“Jude proklete”, izdajnici, “vječna sramota” – samo je dio repertoara kojim desnica ustrajno posljednjih dana časti nekoliko generala iz Domovinskog rata, među kojima i Antu Gotovinu, radi potpisivanja pisma kojim traže od predsjednika Republike pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Dvojac bivših dužnosnika Službe državne bezbednosti, koji su demokratskim promjenama i ratom koji je uslijedio završili na hrvatskoj strani, kao visoki dužnosnici novog sigurnosnog sustava i kao ljudi s nemalim zaslugama u Domovinskom ratu, tako je opet postao vruća hrvatska politička priča. Kao i prije desetak godina, kad je Zoran Milanović, tad premijer, promjenom zakona de facto pokušao spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj gdje su ih tražili zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta osamdesetih godina.
I to, činjenica da su Perković i Mustač opet top tema, dio zapjenjenih političkih komentara i užarenih rasprava, jedna je od boljih stvari koja se mogla dogoditi Hrvatskoj. Barem s aspekta raščišćavanja mutne, premutne vode domaće politike i protresanja velikih laži koje se žele predstaviti kao dogme čije je neupitno štovanje uvjet kvalifikacije za ozbiljnije bavljenje politikom.
Nobilova razumljiva akcija
Prvo, laganija literatura. Ljudski aspekt priče je dosta jasan. Dva čovjeka u vrlo ozbiljnim godinama, na pragu devetog desetljeća života, koja su odslužila osam godina zatvora, traže pomilovanje od predsjednika Republike kako bi, zapravo, dobili ono što bi i imali da su ostali na odsluženju kazne u Njemačkoj.
S obzirom na godine i odsluženu kaznu bili bi već pušteni na slobodu (uz zabranu ulaska u Njemačku). Sad slično žele, predsjedničkim pomilovanjem, dobiti u Hrvatskoj i njihov odvjetnik Anto Nobilo, jasno, koristi sve moguće načine i kanale kako da do toga dođu – uključujući i nimalo neutjecajne potpise nekoliko ratnih generala Hrvatske vojske.
Rat koji ne smije završiti
Kad se govori o hrvatskoj desnici, pak, od Mosta preko Domovinskog pokreta pa do najcrnjih ekstrema, jasno je da ideju nisu dočekali s pljeskom. Za mnoge od tih ljudi rat protiv Udbe, Jugoslavije i Srbije niti je završio, niti ikad smije završiti, jer je osnovni izvor njihovih, ne samo političkih identiteta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga ideju o pomilovanju, bez obzira što ispod nje stoje potpisi donedavnih idola, doživljavaju isključivo kao uvredu. Kao što je krajnja desnica, uostalom, škrgutala zubima i devedesetih, svaki put kad bi Franjo Tuđman spominjao nacionalnu pomirbu.
Za Milanovića nema dobrih opcija
No, već kad dolazimo do Zorana Milanovića i njegovog stava prema ovom slučaju – kojeg još nismo čuli! – stvari prestaju biti jednostavne i samorazumljive. Milanović se kao premijer opekao pokušavajući izmijeniti zakon čijom bi se primjenom bivšim dužnosnicima jugoslavenskih, ali kasnije i hrvatskih!, tajnih službi u najgoru ruku sudilo u Hrvatskoj.
Milanović je, nadalje, kao predsjednik izražavao odijum prema samom institutu pomilovanja i nije razmotrio niti jednu od skoro tri stotine zamolbi koje mu je proslijedilo Ministarstvo pravosuđa. S druge strane, s nekima od potpisanih generala, pogotovo s Antom Gotovinom, je u jako dobrim odnosima i sigurno drži do njihovog mišljenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne pomiluje li Perkovića i Mustača, ići će kontra generala, ali i kontra svog dubokog uvjerenja da je dvojac izručen Njemačkoj protuzakonito i protivno samoj biti države – da čelnike svojih tajnih službi nikad ne izručuje inozemstvu. Pomiluje li ih, sudarit će se s vlastitim stavom o institutu pomilovanja.
