Donosimo jeziva svjedočenja ljudi koji su preživjeli masakr u Lovasu. Još se ne zna tko ga je naredio
Ni nakon 12 godina nema konačne osude počinitelja ratnog zločina u selu na istoku Slavonije
Tijekom suđenja za ratni zločin u Lovasu sud je čuo mučna svjedočenja onih koji su preživjeli listopad i studeni 1991. godine u tom selu na istoku Slavonije. Tada je Jugoslavenska narodna armija uz pomoć postrojbi pobunjenih Srba u Hrvatskoj najžešće napadala tamošnja sela i gradove. U četvrtak je sud u Beogradu proglasio krivima osam bivših pripadnika JNA i paravojne postrojbe Dušan Silni krivima za ubojstvo 29 Hrvata. Žrtava je bilo više.
Iako su osuđeni neposredni izvršitelji ubojstava i mučenja zarobljenika, nalogodavci, a postoje dokumenti prema kojima je naredba za čišćenje sela od “neprijateljski nastrojenog stanovništva” stigla iz samog vrha JNA, nisu identificirani niti izvedeni pred sud.
Početkom 2000-ih sudski proces zbog zločina u Lovasu vođen je i na Županijskom sudu u Vukovaru, no tada optužbe nisu dokazane. Tijekom procesa u Beogradu ispitana su 193 svjedoka, te je sada, 12 godina od podizanja optužnice, donijeta nova nepravomoćna presuda. Na nju se osuđeni imaju pravo žaliti.
‘Tvrdio je da će me zaštititi, pa me silovao’
Jedna od žrtava čiji se iskaz čuo tijekom suđenja je i Snežana Krizmanić. Ona je potvrdila da ju je jedan od optuženih pripadnika paravojna postrojbe Dušan Silni; Aleksandar Nikolaidis, koji je u međuvremenu preminuo, silovao. Nakon što su srpske snage zauzele selo bila je zatvorena i ispitivana. Njezino pritvaranje naredio je Ljuban Devetak. Bila je prisiljena i raditi u seoskoj zadruzi, u uredu također optuženog Milana Radojčića.
“U krugu zadruge bio je zatvor i spavaonice za stražare, među kojima sam vidjela mještane Lovasa Slobodana Zoraju, Iliju Kresojevića i Milana Grkovića. U tih tjedan dana vidjela sam da su na ispitivanje dovedeni muž i žena Balići, kao i Marija i Stipe Luketić, za koje sam poslije doznala da su ubijeni”, prisjećala se. Posvjedočila je da je bila odvojena od svoje majke, snahe i njezine kćeri te da ju je tih dana Devetak ispitivao mašući pištoljem, da su je ostali pripadnici srpskih snaga, među kojima i optuženi Petronije Stevanović, zlostavljali i prijetili joj smrću.
“Nikolaidis je 24. navečer došao po mene i odveo me u kuću Vlade Somborca, gdje mi je rekao da mu je zapovjeđeno da me ubije i da će ujutro razgovarati s Devetakom o tome što će učiniti sa mnom”, opisala je svjedokinja Krizmanić te dodala kako ju je te večeri pokušao silovati i neki Zoran zvani ‘Aždaja’. Dodala je da ju je, Nikolaidis, pod izgovorom da ju traže četnici i vojska, te da ju više ne može štititi, idućih dana izveo iz Lovasa i odveo u Pančevo gdje ju je 29. listopada silovao.
Leševi su bili po cijelom Lovasu
Svjedok Ivan Mađarević je iz Lovasa otišao 10. listopada 1991. godine, nakon što je toga dana napadnuto selo. Napad na Lovas je počeo u 7,20 sati u jutro. Svjedok je tada bio pripadnik Zbora narodne garde, no, u selu nije bila organizirana obrana. Tovarnik je pao osam dana ranije, kada su se povukle policijske snage iz Tovarnika, pa potom i iz Lovasa, te je selo ostalo nebranjeno.
U trenutku napada čuo je minobacače iz smjera Tovarnika, kao i vatru iz lakog oružja iz smjera Opatovca. Po intenzitetu paljbe shvatio je da se nešto događa. Ženu i djecu s rodbinom je sklonio u jedan podrum, a on je otišao do ulaza u selo.
“Vidjeli smo 12-13 osoba, odjevenih u uniforme JNA, sa zoljama na leđima, kako su istrčali su iz mlina. Pucali su. Nikoga nisam prepoznao jer je bio mrak. Neki su imali vojničke šljemove a neki kape na glavama. Ljudi iz sporednih ulica, s ruba sela, posakrivali su se u vrtovima i kukuruzištima. Mi smo njih 23 poveli put Iloka. Predvečer sam se vratio u Lovas da vidim kako su mi supruga i djeca. Kod rođakove kuće u travi vidio sam dvije mrtve osobe: bili su to Dragutin Pejić i njegov zet Mijo Božić. U podrumu, gdje su se smjestili moja žena i djeca, eksplodirala je bomba, no nikoga od ljudi nije ranila. Uspio sam i njih odvesti u Ilok.
Kod kuće Željka Adžage vidio sam još dva leša. Bili su to Mato Keser i Đuka Poljak, vidio sm njihovu krv. Na stotinjak koraka udaljenosti nalazila su se još četiri leša. To me uplašilo. Vidio sam da gori kuća Marijana Burgera. Gorjela je i kuća Mate Mađarevića. Mislim da su Srbi sustavno i planski gađali i rušili kuće u dijelu sela u kojemu su živjeli Šokci, Hrvati. Moja kuća je naknadno stradala, zoljom je zapaljena jedna soba. Moj otac ubijen je onog dana kada sam ja otišao. Tog dana u Lovasu su ubijene još 22 osobe.
