Nekad je nužno odabrati stranu

Domoljublje u HDZ-u nikad nije bilo besplatno. Sjećate se kako su do nekretnina došli recimo Tuđman, Šeks i Šušak?

Radi se o povijesti HDZ-a od devedesetih do danas, ujedno i povijesti epskog grabeža nad Hrvatskom

Storije iz devedesetih uglavnom su zaboravljene, ali šteta, jer HDZ i dan-danas funkcionira po istom principu kao i onda kad su se kućili Franjo Tuđman i Vlado Šeks. HDZ-ovsko zaglušno domoljublje sve se ove godine naplaćivalo ne samo protekcijom, funkcijama, kreditima i državnim plaćama, nego upravo nekretninama: stanovima, kućama i zemljištima. Tako smo sad, evo, došli i do Ive Žinića. Ti ništa ne rade badava. Ni u rat nisu išli ako su mislili da se neće dobrano naplatiti.

U emisiji Nedjeljom u dva, izjavio je 2001. godine kako je svoj stan od 85 kvadrata u Osijeku dao državi ”pod račun” za stan od 162 kvadratna metra, udaljen minutu hoda od Trga bana Jelačića u Zagrebu. Feral je u vezi s tim odmah ustanovio da laže, tekst o toj laži potpisao je tada naš kolega Drago Hedl, izrezak čuvam u arhivi.

Dakle, tip je stan u Osijeku prodao makinacijom preko Slavonske banke i novac je stavio sebi u džep. A luksuzni stan u najužem centru Zagreba, koji je od države dobio na korištenje 1993. godine, poslije je – dakako mimo zakona – otkupio za tričave 22 tisuće ondašnjih maraka. Kad se napravi jednostavna računica, iz osječkih 85 kvadrata, preselio se, znači, u 162 kvadrata u Zagrebu, za koje je platio smiješnu cijenu, i još mu je ostalo 73.000 maraka.

Tko se eventualno ne sjeća ove priče koja se odvijala usred Domovinskog rata, podsjetit ćemo ga da je riječ o Vladimiru Šeksu, trenutno savjetniku Andreja Plenkovića, te očuhu mladog HDZ-ovca Karla Resslera koga je premijer poslao u Bruxelles na skupu gažu u Europskom parlamentu.

Svi znaju, ali šute

Ta je storija uglavnom zaboravljena, ali šteta, jer HDZ i dan-danas funkcionira po istom principu kao i onda kad se kućio Vlado Šeks. HDZ-ovsko domoljublje, osim što je zaglušno, nije, naime, besplatno kao kod normalnog svijeta, nego se sve ove godine naplaćivalo ne samo protekcijom, funkcijama, kreditima i državnim plaćama, nego upravo nekretninama: stanovima, kućama i zemljištima. Tako smo, evo, došli i do Ive Žinića.

HDZ-ov župan Sisačko-moslavačke županije, koji je nekidan opomenuo promrzle stradalnike na Baniji da struju trebaju trošiti vrlo racionalno, već 20 godina stanuje u kući koja je vlasništvo države, iako osim nje, objavili su mediji, trenutno ima još četiri. Za taj smještaj u Glini plaćao je do 2008. godine najam od 100 kuna mjesečno, a poslije ni to.

U imovinskoj kartici neistinito je naveo državnu kuću kao svoje vlasništvo stečeno darovanjem jer računa da na taj lijepi poklon ima pravo ”po zakonu”. Žinićev sin je dogradonačelnik Gline. Jednu od te druge četiri kuće kojima raspolažu, Žinići su uzurpirali mimo vlasničkih papira. O tome se na Baniji sve zna, ali se do potresa šutjelo jer se ljudi boje.

Gdje god zagrebeš, smrdi

Slučaj Žinić, nije, međutim, nikakva iznimka. Gdje god zagrebeš, smrdi. Kuščevići, Kujundžići, Marići, Sanaderi i drugi HDZ-ovi kolarići-panići ispleli su svoje podzemne i nadzemne koruptivne mreže po cijeloj Hrvatskoj. Nekidan smo saznali da je i umirovljeni general Marijan Mareković, sada predsjednik uprave državne tvrtke Pleter, vrlo lijepo poslovao s državom.

