Drame s privremenim ili trajnim oduzimanjem djece iz obitelji, udomljavanjem i posvajanjem obično se odvijaju unutar zatvorenog kruga centara za socijalnu skrb, a vrata tog svijeta obično se za trenutak odškrinu tek kad se dogode tragedije. Ovoga puta pažnju javnosti skrenula je na te potisnute teme užasna smrt dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške.
”Posvajanje djeteta je mogući dobar ishod za dvije tužne situacije”, kaže Diana. S jedne strane je osamljeno dijete koje treba obitelj kojoj će pripadati i koja će mu pružiti sve što je potrebno za zdravo odrastanje, a s druge je obitelj koja ne može dobiti biološko dijete. Da bi se te dvije strane što prije susrele i povezale, potreban je jasno reguliran i funkcionalan sustav koga mi u Hrvatskoj, nažalost, nemamo.
Adopta jer je država neuspješna
Zato smo, kaže, nas petnaestak, koji se prije međusobno nismo ni poznavali, 2011. godine osnovali Adoptu. Prvih nekoliko godina sastajali smo se po kafićima i privatnim stanovima, a 2015. dobili smo od Grada Zagreba prostor u kome od tada radimo. Od volonterske postali smo s vremenom profesionalna udruga civilnog sektora. Naš cilj nije samo pomagati ljudima koji žele djecu da ih pronađu nego pružati sve vrste podrške i posvojiteljima i posvojenoj djeci kako bi se lakše nosili sa svojim novim ulogama i svim izazovima koji se mogu pojaviti u zajedničkom životu.
Do danas su naši stručnjaci u Adopti educirali oko 5000 ljudi u sklopu priprema za posvajanje, napisali smo niz priručnika, održavamo treninge, seminare i terapije, predlažemo zakonska rješenja, surađujemo s fakultetima, stručnjacima iz centara za socijalnu skrb i ministarstvom. Ali mi ne možemo popuniti rupe u sustavu koji se brigom o djeci ne bavi odgovorno.
Djecu se ne oduzima jer su bila sretna
Pitam Dianu što sve žele naučiti ljude koji im se obraćaju za pomoć, a što već posvojenu djecu. Objašnjava da se u posvajanje često ulazi kao grlom u jagode jer parovi ne znaju što ih čeka, a sustav nije razvio nikakve mehanizme pomoći koji bi ih pripremili za sve što dolazi. Mnogi naivno vjeruju da će s usvojenim djetetom za njih automatski početi sretan obiteljski život. Ali zapravo, kad dovedete dijete svojoj kući, tek tada počinje oluja. Jer sva su naša djeca imala svoj život i prije nego što smo ih mi usvojili i moramo se biti spremni nositi s tom njihovom prošlošću, a ona je uglavnom teška.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djecu se ne oduzima iz bioloških obitelji zato što im je tamo bilo lijepo nego jer su bila izložena zanemarivanju, ekstremnom siromaštvu, nasilju, ovisnostima roditelja ili nekoj od kombinacija svega toga. Strane studije su pokazale da dvije trećine posvojene djece zato ima neki oblik emocionalnih i razvojnih poteškoća i moraju dobiti specifičnu podršku da bi ih s vremenom savladali. Ta djeca često imaju i manjak socijalnih vještina pa se ne osjećaju dobro ni sa svojim vršnjacima. A novi roditelji – ma koliko da su ih željeli i ma koliko htjeli učiniti sve najbolje – često ne znaju kako.
Jesam li trebao postupiti drugačije?
Zbog toga postaju nesigurni, stalno se muče s tim da su možda trebali postupiti drugačije, da nisu ispravno reagirali na određene situacije. Onda nas pitaju jesu li pogriješili kad su čvrsto zahtijevali da se operu ruke. Smije li im dijete doći u krevet. Smiju li pokazati da se ljute. I to je sve razumljivo.
A pogotovo treba imati na umu da je posvojenoj djeci potrebna posebna pažnja i posebna roditeljska vještina jer su često traumatizirana, navikla su da nikome ne treba vjerovati i da će ih odrasli izdati, misle da ih više nećete voljeti ako nešto krivo naprave, da će biti fizički kažnjena, vraćena u dom itd. Neka vjeruju da su sama kriva što su ih biološki roditelji napustili jer nisu bila dovoljno dobra. Kod nekih u pubertetu počnu preispitivanja i sumnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato je važno ustrajno izgrađivati odnos povjerenja i ljubavi. Prema djeci treba biti iskren i pošten, razgovarati od prvog dana o tome da su posvojena i objasniti im da to nije njihova krivica. Usvojitelji moraju biti načisto da posvajanje nije humanitarno djelo, da mi nismo sveci zato što smo posvojili djecu. Oni su trebali nas koliko i mi njih.
