Nekad je nužno odabrati stranu

Sanja Modrić: Domovinski pokret nema nikog da im zamijeni Škoru. Oni su zbilja karikatura, neviđena u povijesti stranaka

Ne bi vrijedilo tratiti vrijeme na tu hrvatsku sitcom tragediju da cijela stranka nema točno isti problem kao i njen dojučerašnji vođa i maskota

Sve u svemu, Domovinski pokret nema ni jednog jedinog čovjeka koji bi mogao zamijeniti Škoru, a da je njihov. To je dozlaboga bizarno i do sada neviđeno u dugoj povijesti političkih stranaka. No kad se pogleda ozbiljno, materijal za predsjednika stvarno nisu ni svrzimantija Peternel, koji je promijenio osamnaest stranaka, ni Hasanbegović koji ne otvara usta, ni razuzdani Prkačin, ni Drele, ni OPG-ovka Ružica Vuković

U privatnoj zoni imaš pravo biti što te je volja, pa i na svoju i opću štetu. Primitivac. Šund majstor. Grandoman. Otac koji sretne svoje dijete u Ilici i okrene glavu. Antivakser opsjednut obranom svoje tjelesne i intelektualne suverenosti. Loš đak. Idiot. Zapravo imaš pravo biti što god ti padne na pamet. Sve to spada u tvoje ljudske slobode. Ako ti se hoće, čak možeš biti i lopov. Okej, ako te baš uhvate dok kradeš, po zakonu ćeš snositi posljedice. Ali i to je dio te pogodbe. Možeš. Izvoli. Probaj pa vidi gdje je zid.

Ali kad se upleteš u politiku, stvari se gadno izokrenu. Svi te motre i uzimaju ti mjeru po svim osnovama. Ne možeš više na miru ni kupiti narukvicu. Ni iznajmljivati parkiralište pored bolnice. Ni uvaljivati 1479 svojih CD-a za pare poreznih obveznika. Gotovo je s tvojim svetim slobodama.

Eto to nije shvatio Miroslav Škoro, premda ima svjedodžbu doktora znanosti. A nisu ni ovi drugi. Dobro, doktorat je iz Osijeka, ali službeni papir je tu, da se objesi na zid. Zato je Domovinski pokret sada u banani.

Cijela stranka ima isti problem kao Škoro

Ne bi vrijedilo tratiti vrijeme na tu hrvatsku sitcom ”tragediju” da cijela stranka nema točno isti problem kao i njen dojučerašnji vođa i maskota. I da ta stranka – trebalo je odavno uvesti obavezni građanski odgoj za sve – nije dovela u parlament čak 16 zastupnika s kolca i konopca, svojih 12 i četiri suverenista. Pa još onda i potpredsjednika Sabora, doktora Miru.

Eno ih sjede u sabornici, Zlatko Hasanbegović, Davor Dretar Drele, Ante Prkačin, Stijepo Bartulica… važni kao sama Sudbina. Tu je i Igor Peternel koga je Škoro učio kako da se krsti kad ga kamera budu snimale. A sve to već jest ozbiljno u smislu društvene dijagnoze.

Sad ih je, uglavnom, ostalo osam. Vršitelj dužnosti predsjednika DP-a u raspadanju Mario Radić kaže da nema veze što su iz stranke nekidan izašli svi DP-ovci u Ličko-senjskoj županiji i u Virovitici. U defenzivi najavljuje ofenzivu tvrdeći da će im u Saboru pristupiti još neki zastupnici, te da su ”pregovori u tijeku”. Ne bi se, kaže, iznenadio da se Škoro priključi HDZ-ovoj većini kao nedavno onaj njihov splitski vijećnik.

Penava spreman kao zapeta puška

No, pustimo sad to. Domovinski pokret ispao je kao aluminijski lim: brzo grijanje, brzo se hlađenje. Snovali su da će im Škoro biti predsjednik države, da se poslije izbora bez njih neće moći sastaviti Vlada, da će preuzeti Zagreb, a sad su ljosnuli na podršku od pet posto. U oporavak i uzlet nakon stranačkog izbornog sabora u medijskim su istupima jako sigurni jer, naravski, ne bi bilo zgodno pokazati da nisu. Realno, i golo preživljavanje je mačak u vreći.

Ali najveća karikatura u tim njihovim previranjima i pretumbavanjima je to što su praktički javno otvorili lov na novog predsjednika. U cijeloj ga stranci nemaju ga pa ga traže naokolo. Kao kad ti treba dobar bravar pa raspišeš natječaj.

Da ih povede sada je spreman kao zapeta puška odbjegli HDZ-ovac i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je ušao u Sabor s njihove liste premda nije član stranke. A neki su pucali i na sadašnjeg šefa Fonda za obnovu od potresa Damira Vanđelića, koga je Plenković htio za gradonačelnika Zagreba umjesto onog nesretnog Filipovića, a sada ga HDZ-ovi ministri otresaju s rukava kao sivu prašinu.

Kud većeg očaja

Sve u svemu, Domovinski pokret nema ni jednog jedinog čovjeka koji bi mogao zamijeniti Škoru, a da je njihov. To je dozlaboga bizarno i do sada neviđeno u dugoj povijesti političkih stranaka. No kad se pogleda ozbiljno, materijal za predsjednika stvarno nisu ni svrzimantija Peternel, koji je promijenio osamnaest stranaka, ni Hasanbegović koji ne otvara usta, ni razuzdani Prkačin, ni Drele, ni OPG-ovka Ružica Vuković, ni itko od tih koji su se iza Škore uspeli do Sabora.

A onda pogotovo nisu ni lokalni vijećnici DP-a bez imena i prezimena, koji su na izborima po provinciji skupili nešto potpore na galami protiv cijepljenja, pedera i Srba i na strašenje ”dubokom državom”. Kud ćeš većeg očaja kad vođu moraš kupovati sa strane.

Ostaje im, znači, Penava. O tome hoće li izvući DP iz kadrovske klopke i reći ”da”, on se izražava pitijski, kao da će se vascijela zemlja zatresti kad konačno pristane. ”Ja sam bio tu i bit ću tu”, poručuje Penava kao da već svi nisu shvatili da je ”tu” i da samo čeka. Njega će, dakle, i dobiti. Nakon Škore, još jednoga koji ne shvaća da u politici svatko ima svoj zid. Preko koga ne može ni onda kad mu na vjeresiju padne u krilo cijela stranka.