Nekad je nužno odabrati stranu

Drama s otpadom pokazuje da smo društvo u rasapu, sumnjičavo i nepovjerljivo i prema samoj ideji javnoga interesa

Kako je plava ZG vrećica postala lakmus testom uspješnosti upravljanja Zagrebom

FOTO: Pixsell/ilustracija Telegram

Ako u nekoliko narednih godina primjena plave ZG vrećice značajno smanji količinu miješanoga komunalnog otpada po stanovniku, ako gradske ulice prestanu biti aleje kanti, ako centar grada dobije barem 50 podzemnih spremnika za otpad i ako ukupna cijena prikupljanja miješanoga komunalnog otpada ostane na ovoj razini Tomislav Tomašević i Možemo! zaradit će presudan politički kapital za budućnost koji im u očima dobrog dijela javnosti još uvijek nedostaje

Šezdeset godina, uz nekoliko prekida, živim u istoj zagrebačkoj ulici, dvadeset minuta pješice od Trga sv. Marka. Ovisno i neovisno o promjenama državno-pravnoga okvira i političkoga uređenja mijenjali su se stanari i vlasnici zgrada te boje mnogih fasada, izgrađeno je ili obnovljeno desetak reprezentativnih rezidencijalnih vila i kuća, a implementirano je i nekoliko režima i načina prikupljanja komunalnoga otpada.

U vrijeme moga djetinjstva komunalni otpad bio je samo obično smeće, ali ipak cijeli niz industrijskih artikala nije završavao na smetlištu ne toliko zbog brige o okolišu, već je ponajviše zbog siromaštva i oskudice dobivao svoj sekundarni život u kućanstvima. Promjene načina odvoza kućnoga otpada nisu izazivale neko naročito uzbuđenje niti preveliku pažnju sve dok i moja ulica, kao i većina drugih, nije postala alejom kanti raznih boja i namjena.

Budući da mnoge donjogradske i gornjogradske zgrade nemaju kolne ulaze, tisuće spremnika za otpad zauzele su ulične pločnike, a njima su se s vremenom pridružile i tisuće drugih koji su inače mogli i morali biti smješteni u dvorišta i veže, ali su zbog lijenosti i indolentnosti stanara tih kuća i zgrada te nerada komunalnih redara stalno ostajali na ulici.

Idila u mojoj ulici

Jedan od mojih susjeda tek je ove subote prvi put maknuo s nogostupa svoja tri spremnika za otpad iako posjeduje vrt veličine tenis igrališta. Nakon što je kamion Čistoće rano ujutro u subotu ispraznio sve spremnike za otpad, stanari su ih u roku od sat vremena vratili u svoje vrtove i dvorišta. Tako je moja ulica iznenada postala nekako gola, bez i jedne kante za miješani, bio ili papirnati otpad. Netragom su nestale čak i one koje su povremeno služile za čuvanje parkirnih mjesta.

Idila je nakratko pokvarena tek u nedjelju ujutro kada se pred jednom od kuća pojavila napunjena plava ZG vrećica jer je netko jako površno pročitao upute Čistoće. Bez obzira na taj gaf ipak mogu zaključiti da je plan gradskih vlasti o micanju kanti s ulica, barem u mojem susjedstvu, uspio već u prvim satima njegove provedbe.

To se nije dogodilo zbog naglo probuđene svijesti o potrebi odvajanja otpada i nesebične brige o čistoći javnih površina, taj plan je uspio jer je osobna odgovornost, a time i penalizacija korisnika spremnika za otpad u obiteljskim kućama, vrlo lako ustanovljiva.

62 kante na 190 metara

Stanari višestambenih zgrada pak dijele odgovornost za svoje spremnike, pa će zbog te kolektivne odgovornosti i operacija micanja kanti s donjogradskih ulica biti nešto sporija. Dalmatinska ulica povezuje Frankopansku i Medulićevu ulicu, ima 18 kućnih brojeva i dugačka je svega 190 metara.