Naoružani ljudi su došli u kuću, u podrum, roditeljima i ispitivali ih gdje su im sinovi. Po tome što su pitali zaključio sam da se radilo o nekome tko je bio lokalna osoba i tko je znao da moji roditelji imaju sinove. Otac je, vidio sam tijekom ekshumacije, ubijen rafalom, imao je rane od ramena do kuka. Sve do 18. listopada 1991. bio sam u Iloku. Toga dana su u Lovasu natjerali ljude u minsko polje. Nakon Iloka išao sam u Zagreb, pa potom u Osijek, gdje sam ostao u 160. brigadi”.
Doktor kojem su dovodili žrtve iz minskog polja
Slobodan Kačar, kojem je Ljuban Devetak, nekoć prvookrivljeni u ovom slučaju, koji je u međuvremenu preminuo, bio punac, pristao je svjedočiti o događajima u Lovasu 1991. godine. On je tamo od 1989. radio kao liječnik opće medicine. U trenutku napada na selo bio je u ambulanti. “Pacijenata tih dana nije bilo zbog atmosfere u selu. Ambulanta je smještena na onoj strani sela odakle je krenuo napad. Naoružani ljudi, koji su sudjelovali u napadu, ubrzo su došli do ambulante. Nikoga od tih ljudi nisam poznavao. Nakon toga uputio sam se prema centru sela, jer je prestajala paljba. U selo je ušla naoružana dobrovoljačka jedinica Dušan Silni. Čuo sam priče da su i neki domaći stanovnici također su bili pripadnici te jedinice. U napadu na selo sudjelovalo je i topništvo JNA. Navečer je stigla vojska.
Uveden je policijski sat i propusnice za kretanje. Zapovjednik vojnih jedinica bila je osoba prezimenom Dimitrijević, ali bilo ih je više. Za civilni dio vlasti zadužena je bila milicija. Zadruga je brinula o ekonomskim aspektima i potrebama građana, a Devetak joj je bio direktor. Ja nisam vidio kada su ljude otjerali u minsko polje, no navečer mi je u ambulantu dovezeno 13 osoba. Jedna je već bila mrtva. Kako nisam imao struje i potrebnog materijala, zamolio sam susjede da mi pomognu da smjestimo ranjene. Rečeno mi je da su to ljudi koji su bili u minskom polju. Voženi su u Šid, u ratnu bolnicu, no, tamo ih nisu željeli primiti pa su meni dovezeni neprevijenih povreda.
Dok sam zbrinjavao ranjene došao je jedan kapetan i tek usput, pitao kako su. Činilo mi se da ga više zanima jesam li radio kakve bilješke o ranjenima. Naime, kasnije mi je taj isti kapetan rekao da uništim evidenciju o povrijeđenima. Nakon tri dana ranjenici su prevezeni zadružnim kamionom u bolnicu u Srijemsku Mitrovicu”.
‘Natjerali su me da hodam kroz minsko polje’
Tomislav Šelebaj u ono vrijeme bio je dobošar u selu. Na to mjesto ga je rasporedio Đuro Prodanović, također jedan od optuženih. Kada ga je Šelebaj pitao zašto baš on mora biti dobošar, Prodanović mu je uzvratio kako mora to raditi i dobro paziti jer u selu ima ženu i djecu. Sve objave koje je morao pročitati dobivao je upravo od Prodanovića. Tako je bilo i onog dana kada su ljudi otjerani u minsko polje. “U obavijesti je pisalo da se svi muškarci, a mislilo se na Hrvate, u dobi od 16 do 60 godina, moraju okupiti u 16 sati ispred zadruge. Ne sjećam se je li naredba je bila potpisana, no, pečat je imala. I ja sam se pojavio tamo. Tada su nas opkolili rezervisti iz Valjeva obučeni u šarene uniforme. I ja sam bio u minskom polju, no, prošao sam bez povreda.
Tijekom noći, koju smo proveli u dvorištu zadruge, došao je Devetak, s još dvojicom, i izdvojio grupu koja je radila kod pekara, kao radni vod. Iako nisu smjeli gledati okolo, već su imali spuštenu glavu i ruke na leđima, vidio sam Devetaka, jer mi je stajao nasuprot. Taj čovjek imao je moć i mogao je ljude izdvajati za radni vod, a da nikoga ne pita za odobrenje.
Na minsko polje su nas od naoružanih mještana iz Lovasa, tjerali: Milan Rendulić, te osoba nadimkom “Šmihi”, prezimenom Kresojević. Sjećam se da su na putu za minsko polje ubili Boška Bednjanca jer više nije mogao hodati. Ja sam u Lovasu ostao do 24. prosinca 1991., kada sam dobio dozvolu za odlazak u Šid, odakle sam sa članovima obitelji, preko Bosne, otišao u Hrvatsku”, svjedočio je Šelebaj potvrdivši na pitanje koje mu je u sudnici postavljeno da su ljudi koji su tjerani u minsko polje bili Hrvati.
Posmrtni ostaci žrtava iz Lovasa ekshumirani su u ljeto 1997. a pokopani 21.ožujka 1998. godine.