Opsjena, laž, HDZ
Sve to skupa, međutim, mlaka je vodica u odnosu na vodopade licemjerja koje oko posljednjeg zapleta oko Perkovića i Mustača kuljaju iz – Hrvatske demokratske zajednice. Naime, radi se o stranci koja se – u svakoj svojoj inačici – ritualno zaklinje u dvije stvari kao osnovu svog naslijeđa, te političkog nauka i prakse: u Franju Tuđmana i Domovinski rat.
Upravo u slučaju Perkovića i Mustača to zaklinjanje otkriva se kao opsjena i laž. HDZ, naime, svojim stavom u ovoj priči ide u direktan okršaj i s politikom Franje Tuđmana i s idejom o Domovinskom ratu kao neupitnom i svetom temelju moderne hrvatske države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđman u kupusu
Jasno je da se takva hereza ne može i ne smije izreći javno – pa onda HDZ-ovi dužnosnici, primjerice, lupetaju besmislice o “odlukama koje donose podjele”, kao da HDZ nije “odlukom koja donosi podjele” – primjerice, koalicijom sa SDSS-om, ionako odavno razbjesnio desnicu i tako “podijelio društvo”. I kao da, uostalom, podjele i razlike nisu najnormalnija stvar, pače uvjet za razvoj demokratskog društva.
A ako nisu besmislene izjave, onda se medijima dostavlja očito pažljivo sročena reakcija neimenovanog izvora iz HDZ-a, o tome da je sve Milanovićevo maslo ili na društvenim mrežama objavljuju tumačenja o tome što je zapravo bila politika pomirbe, kao da je Franjo Tuđman u Jugoslaviju krajem osamdesetih ispao iz kupusa pa nije imao pojma što su Perković i Mustač odrađivali prije toga. A glavu je u tom istom kupusu, očito, zadržao i kasnije – i on i HDZ – jer Perkovića i Mustača niti su izručivali, niti im sudili do ulaska Hrvatske u EU.
Klanjanje lažnom totemu
No, zar se nije lakše tim bezvezarijama sramotiti nego svojim imenom, prezimenom i stranačkom iskaznicom stati protiv Franje Tuđmana i protiv sigurno najprepoznatljivijeg hrvatskog časnika iz Domovinskog rata Ante Gotovine? Činjenica je, međutim, da je upravo žestoka kontra Tuđmanu i Gotovini stav HDZ-a, za čiju blještavu jasnoću, evo, možemo zahvaliti Nobilu i njegovim klijentima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stranka koja se Tuđmanovoj slici i kipu klanja kao totemu i koja priprema svečanu akademiju za 100. godišnjicu rođenja prvog hrvatskog predsjednika, jednostavno, sad odjednom smatra da je ključni dio politike njenog osnivača – dakle, politika nacionalne pomirbe – bio pogrešan. Također, smatraju da je legendarni general iz Domovinskog rata ili bedasti pijun u igri Zorana Milanovića ili zli zaštitnik bivših Udbaša čije su ruke okrvavljene, a odslužena kazna daleko nedovoljna.
Granice vlastitog licemjerja
HDZ, ukratko, bez obzira je li dio motiva osobna nesnošljivost Andreja Plenkovića prema Zoranu Milanoviću ili kronična politička nekompatibilnost s političkom teorijom i praksom Franje Tuđmana (na koju se svakoj prilici kunu skoro kao na Bibliju), ovom pričom ostaje opako omeđen granicama vlastitog političkog licemjerja.
Jer, ako su prvi predsjednik Republike i najpoznatiji vojskovođa iz Domovinskog rata, u za njih najpovoljnijoj verziji premekani prema bivšim udbašima – što to onda govori o državi i sakraliziranom ratu koji joj je omogućio slobodu? Mnogo, rekli bi cinici. A što udar na Tuđmana i Gotovinu govori o HDZ-ovom pogledu na državu i Domovinski rat? Sve – i za tu ocjenu ne treba biti ni previše ciničan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Došli smo do toga: HDZ ide protiv Tuđmanove politike, a Gotovinu smatraju Milanovićevim pijunom
Novi zaplet u priči o Perkoviću i Mustaču bacio je sjajno svjetlo na duboko licemjerje vladajuće stranke
HDZ nas pokušava uvjeriti da je Franjo Tuđman u Jugoslaviju krajem osamdesetih ispao iz kupusa pa nije imao pojma što su Perković i Mustač odrađivali prije toga. A glavu je u tom istom kupusu, očito, zadržao i kasnije - i on i HDZ - jer Perkovića i Mustača niti su izručivali, niti im sudili do ulaska Hrvatske u EU
“Jude proklete”, izdajnici, “vječna sramota” – samo je dio repertoara kojim desnica ustrajno posljednjih dana časti nekoliko generala iz Domovinskog rata, među kojima i Antu Gotovinu, radi potpisivanja pisma kojim traže od predsjednika Republike pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.
