Ljudima koji su iz nekog od mogućih razloga nakupili dugove, a ne plaćaju ih, Vlada je zbog opće financijske krize izazvane pandemijom korone odobrila dva puta po tri mjeseca moratorija na te otplate. Takvih je navodno oko 400.000. Mjera završava 18. listopada i zabrana ovrha tada prestaje. Udruge blokiranih građana kojima se ispostavljaju ovršna rješenja traže od Vlade da moratorij produži do kraja godine i da im se da još vremena.
Nisu svi isti
Vlada bi, naime, morala imati dovoljno čvrstine da ruku pruži vrlo selektivno ma kakav bijes zbog toga trpjela. Jer svih tih 400 tisuća ljudi koji su pod ovrhama i blokadama posve sigurno nisu ista kategorija. Jedni su ostali dužni zato što su stvarno ostali bez posla i prihoda, ili su se teško razboljeli, ili su, bez svoje krivice, upali u neku sličnu mračnu klopka. No mnogi drugi su se naprosto fatalno zalijetali u svojim troškovima i investicijama i zato su se našli pred ponorom.
Treba razlučiti jedne od drugih, stradalnike od avanturista, ma kako to bilo tehnički složeno. Prvima je u redu pomoći da se izvuku. Drugima možda isto da u nekoj mjeri, ali neusporedivo manje i bez puno suza u oku.
I vjerovnici valjda imaju neka prava
Ne znam, naime, zbog čega bi se cijelo društvo prostiralo da spasi nerazumnike ili mešetare koji su se potpuno suludo zadužili, a sada traže od svojih vjerovnika da im se skinu s vrata, a od države da njihove vjerovnike blokira kako ne bi mogli naplatiti ono što su posudili i za što su dužnici pri zdravoj pameti potpisali valjane ugovore.
Pa tvrtke koje su nešto dale na dug i na zajam, a to im se ne vraća, računaju na posuđeni novac. Toliko im fali u projekcijama. Dugovanja im stvaraju probleme u poslovanju. Manje firme mogu zbog tuđih neplaćenih računa i same završiti na bubnju zajedno sa svojim radnicima. Valjda i oni imaju neka prava, možda i njih treba požaliti. Što se koga na koncu tiče jesu li vjerovnici u stanju preživjeti bez novca koji su vam posudili ili nisu i koliko dugo? Što je posuđeno, mora se namiriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obično nema bogatog strica
A svi smo čuli za mnoge ljude – neke od takvih i osobno poznajemo – koji uvijek zinu daleko više nego što mogu progutati. U te spada profil koji sumanuto kupuje, razbacuje i investira uzimajući kredite potpuno neshvatljive za svoja primanja. Kao da će ih samo nebo vratiti. A onda kukaju i leleču kako im je teško jer ih stišću lihvarske ovrhe. Zašto bi za njihov problem itko drugi bio odgovoran?
Vjerujem da je stvarno vrlo neugodno ako si se pogodio za sedam apartmana na moru, a onda ispadne da nemaš para ni za radnike, ni za banku. Ali oko takvih nisam ni najmanje ganuta, a to preporučujem i državi. Ako par s dvoje djece zarađuje dva puta po 5000 kuna, jasno je da je ludost uzeti Audi šesticu jer je posve jasno da ga nemaš odakle otplatiti. Može se možda pojaviti bogati stric s Floride, ali malo je vjerojatno.
Hoću li moći vraćati?
Svatko bi volio veći stan na boljoj lokaciji. Ali kad imaš za dvosobni u Retkovcu, a kupiš na dug 150 kvadrata na Jarunu, onda nemoj cijelom društvu nabijati kompleks krivnje i proklinjati ”divlji kapitalizam” kad te banka stisne za rate. Nije fer.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekoliko mojih jadnih poznanika i prijatelja, koje su kolege s posla ili rodbina zavalili da im budu sudužnici, otplaćivalo je tuđe dugove do zadnje kuna jer su ovi odjednom uredili da postanu nesolventni. Sjetimo se, uostalom, vlastitih dvojbi, računanja i neprospavanih noći kad smo ulazili u za nas veće investicije. Čak i kad su primanja u redu i ništa ne ukazuje da se može pojaviti kriza, razuman čovjek je oprezan. Kalkulira što se sve može dogoditi i hoće li i onda moći vraćati što je ugovorio.
