Markovina: Zašto sam potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku
'Mislim da ljudi koji su pokrenuli histeriju nisu ni pročitali što tamo piše'
Unatoč tome što se odgovor na pitanje zbog čega sam potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku može elaborirati iz više perspektiva, histerija koja je pokrenuta u znatnom dijelu, ponajprije hrvatskih medija nakon same najave da će biti objavljena, zorno svjedoči o potrebi njezinog donošenja.
Situacija u kojoj se s naslovnice Večernjeg lista probija riječ ‘Provokacija’, s jedva primjetnim upitnikom na kraju, u kojoj Branka Kamenski organizira još jednu isljedničku seansu u svojoj emisiji i u kojoj se vrijedni novinari brojnih drugih medija pitaju je li riječ o protuustavnom činu, na kraju dovodi do toga da ministrica kulture i predsjednik Vlade govore gluposti o oživljavanju političkih koncepata iz 1945. koji uopće nisu vrijedni spomena. Sve to, naravno, bez da su pročitali sam tekst deklaracije.
Demokratski nezrelo društvo
Uvažavajući sve navedeno, tragična je istina da živimo u društvu koje ne iskazuje ni minimum demokratske zrelosti, niti ima ikakvu potrebu raspravljati o temama koje ga muče. Takvo društvo, u kojem vodeći ljudi zemlje lakonski komentiraju stvari o kojima ništa ne znaju, veselo srlja u propast, bez puno glasova razuma koje bi ga moglo zaustaviti. Stoga na djelu imamo paradoks po kojem se potpisnike Deklaracije, čija je intencija bila upravo da depolitiziraju pitanje jezika, optužuje za njegovu politizaciju.
Sve reakcije kojima svjedočimo posljednjih dana govore u prilog upravo toj tužnoj činjenici da je upotreba jezika prije svega političko pitanje kojim se govornicima utjeruje strah od korištenja vlastitog jezika. Tome je devedesetih godina služila golema produkcija razlikovnih rječnika, tome služi pretežni dio djelovanja Matice hrvatske, koja već dvadeset i sedam godina bezuspješno pokušava pronaći smisao vlastitog postojanja i tome na kraju krajeva služe i silna ispravljanja običnih govornika kojima se već godinama prijekornim riječima ukazuje da ne znaju govoriti vlastiti jezik.
Vjerovanje u notornu glupost
Drugim riječima, jezik je u svim postjugoslavenskim državama državnim projektima pretvoren u političko pitanje, pri čemu Hrvatska u mnogo čemu prednjači na tom polju. Kad se na koncu pojavila grupa ozbiljnih ljudi koji su naprosto, između ostalog, zaključili jednostavnu stvar kako je riječ o jednom policentričnom jeziku kojeg svatko ima pravo zvati onako kako želi i kako jezik ne može biti argument za ičiju segregaciju, niti kriterij za izražavanje etnonacionalne pripadnosti, te se ljude optužilo za politizaciju jezika i čak za protuustavno djelovanje. Iako je riječ o potpunoj gluposti, njezine razmjere ne možemo razumjeti bez uvida u to iz kojeg uvjerenja proizlaze takvi zaključci.
Govorimo li o hrvatskom slučaju, riječ je o iskrenom uvjerenju sve većeg broja ljudi, potaknutog raznoraznim medijima mržnje i činjenicom da su osobe koje zastupaju takve stavove ušle u vrhove vlasti, da postoji nekakav masterplan za obnovu Jugoslavije, u kojem naravno, što kao plaćenici, što iz uvjerenja, sudjeluju svi koji ne dijele nacionalističke vrijednosti. To su po nacionalistima svi oni javno istaknuti ljudi koje se etiketira kao orjunaše, komunjare i sl. Vjerovanje u jednu takvu, ne samo teoriju zavjere, nego i notornu glupost, ponajprije svjedoči o kapacitetima onih koji to iskreno misle.
Najveća nezgoda za nacionaliste
No ovdje je glavni problem što praktično isti diskurs koriste čelni ljudi u zemlji i ne nalaze ništa problematično u tome. S jedne strane imamo državu sa svim svojim institucionalnim aparatom, koja ulaže maksimalne napore da očuva i afirmira hrvatski jezik, proizvodeći okolnosti u kojima se svojevremeno Ivo Sanader morao izjasniti hoće li neću pisati zajedno ili odvojeno, a s druge strane činjenicu da je grupa nezavisnih intelektualaca, bez ikoga, osim svoga rada i ugleda iza sebe, potpisala jedan neobvezujući dokument.
Jasno je dakle da ne postoje nikakvi racionalni razlozi za ovakvo nacionalističko ludovanje kojem svjedočimo. U svemu tome je pak po nacionaliste najveća nezgoda što su među potpisnicima neki od najtalentiranijih i najproduktivnijih hrvatskih intelektualaca, znanstvenika i pisaca, kojima možete reći sve na svijetu, ali ne i da se slabo koriste hrvatskim i da ne znaju ništa o jeziku.
Stoga je zanimljivo i poučno vidjeti kako se pokušava riješiti taj očiti paradoks, koji potpuno ruši logiku koja se pokušava uspostaviti kao univerzalna. Prvo ih se etiketira pa potom prešuti, a u međuvremenu se ukinu potpore njihovim knjigama, s nadom da će prestati objavljivati. Tako bi na kraju hrvatska kultura i jezik ostali bez najkreativnijih pojedinaca, što bi omogućilo antitalentima da se razmašu. Najveća tragedija društva i poraz jezika i kulture je što se ovaj proces upravo uspješno privodi kraju, bez neke velike pobune.