Nekad je nužno odabrati stranu

Drago Hedl o presudi Franji Luciću: Bi li se izvukao samo s radom za opće dobro i da nije u HDZ-u?

Telegramov reporter, kojeg je bivši zastupnik i šef županijskog HDZ-a pokušao podmititi, piše o danas završenom suđenju

Rad za opće dobro Lucić može odraditi i u tvrtki svoga sina i tako joj pomoći. Kad je već država pomogla, darujući im 14,8 milijuna bespovratnih kuna

Kada mi je 27. srpnja 2017. tadašnji saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić ponudio novac da ne pišem o dubioznim poslovanjima njegovih tvrtki TOFRADO i TOFRADO bačvarija, pomislio sam kako novinarstvo može biti sjajan posao. Do tada, političari su novinarima uglavnom prijetili ili se pobrinuli da ih netko pretuče, a u blažim slučajevima odlučivali bi se za sudske progone.

Lucić je učinio iskorak: nije prijetio, nije fizički nasrtao, nije tužio, samo je nudio novac. I to 1:3, a da bih lakše shvatio o kakvoj se ponudi radi, pojasnio je: Ako mi redakcija za tekst plati tisuću kuna, on je voljan dati tri. I šeretski dodao: Novac nije problem.

Danas, 25. studenoga, tri godine i četiri mjeseca kasnije (manje dva dana), u sudnici Županijskog suda u Osijeku, Lucićeva obrana pojasnila je zašto novinarstvo može biti sjajan posao. Da bi spasili svog branjenika, prekaljenog HDZ-ovog zastupnika (u Saboru je proveo od 11. siječnja 2008. do 22. srpnja ove godine) njegovi su branitelji pojasnili da novinar, kada prikupi informacije za neki tekst, zapravo ima robu. A roba se proizvodi da bi se prodala.

Lucić je samo htio kupiti tekst

Novinar dakle svoju robu može isporučiti redakciji za koju radi, ali i ne mora. Može je ponuditi na tržište. A kad je nešto na tržištu, vrijede zakoni ponude i potražnje. Svaki će prodavač ocijeniti koja je ponuda povoljnija. Znajući da je tekst o poslovanju njegovih tvrtki na tržištu, Lucić nije ponudio mito: on je samo s police htio uzeti ono što mu se sviđa, u konkretnom slučaju njemu zanimljiv novinski tekst.

Naravno, u toj se priči moglo ići i dalje, pa tvrditi kako je prodavač dužan kupcu prodati robu izloženu na polici, onako kako to mora uraditi svaki prodavač u bilo kojoj trgovini. Na sreću nije se dotle došlo, jer bi u tom slučaju mogao biti kažnjen onaj tko je robu imao (novinar Telegrama) a nije je želio prodati, a ne onaj tko je nudio mito, jer se zapravo i nije radilo o mitu već o ponuđenoj cijeni. I to vrlo poštenoj.

Kako su dobili 14,8 milijuna kuna

Ali, nije to jedina pametna stvar koja se danas mogla čuti u sudnici. Kao olakotnu okolnost, zbog koje je Luciću kazna od godine dana zatvora pretvorena u rad za opće dobro, mogla su se čuti tri razloga: do sada nije kažnjavan, u poodmakloj je životnoj dobi i ima četvero djece.

Lucić je rođen 9. rujna 1958. godine i za punu starosnu mirovinu, do 65. godine života, još mu trebaju tri godine. Ali, kao dugogodišnji saborski zastupnik može u povlaštenu mirovinu, a ako želi može i raditi. Ima i gdje. U tvrtki svoga sina, vlasnika TOFRADO trgovine. Može se zaposliti i radeći na budućoj farmi goveda za koju je ta tvrtka dobila bespovratnih 14.825.000 kuna od Agencije za plaćanju u poljoprivredi. I to može biti Lucićev društveno koristan rad, jer bi Hrvatska time smanjila uvoz mlijeka i goveđeg mesa. A tako bi ponovno sve ostalo u obitelji, kao što je to s Lucićevom familijom bilo i do sada.

Prodao kuću da izbjegne ovrhu

Sud je dakle, kao olakotnu okolnost zbog koje je kazna zatvora preinačena u društveno korisni rad, uzeo i činjenicu da Lucić ima četvero djece. Zaboravili su pritom spomenuti da najmlađe ima 28 godina. I da su svi zaposleni, jer ih je on spasio od odlaska u inozemstvo, pa je zato novinara Telegrama – kako je danas rekao u sudnici – umornim glasom očajnika i vapeći nad sudbinom djece, molio da ne objavi tekst jer bi to moglo poremetiti pregovore s bankom od koje se tražio kredit.

Lucićeva skrb o djeci možda je najbolje iskazana kada im je prodao obiteljsku kuću u Pleternici (u kojoj i danas živi) za 600.000 kuna, mada joj je vrijednost navedena u imovinskoj kartici bila 1,5 milijuna kuna. Ali sve je ostalo u obitelji, a Lucić se otarasio kuće koju bi, da to nije učinio, ovrhom uzela Porezna uprava, jer su on i supruga državi za porez ostali dužni više od 600.000 kuna. Dvije propale Lucićeve tvrtke, TOFRADO i TOFRADO bačvarija vjerovnicima su, pak, ostali dužni oko 80 milijuna kuna (najviše državi i bankama), ali zato treća, TOFRADO trgovina, odlično posluje, a vidjeli smo, dobila je i ozbiljan državni novac.

I danas je ponosni član HDZ-a

No, još se nešto danas naučilo u sudnici Županijskog suda u Osijeku: o jednakosti svih pred zakonom. Na tom istom sudu, saborski zastupnik SDP-a i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo u rujnu 2014. za isto kazneno djelo osuđen je na 16 mjeseci zatvora, bezuvjetno. Sabo je tada, kako je rečeno u presudi, proglašen krivim jer je pokušao podmititi izabranu gradsku vijećnicu, Mariju Budimir, da podrži SDP u gradskom vijeću.

I tada je kao glavni dokaz bila tajna snimka baš kao u slučaju Lucić. Zanimljivo, u sudskom vijeću koje je danas osudilo Lucića na godinu dana zatvora, ali da kaznu zamjeni radom za opće dobro, sjedio je sudac koji je Sabu osudio na bezuvjetnu kaznu zatvora. Ni Sabo do tada nije bio kažnjavan, i on je bio u poodmakloj životnoj dobi (rođen je četiri godine prije Lucića, 1954.), a u njegovoj obitelji također je bilo četvero djece (dvoje njegovih i dvoje supruge iz njenog ranijeg braka). Sabo je uz to bio i vukovarski branitelj, invalid Domovinskog rata i zatočenik srpskih koncentracijskih logora.

Pa ipak, odležao je osam mjeseci, a osam mjeseci Vrhovni sud mu je preinačio u uvjetnu kaznu. Na sudu to danas nije rečeno, ali olakotna okolnost Luciću, koju Sabo kao SDP-ovac nije imao, mogla bi biti ta što je Frano Lucić i danas ponosni član HDZ-a.