Propuh u glavi kao tuđa briga
Zašto bi, dakle, društvo solidarno spašavalo one koji imaju propuh u glavi ili u opasne financijske poslove ulaze s idejom da se poslije izvuku bez ogrebotine. Oni koji se odgovorno ponašaju prema svojim obavezama, a time i prema svojim obiteljima, slabo će razumjeti tu patetiku.
Tajnik udruge Blokirani sada pokušava ganuti javnost izjavom kako ”ljudi žive od plaće do plaće” i da se ”ovaj nered mora zaustaviti”. Pa mnogi se očito nisu ponašali kao da žive od plaće do plaće. Koji nered? Zato Vlada mora donijeti razumne i poštene kriterije kad bude mijenjala zakone i donosila uredbe. Inače će se svi koji uredno plaćaju račune i dugove osjećati prevarenima, iskorištenima i ismijanima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Društvo nije dužno od ovrha spašavati ljude koji duguju za sedam apartmana ili Audi šesticu
Zbog čega bi se cijelo društvo prostiralo da spasi nerazumnike ili mešetare koji su se potpuno suludo zadužili
Vlada mora donijeti razumne i poštene kriterije kad bude mijenjala zakone i donosila uredbe. Inače će se svi koji uredno plaćaju svoje dugove osjećati prevarenima i ismijanima. Zašto bismo svi lili suze i solidarno vadili iz gabule avanturiste i mešetare koji su u sulude financijske kombinacije ušli naglavačke? Oni koji se odgovorno ponašaju prema svojim obavezama, a time i prema svojim obiteljima, slabo će razumjeti tu patetiku.
Ljudima koji su iz nekog od mogućih razloga nakupili dugove, a ne plaćaju ih, Vlada je zbog opće financijske krize izazvane pandemijom korone odobrila dva puta po tri mjeseca moratorija na te otplate. Takvih je navodno oko 400.000. Mjera završava 18. listopada i zabrana ovrha tada prestaje. Udruge blokiranih građana kojima se ispostavljaju ovršna rješenja traže od Vlade da moratorij produži do kraja godine i da im se da još vremena.
Već su bili i na sastanku s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom, zahtjeva ima još. Jedan od njih je da im se za otplatu duga smije oduzimati samo po deset posto neto plaće, a ne više 25 posto. Možemo se donekle uživjeti u situaciju građana i obitelji koje se bore s dugovima i ovrhama, znoje se i koprcaju sa svojom brigom, udružuju se kako bi bili jači i traže pomoć države, olakšice pa čak i otpis dugovanja. Ali negdje treba povući crtu i to se svima mora jasno reći jer je sve drugo čisti populizam.
Nisu svi isti
Vlada bi, naime, morala imati dovoljno čvrstine da ruku pruži vrlo selektivno ma kakav bijes zbog toga trpjela. Jer svih tih 400 tisuća ljudi koji su pod ovrhama i blokadama posve sigurno nisu ista kategorija. Jedni su ostali dužni zato što su stvarno ostali bez posla i prihoda, ili su se teško razboljeli, ili su, bez svoje krivice, upali u neku sličnu mračnu klopka. No mnogi drugi su se naprosto fatalno zalijetali u svojim troškovima i investicijama i zato su se našli pred ponorom.
Treba razlučiti jedne od drugih, stradalnike od avanturista, ma kako to bilo tehnički složeno. Prvima je u redu pomoći da se izvuku. Drugima možda isto da u nekoj mjeri, ali neusporedivo manje i bez puno suza u oku.
