godina, oni su svakako nestali u trenutku u kojem se na utakmicama nogometne reprezentacije počelo skandirati u čast Dinka Šakića, posljednjeg zapovjednika Jasenovca koji je tada na pritisak nevladinih udruga i međunarodne zajednice izručen Hrvatskoj. Šakića je nakon toga država pravno osudila, da bi ga u javnosti dobar dio politike uzdizao, proizvodeći jednog bezličnog zločinca u mit. Imajući u vidu navedeno, jasno je kako su kolektivna zgražanja nad poljudskom svastikom od prošle godine, posebno od strane ljudi iz HDZ-a i s ostatka desnice bila uglavnom licemjerna i folklorna. U svemu tome je čak i najmanji problem što se sada to dogodilo na utakmici s Izraelom, zemljom koja je posve logično izrazito senzibilizirana za pojave političkih simpatija prema fašističkim režimima.
Dok se u Osijeku na tribinama, po tko zna koji put, orilo ‘Za dom spremni,’ naš je premijer šutke sjedio i nije reagirao, a komentator utakmice uočio je, kao i uvijek, uistinu sjajnu atmosferu na stadionu
Ključni problem ovog skandiranja tiče se hrvatskog društva i njegove budućnosti. Kada je splitska Torcida, želeći dati podršku Šimuniću, na utakmicama protiv Dinama i Osijeka, uspjela gotovo cijeli stadion ujediniti u zborno skandiranje ustaškog pozdrava, među lokalnim klerikalnim novinarima se pojavila teza, koja je ubrzo postala masovno prihvaćena, o tome kako se radilo o dišpetu.
Što nas je dovelo do zanimljivog pitanja. Prema kome je taj dišpet bio usmjeren i zbog čega? Sa sličnom vrstom pitanja se stoga suočavamo i sada. Kome je upućeno ovo skandiranje i s kojom motivacijom? S obzirom na to da se ono ponavlja gotovo na svakoj utakmici reprezentacije, očito je kako nije upućeno protivniku. To konkretno znači da je ono upućeno domaćoj javnosti.
Kako doživljavamo sebe
Kako također to skandiranje predstavlja višegodišnju konstantu, za čije su se vrijeme izmijenile i lijeve i desne grupacije na vlasti, očito je kako nije upućeno niti protiv vlastodržaca. Nakon eliminacije ovih dviju potencijalnih adresa ostaju nam samo dvije mogućnosti. Ili je skandiranje upućeno kao ohrabrenje momčadi i naciji, pri čemu oni koji to rade u njemu ne vide ništa sporno, ili je ono upućeno onim pripadnicima društva koje to skandiranje ne odobravaju.
Ti ljudi bi bili naravno oni s ljevice, iz nevladinih organizacija, kao i pripadnici manjina. Iako bi bilo koji od ova dva odgovora predstavljao ozbiljan problem sam po sebi, u momentu kad su ona uvezana, problem postaje mnogo ozbiljniji. Kako ovdje imamo posla upravo s takvom kombinacijom, izvjesno je kako živimo u društvu koje ima ozbiljnih problema s doživljajem sebe samoga. Radikalni navijači reprezentacije očito tu ekipu doživljavaju kao reprezentaciju vlastitih identitetskih i ideoloških odabira, zahvaljujući čemu su iskreno uvjereni da je takvim skandiranjem podržavaju.
Jasno je kako su oni koji skandiraju ustaški pozdrav savršeno svjesni što on predstavlja te da njegovim korištenjem šalju poruku onima koji takvo skandiranje, kao i ustašku ideologiju ne odobravaju
Međutim, veza koja se uspostavlja s drugom pretpostavkom odnosi se na pitanje jesu li ti navijači svjesni što to skandiranje znači. S obzirom na to da je i vizualna simbolika koja prati ovakvu vrstu navijanja nerijetko popraćena s uzdignutim desnicama, kao i s obzirom na to da su brojni transparenti ispisani sa stiliziranim slovom u, jasno je kako su oni koji skandiraju ustaški pozdrav savršeno svjesni što on predstavlja te da njegovim korištenjem šalju poruku onima koji takvo skandiranje, kao i ustašku ideologiju ne odobravaju. Iz činjenice da je to problem koji na utakmicama reprezentacije egzistira već dulje od deset godina, jasno je kako se on može riješiti preko noći.
No da bi se uopće počeo rješavati, potrebna su jasna politička volja i snažne simbolične geste. Poput, recimo, premijerova napuštanja stadiona u trenutku kada takvo skandiranje počne. Na pitanje zbog čega se to ne događa bilo bi mnogo jednostavnije odgovoriti kada bismo prije toga postavili u vezi političara isto pitanje koje smo postavili navijačima. Jesu li svjesni što se zapravo događa i što svojim nedjelovanjem potiču. A ako jesu, zbog čega to rade?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.