Dvojac bivših dužnosnika Službe državne bezbednosti, koji su demokratskim promjenama i ratom koji je uslijedio završili na hrvatskoj strani, kao visoki dužnosnici novog sigurnosnog sustava i kao ljudi s nemalim zaslugama u Domovinskom ratu, tako je opet postao vruća hrvatska politička priča. Kao i prije desetak godina, kad je Zoran Milanović, tad premijer, promjenom zakona de facto pokušao spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj gdje su ih tražili zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta osamdesetih godina.
I to, činjenica da su Perković i Mustač opet top tema, dio zapjenjenih političkih komentara i užarenih rasprava, jedna je od boljih stvari koja se mogla dogoditi Hrvatskoj. Barem s aspekta raščišćavanja mutne, premutne vode domaće politike i protresanja velikih laži koje se žele predstaviti kao dogme čije je neupitno štovanje uvjet kvalifikacije za ozbiljnije bavljenje politikom.
Nobilova razumljiva akcija
Prvo, laganija literatura. Ljudski aspekt priče je dosta jasan. Dva čovjeka u vrlo ozbiljnim godinama, na pragu devetog desetljeća života, koja su odslužila osam godina zatvora, traže pomilovanje od predsjednika Republike kako bi, zapravo, dobili ono što bi i imali da su ostali na odsluženju kazne u Njemačkoj.
S obzirom na godine i odsluženu kaznu bili bi već pušteni na slobodu (uz zabranu ulaska u Njemačku). Sad slično žele, predsjedničkim pomilovanjem, dobiti u Hrvatskoj i njihov odvjetnik Anto Nobilo, jasno, koristi sve moguće načine i kanale kako da do toga dođu – uključujući i nimalo neutjecajne potpise nekoliko ratnih generala Hrvatske vojske.
Rat koji ne smije završiti
Kad se govori o hrvatskoj desnici, pak, od Mosta preko Domovinskog pokreta pa do najcrnjih ekstrema, jasno je da ideju nisu dočekali s pljeskom. Za mnoge od tih ljudi rat protiv Udbe, Jugoslavije i Srbije niti je završio, niti ikad smije završiti, jer je osnovni izvor njihovih, ne samo političkih identiteta.
Stoga ideju o pomilovanju, bez obzira što ispod nje stoje potpisi donedavnih idola, doživljavaju isključivo kao uvredu. Kao što je krajnja desnica, uostalom, škrgutala zubima i devedesetih, svaki put kad bi Franjo Tuđman spominjao nacionalnu pomirbu.
Za Milanovića nema dobrih opcija
No, već kad dolazimo do Zorana Milanovića i njegovog stava prema ovom slučaju – kojeg još nismo čuli! – stvari prestaju biti jednostavne i samorazumljive. Milanović se kao premijer opekao pokušavajući izmijeniti zakon čijom bi se primjenom bivšim dužnosnicima jugoslavenskih, ali kasnije i hrvatskih!, tajnih službi u najgoru ruku sudilo u Hrvatskoj.
Milanović je, nadalje, kao predsjednik izražavao odijum prema samom institutu pomilovanja i nije razmotrio niti jednu od skoro tri stotine zamolbi koje mu je proslijedilo Ministarstvo pravosuđa. S druge strane, s nekima od potpisanih generala, pogotovo s Antom Gotovinom, je u jako dobrim odnosima i sigurno drži do njihovog mišljenja.