I vjerovnici valjda imaju neka prava
Ne znam, naime, zbog čega bi se cijelo društvo prostiralo da spasi nerazumnike ili mešetare koji su se potpuno suludo zadužili, a sada traže od svojih vjerovnika da im se skinu s vrata, a od države da njihove vjerovnike blokira kako ne bi mogli naplatiti ono što su posudili i za što su dužnici pri zdravoj pameti potpisali valjane ugovore.
Pa tvrtke koje su nešto dale na dug i na zajam, a to im se ne vraća, računaju na posuđeni novac. Toliko im fali u projekcijama. Dugovanja im stvaraju probleme u poslovanju. Manje firme mogu zbog tuđih neplaćenih računa i same završiti na bubnju zajedno sa svojim radnicima. Valjda i oni imaju neka prava, možda i njih treba požaliti. Što se koga na koncu tiče jesu li vjerovnici u stanju preživjeti bez novca koji su vam posudili ili nisu i koliko dugo? Što je posuđeno, mora se namiriti.
Obično nema bogatog strica
A svi smo čuli za mnoge ljude – neke od takvih i osobno poznajemo – koji uvijek zinu daleko više nego što mogu progutati. U te spada profil koji sumanuto kupuje, razbacuje i investira uzimajući kredite potpuno neshvatljive za svoja primanja. Kao da će ih samo nebo vratiti. A onda kukaju i leleču kako im je teško jer ih stišću lihvarske ovrhe. Zašto bi za njihov problem itko drugi bio odgovoran?
Vjerujem da je stvarno vrlo neugodno ako si se pogodio za sedam apartmana na moru, a onda ispadne da nemaš para ni za radnike, ni za banku. Ali oko takvih nisam ni najmanje ganuta, a to preporučujem i državi. Ako par s dvoje djece zarađuje dva puta po 5000 kuna, jasno je da je ludost uzeti Audi šesticu jer je posve jasno da ga nemaš odakle otplatiti. Može se možda pojaviti bogati stric s Floride, ali malo je vjerojatno.
Hoću li moći vraćati?
Svatko bi volio veći stan na boljoj lokaciji. Ali kad imaš za dvosobni u Retkovcu, a kupiš na dug 150 kvadrata na Jarunu, onda nemoj cijelom društvu nabijati kompleks krivnje i proklinjati ”divlji kapitalizam” kad te banka stisne za rate. Nije fer.
Nekoliko mojih jadnih poznanika i prijatelja, koje su kolege s posla ili rodbina zavalili da im budu sudužnici, otplaćivalo je tuđe dugove do zadnje kuna jer su ovi odjednom uredili da postanu nesolventni. Sjetimo se, uostalom, vlastitih dvojbi, računanja i neprospavanih noći kad smo ulazili u za nas veće investicije. Čak i kad su primanja u redu i ništa ne ukazuje da se može pojaviti kriza, razuman čovjek je oprezan. Kalkulira što se sve može dogoditi i hoće li i onda moći vraćati što je ugovorio.
Propuh u glavi kao tuđa briga
Zašto bi, dakle, društvo solidarno spašavalo one koji imaju propuh u glavi ili u opasne financijske poslove ulaze s idejom da se poslije izvuku bez ogrebotine. Oni koji se odgovorno ponašaju prema svojim obavezama, a time i prema svojim obiteljima, slabo će razumjeti tu patetiku.
Tajnik udruge Blokirani sada pokušava ganuti javnost izjavom kako ”ljudi žive od plaće do plaće” i da se ”ovaj nered mora zaustaviti”. Pa mnogi se očito nisu ponašali kao da žive od plaće do plaće. Koji nered? Zato Vlada mora donijeti razumne i poštene kriterije kad bude mijenjala zakone i donosila uredbe. Inače će se svi koji uredno plaćaju račune i dugove osjećati prevarenima, iskorištenima i ismijanima.