Dokumenti izvučeni iz Nacionalnog arhiva otkrivaju koliko je Velika Britanija oduvijek bila nervozna oko Njemačke

Povijesni strah od Njemačke

Dok se najčešće kao glavni razlozi spominju ekonomija, pitanje migracija i nacionalnog identiteta, nikako, posebno kod političkog establishmenta, ne treba podcijeniti povijesni strah Britanaca od velike i moćne Njemačke.

London je oduvijek imao osjećaj da Europskom unijom gospodare Nijemci te da s Francuzima nastoje marginalizirati Veliku Britaniju. Kao dokaz Britanci navode činjenicu da nikada nisu mogli dobiti neku od najznačajnijih funkcija u EU jer su se tome protivili Berlin i Pariz.

Britanija kao glavna kočnica

Nije nikakva tajna da je krajem 1989. javnost u obje tadašnje Njemačke bila ogorčena zbog rezervi koje je Margaret Thatcher imala spram ponovnog ujedinjenja Njemačke. Među dokumentima koji su sada objavljeni nalazi se pismo britanskog veleposlanika u Zapadnoj Njemačkoj Christophera Mallabya koji upozorava premijerku Thatcher da je u veljači 1990., dakle, nekoliko mjeseci prije ponovnog ujedinjenja, ugled Velike Britanije u Njemačkoj bio „na najnižim razinama“.

Douglas Hurd, tadašnji ministar vanjskih poslova, upozorio je kako bi Velika Britanija trebala biti vrlo oprezna, da ne bi trebala biti “glavnom kočnicom za sve” te da bi “trebala iznijeti neke vlastite pozitivne ideje.”

Veleposlanici ipak složni u jednom

Patrick Eyers, veleposlanik Velike Britanije u Istočnoj Njemačkoj poslao je izvješće u London u kojem stoji: “Njemačka je opet u usponu. Budući da su još u sjećanjima ožiljci koji su nastali u razdoblju fašizma od 1933-45. nije iznenađenje da jaka Njemačka izaziva zabrinutost u drugim dijelovima Europe. Dvaput su nas ugrizli, zbog toga treći puta moramo biti oprezni i budni. Njemački susjedi s pravom se pitaju koliko su se Nijemci stvarno promijenili od 1945. i kakva će biti suverena ujedinjena Njemačka? ”

Oba britanska veleposlanika Mallaby i Eyers zaključili su međutim da “nema razloga očekivati povratak ponašanju koje je izazvalo dva svjetska rata. S našim ujedinjenim njemačkim saveznikom i partnerom bit će mnogo teže, ali ne i opasno. Posebno će trebati paziti na interakciju između njemačke upornosti i pritiska njemačke javnosti oko obrambene politike, jer bi to moglo stvoriti ozbiljne probleme. ”

Thatcher pokušala utjecati na Gorbačova

U to vrijeme još se nije znalo da je Margaret Thatcher uvjeravala sovjetskog vođu Mihaila Gorbačova kako Velika Britanija i zapadna Europa nisu zainteresirani za ujedinjenje Njemačke. Da se to znalo to bi zasigurno dodatno pojačalo ogorčenje Nijemaca.

Nakon što je bivši njemački kancelar Helmut Kohl otkrio plan o ponovnom ujedinjenju Njemačke u 10 točaka, na europskom summitu 8. prosinca 1989. bio je suočen s oštrim skepticizmom, pa i otvorenim neprijateljstvom europskih čelnika.

Ušutkavanje dužnosnika

U svojim memoarima zapisao je kako je britanska premijerka Thatcher, šefovima država koji se okupili na ručku, otvoreno poručila: “Dvaput smo pobijedili Nijemce, a sad su se vratili.”

Britanska premijerka nije krila da se njezina vlada opire neumitnosti povijesnog razvoja. Nije dopustila tadašnjem ministru vanjskih poslova Douglasu Hurdu i veleposlaniku Christopheru Mallabyju da izraze javnu potporu ujedinjenju čak i na dan kad je srušen zid. Zbog toga je ministar Hurd, kad je sredinom studenoga 1990. posjetio Berlin, kazao kako ponovno ujedinjenje Njemačke “trenutno nije na dnevnom redu”.

I Mitterrand je bio zabrinut

Nije međutim samo Margaret Thatcher bila sumnjičava spram Nijemaca. Tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand, u privatnom razgovoru s Margaret Thatcher u Elizejskoj palači 20. siječnja 1990. upozorio je britansku premijerku da bi ponovnim ujedinjenjem Njemačka došla do više utjecaja na europsku politiku i gospodarstvo, nego što je Hitler ikad imao.

Thatcher je sve do veljače 1990. vjerovala da će moći usporiti tempo ujedinjenja te je upozoravala da sovjetski vođa Mihail Gorbačov ujedinjenjem Njemačke želi destabilizirati Europu. Ona se zalagala za petogodišnje postupno i prijelazno razdoblje ujedinjenja dvije njemačke države i nije dijelila Mitterrandov optimizam da se Nijemci mogu ukrotiti ugradnjom u europske institucije. “Problemi se neće riješiti jačanjem EU”, napisala je 2. veljače 1990. u internom dokumentu. “Njemačke ambicije bi tada postale dominantan i aktivan čimbenik.”

Promjena ravnoteža snaga u Europi

Vrijeme je pokazalo, uvjerena je većina Britanaca, da je premijerka Thatcher bila u pravu jer se ujedinjenjem Njemačke 1990. nepovratno promijenila ravnoteža snaga u Europi. Pri tomu je Velika Britanija najlošija prošla jer je postala, po mišljenju britanskih političara, zemlja drugog ranga u EU.

Kad je vidjela da ne može spriječiti ujedinjenje Thatcherica je odlučila približiti se Francuskoj i SSSR-u kako bi sklopili savez protiv zemlje za koju je London uvijek držao najvećom prijetnjom europskom miru.

Bijes usmjeren na Bruxelles

Uz to što je bila marginalizirana u EU, Velika Britanija nije bila zadovoljna ni milijardama funti koje je morala slati u Bruxelles koje su se potom preraspodjeljivale drugim članicama. Stoga su se mnogi Britanci pitali zašto bismo trebali toliko plaćati članstvo u EU, kad nas ta organizacija ne cijeni niti uvažava koliko zaslužujemo?

Većina Britanaca također nije blagonaklono gledala na činjenicu da svaki državljanin zemlje članice EU može preseliti i raditi u Velikoj Britaniji bez radne vize. Sloboda kretanja radne snage jedno je od glavnih načela EU-a i na temelju toga danas u Velikoj Britaniji radi više od 14 milijuna stranih državljana, od nogometaša do berača voća.

Iako većina ekonomista smatra da je to dobro za britansku ekonomiju, desničari koji su prevladali, tvrde da stranci nezasluženo iskorištavaju već ograničena javna sredstva, poput Nacionalne zdravstvene službe i socijalne skrbi. Također, Britanci se protive ideji da moraju poštivati različite europske zakone i uredbe, od kojih su neki doista besmisleni ili smiješni, poput pravila o bananama ili kućnim ljubimcima te traže povratak engleskog zakonodavstva.