Ne pomiluje li Perkovića i Mustača, ići će kontra generala, ali i kontra svog dubokog uvjerenja da je dvojac izručen Njemačkoj protuzakonito i protivno samoj biti države – da čelnike svojih tajnih službi nikad ne izručuje inozemstvu. Pomiluje li ih, sudarit će se s vlastitim stavom o institutu pomilovanja.
Opsjena, laž, HDZ
Sve to skupa, međutim, mlaka je vodica u odnosu na vodopade licemjerja koje oko posljednjeg zapleta oko Perkovića i Mustača kuljaju iz – Hrvatske demokratske zajednice. Naime, radi se o stranci koja se – u svakoj svojoj inačici – ritualno zaklinje u dvije stvari kao osnovu svog naslijeđa, te političkog nauka i prakse: u Franju Tuđmana i Domovinski rat.
Upravo u slučaju Perkovića i Mustača to zaklinjanje otkriva se kao opsjena i laž. HDZ, naime, svojim stavom u ovoj priči ide u direktan okršaj i s politikom Franje Tuđmana i s idejom o Domovinskom ratu kao neupitnom i svetom temelju moderne hrvatske države.
Tuđman u kupusu
Jasno je da se takva hereza ne može i ne smije izreći javno – pa onda HDZ-ovi dužnosnici, primjerice, lupetaju besmislice o “odlukama koje donose podjele”, kao da HDZ nije “odlukom koja donosi podjele” – primjerice, koalicijom sa SDSS-om, ionako odavno razbjesnio desnicu i tako “podijelio društvo”. I kao da, uostalom, podjele i razlike nisu najnormalnija stvar, pače uvjet za razvoj demokratskog društva.
A ako nisu besmislene izjave, onda se medijima dostavlja očito pažljivo sročena reakcija neimenovanog izvora iz HDZ-a, o tome da je sve Milanovićevo maslo ili na društvenim mrežama objavljuju tumačenja o tome što je zapravo bila politika pomirbe, kao da je Franjo Tuđman u Jugoslaviju krajem osamdesetih ispao iz kupusa pa nije imao pojma što su Perković i Mustač odrađivali prije toga. A glavu je u tom istom kupusu, očito, zadržao i kasnije – i on i HDZ – jer Perkovića i Mustača niti su izručivali, niti im sudili do ulaska Hrvatske u EU.
Klanjanje lažnom totemu
No, zar se nije lakše tim bezvezarijama sramotiti nego svojim imenom, prezimenom i stranačkom iskaznicom stati protiv Franje Tuđmana i protiv sigurno najprepoznatljivijeg hrvatskog časnika iz Domovinskog rata Ante Gotovine? Činjenica je, međutim, da je upravo žestoka kontra Tuđmanu i Gotovini stav HDZ-a, za čiju blještavu jasnoću, evo, možemo zahvaliti Nobilu i njegovim klijentima.
Stranka koja se Tuđmanovoj slici i kipu klanja kao totemu i koja priprema svečanu akademiju za 100. godišnjicu rođenja prvog hrvatskog predsjednika, jednostavno, sad odjednom smatra da je ključni dio politike njenog osnivača – dakle, politika nacionalne pomirbe – bio pogrešan. Također, smatraju da je legendarni general iz Domovinskog rata ili bedasti pijun u igri Zorana Milanovića ili zli zaštitnik bivših Udbaša čije su ruke okrvavljene, a odslužena kazna daleko nedovoljna.
Granice vlastitog licemjerja
HDZ, ukratko, bez obzira je li dio motiva osobna nesnošljivost Andreja Plenkovića prema Zoranu Milanoviću ili kronična politička nekompatibilnost s političkom teorijom i praksom Franje Tuđmana (na koju se svakoj prilici kunu skoro kao na Bibliju), ovom pričom ostaje opako omeđen granicama vlastitog političkog licemjerja.
Jer, ako su prvi predsjednik Republike i najpoznatiji vojskovođa iz Domovinskog rata, u za njih najpovoljnijoj verziji premekani prema bivšim udbašima – što to onda govori o državi i sakraliziranom ratu koji joj je omogućio slobodu? Mnogo, rekli bi cinici. A što udar na Tuđmana i Gotovinu govori o HDZ-ovom pogledu na državu i Domovinski rat? Sve – i za tu ocjenu ne treba biti ni previše ciničan.