Nedavno sam u njoj izbrojio 62 kante različitih boja i namjena koje permanentno stoje na pločnicima, iako barem polovina zgrada ima kolne ulaze, veže i dvorišta pogodna za njihov trajni smještaj. U toj ulici nalazi se i zgrada Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske ispred čijih prozora je na pločniku godinama stajalo desetak kanti koje su koristili stanari dvorišne stambene zgrade. Teško da postoji bolja ilustracija zagrebačkoga komunalnog nereda.

218 kg otpada po glavi

Prema izvješću Ministarstva gospodarstva u razdoblju od 2006. do 2020. ukupna godišnja količina komunalnoga otpada u Hrvatskoj kretala se između 1,6 i 1,8 milijuna tona ili 400 do 450 kg po stanovniku. U 2020. ukupna količina miješanoga komunalnog otpada bila je gotovo milijun tona.

U Zagrebu je te godine prikupljeno ukupno 283.000 tona komunalnoga otpada, od čega se na onaj miješani, koji od sada treba završavati u plavim ZG vrećicama, odnosi 172.000 tona. Znači, Milan Bandić ostavio je Tomislavu Tomaševiću 218 kg miješanoga komunalnog otpada po stanovniku, dvostruko više nego što je te godine imala Ljubljana.

Bez previše nade

Slovenska metropola prvi je europski glavni grad koji je proklamirao “zero waste policy” te će prema ambicioznome planu 2025. godine imati svega 60 kg miješanoga komunalnog otpada po stanovniku. Europska komisija je 2015. postavila ciljeve prema kojima bi 2025. godine 60 posto komunalnoga otpada trebalo biti reciklirano, a taj udio bi do 2030. trebao biti povećan na 65 posto.

Ljubljana je te ciljeve već dostigla, Zagreb je tek na pola puta, a način na koji je dio građana dočekao uvođenje plavih ZG vrećica u čijoj cijeni je zapravo penalizacija njihove osobne lijenosti i indolencije, ne ulijeva previše nade da su ti ciljevi lako i brzo dostižni.

Društvo u rasapu

Masovna potraga za vrećicama tek dva-tri dana prije njihove obavezne primjene, potpuno nerazumijevanje njihove svrhe i cijene, kupnja paketa vrećica zapremine 10 litara samo zbog toga što su najjeftinije, bez prethodne provjere odgovaraju li baš takve vrećice potrebama vlastitoga kućanstva, elementarno neznanje velikoga broja građana o tome što je uopće miješani komunalni otpad i zašto ga treba smanjiti na najmanju moguću mjeru – sve to još jednom potvrđuje da smo društvo u rasapu, sumnjičavo i nepovjerljivo i prema samoj ideji javnoga interesa.

Dvadeset godina Milana Bandića i trideset godina HDZ-a pretvorile su Zagreb u provincijsku balkansku palanku čija je najvažnija povijesna i turistička atrakcija, Trg sv. Marka, pretvorena u ograđeno parkiralište za vladin vozni park, a stupići oko Banskih dvora i Sabora, kao jedna od većih ostavština Bandićeve vladavine, i dalje su oblijepljeni policijskim trakama s oznakom STOP kao da se još uvijek provodi uviđaj Bezukovog nedjela.

Lakmus test

Ograda i policijske trake tužan su simbol odnosa državne vlasti prema Zagrebu od kada je za gradonačelnika izabran Tomislav Tomašević, a Možemo! na lokalnim izborima do nogu potukao HDZ. Očekivati da bi s one strane ograde i ljepljivih policijskih traka mogla stići podrška za bilo koji način prikupljanja miješanoga komunalnog otpada jednostavno nije realno.

Ako u nekoliko narednih godina primjena plave ZG vrećice značajno smanji količinu miješanoga komunalnog otpada po stanovniku, ako gradske ulice prestanu biti aleje kanti, ako centar grada dobije barem 50 podzemnih spremnika za otpad i ako ukupna cijena prikupljanja miješanoga komunalnog otpada ostane na ovoj razini Tomislav Tomašević i Možemo! zaradit će presudan politički kapital za budućnost koji im u očima dobrog dijela javnosti još uvijek nedostaje. Plava ZG vrećica tako je postala lakmus testom uspješnosti upravljanja Zagrebom.