Za 173 tisuće kuna otkupio je 1999. godine od Ministarstva obrane stan u Zagrebu čija je tržišna cijena sada 1,5 milijuna kuna. U međuvremenu je stekao apartman u Selcu, dva stana u Jastrebarskom, kuću u Mrkoplju te građevinsko zemljište u Sesvetskom Kraljevcu. Kad skoro badava dobiješ stan, poslije sve ide puno lakše.

No, zar i HDZ-ov moralni svetac Franjo Tuđman nije do svoje zagrebačke vile došao slično kao i ove sadašnje HDZ-ove perjanice čije se makinacije, jedna po jedna, nižu godinama, a javnosti otkrivaju tek kad novinari u njih gurnu nos.

Dokle seže korijenje

Podsjetimo se malčice i toga samo da shvatimo dokle seže korijenje ovog granatog baobaba koji se danas nadvija nad Hrvatskom. Stanarsko pravo samo na jednom od stanova u nacionaliziranoj vili u Nazorovoj, dobila je obitelj Tuđman 1961. godine, dok je Franjo Tuđman bio general JNA. Početkom devedesetih, kad je Tuđman okrunjen u oca domovine, vila je na brzinu ispražnjena od svih ostalih stanara da bi je 1992. godine Tuđman cijelu otkupio za 114.000 maraka.

U svrhu rješavanja stambenog pitanja predsjednika Republike, tadašnja je Vlada donijela tajnu uredbu sa zakonskom snagom koja je vrijedila samo jedan dan. Nakon toga se nacionalizirani i konfiscirani stanovi i kuće više nisu mogli otkupljivati. Moj brat otkupio je konfiscirani društveni stan, koji je 1986. stekao zamjenom, tek prije nekoliko godina, kad je umrla vlasnica, i to po tržišnoj cijeni.

Na državne stanove kao na ratni plijen abonirali su se i mnogi drugi pripadnici tadašnjeg političkog i vojnog establišmenta. Ministru obrane Gojku Šušku dodijeljeno je stanarsko pravo u vili na Šalati pa je i on svoj novi dom otkupio za sitan novac.

Laže i paralaže

Od države je dobio stan Tomislav Merčep, kao i mnogi drugi ondašnji glavešine koji su postajali nosioci stanarskih prava i kandidati za otkup debelo nakon što su stanarska prava za obične smrtnike već bila zakonski ukinuta. I treba odmah reći naivcima da ništa što je ikad oduzeto od Hrvatske neće nikad biti nadoknađeno ni vraćeno, nijedna protuzakonito prenamijenjena parcela, nijedna iscicana kuća, nijedan bespravno stečeni stan.

A politički će se odgovarati samo u slučajevima koji se baš nikako ne budu dali zabašuriti. Zato neka se ljudstvo ne zanosi zakonima o porijeklu imovine, zakonima o nezastarijevanju ratnog profiterstva i sličnim lažama i paralažama za budale. Kad pukne skandal, malo će možda nadrljati – za figuru kako bi rekli Dalmatinci – onaj HDZ-ov direktor državnog APN-a koji je sam sebi smjestio dva subvencionirana stana namijenjena za sirotinju, ili kakva druga sitna grabežljiva riba.

Ali dalje od toga – ni makac. Pa vidimo gdje je danas Šeks. Ako već nisu donijeli zakone na koje će se, ako zatreba, pozvati uime ”pravne države”, naći će se već neki drugi način da se spasi stvar. Tako da ni Žinić ne mora strahovati. Vidimo da i ne strahuje.

Ti ništa ne rade badava

Dečki će se, dakle, i dalje rotirati na funkcijama. Vozit će skupe službene aute. Namještat će jedni drugima poslove za javne pare ili će ih trampiti za mito, vidi slučaj PuljašićPilon iz Požege. Moćne obitelji s političkim zaleđem drmat će gradovima i provincijom, vidi obitelj Žinić, obitelj Đakić, obitelj Tomašević itd.

Kuščević će opet postati općinski načelnik na Braču. Stranački kadrovi drmat će bolnicama i javnim ustanovama. Ti ništa ne rade badava. Ni u rat nisu išli ako su mislili da se neće dobrano naplatiti.

A svima u zemlji odavna je poslana nedvosmislena poruka koju je sada pjesnički sažeo HDZ-ov gradonačelnik Požege Darko Puljašić: ”Ako si uz gradonačelnika, bit će ti slatko”. To je povijest HDZ-a od devedesetih do danas i ujedno povijest ovog epskog grabeža nad Hrvatskom.