Želite dijete koje će ići na solfeggio?
Potrebno je adresirati i sindrom pogrešnih očekivanja. Jer, bit će problem ako vi sanjate o djetetu koje će s vama čitati, slušati klasičnu glazbu i voditi intelektualne rasprave, o milom i tihom djetetu koje ide na solfeggio, a dobijete sina ili kćer koji su glasni, nepovjerljivi, vole zabijati čavle u dasku, ne mogu zadržati pažnju jer su potekli iz sredine gdje ih to nisu naučili, možda imaju teškoće u izražavanju ili burno emocionalno reagiraju jer su u prošlosti bivali povređivani.
Hoću reći, tumači Diana, da posvojenje nije formula koju ćete vi složiti po svojoj želji. Jer dijete je ličnost koja u vaš dom donosi i svoje specifično biološko i socijalno nasljeđe. Utoliko treba znati kako s njime postupati iz dana u dan, iz situacije u situaciju, da biste od njega izvukli najbolje i svi zajedno bili sretni. Eto tome ih učimo u Adopti. Ne zamišljajte idealnu situaciju jer to nećete dobiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Socijalna skrb ne nudi ništa
Sve to što mi radimo, kaže Diana, bila bi dužna raditi socijalna skrb države, ali ona na tom planu nema ništa za ponuditi. Godinama ne vidimo nijedan novi program, nijednu novu uslugu. Službe su pretrpane poslom, socijalni radnici često ni ne poznaju djecu koja su u njihovoj nadležnosti, dječji životi se rješavaju na papirima, a neki vam se i čude kad kažete da je obiteljima s posvojenom djecom potrebna stalna pomoć. Kažu, posvojili ste, to ste htjeli, pa što biste sada još?
Ima krasnih socijalnih radnika, ali takvi su očajno frustrirani jer ne mogu činiti sve ono što znaju da bi trebali. A u apatiju ih baca i činjenica da politika na čelna mjesta u sustavu ne dovodi najbolje među njima, nego one sa stranačkim zaleđem. Posljedica je to da sustav počinje štititi sam sebe, zatvarati se u oklop. A onda nema ni samokritike, ni nužnog inzistiranja na kvaliteti, ni napretka.
To vidimo i ovih dana kad svi tvrde da u slučaju nesretne djevojčice iz Nove Gradiške nitko iz socijalne skrbi nije pogriješio, nitko nije donio krivu procjenu. A to je, dakako, nemoguće. Jer kako se može braniti stav da je u djetetovoj obitelji prisutan umjeren rizik kad je otac imao 23 kaznene prijave, od čega sedam za obiteljsko nasilje?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država godinama stoji u mjestu
Prvi je put u doba ministrice Milanke Opačić, podsjeća Diana, u Obiteljski zakon ušla obavezna priprema posvojitelja za posvajanje, da znaju što ih sve čeka i na što moraju biti spremni, te potpora nakon posvajanja. To je trebalo operacionalizirati s puno različitih koraka i alata, ali to do danas nije učinjeno. Država u tom smislu godinama stoji u mjestu, a politika brige za djecu svodi se na isplaćivanje potpora i na mantre, recimo da nema interesa za udomiteljstvo, da su određena djeca teško posvojiva, da ljudi neće djecu romskog porijekla i slično. A istraživanja o tome zapravo nema.
No udomljavanje se i te kako može stimulirati određenim mjerama kao i posvajanje. Samo što u sustavu vladaju nered i nelogičnosti. Recimo, kad država daje 8000 kuna mjesečno po djetetu smještenom u dom, zašto ljudi koji posvoje dijete nemaju pravo čak ni na jednokratnu novčanu naknadu da mu kupe, recimo, krevet i odjeću? A biološke obitelji istovremeno to dobiju.
Onda, posvojitelji djeteta do osam godina imaju pravo na 6+6 rodiljskog dopusta, ali ako imate dijete osam godina i jedan dan, onda vam pripada samo šest mjeseci. A to su tako male stvari, pa nema posvojene djece tako puno. A državi trajno otpada sav trošak kad dijete bude usvojeno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Opsesija biološkom obitelji
Pitam gospođu Topčić Rosenberg zbog čega se u Hrvatskoj tako dugo čeka da djeca steknu uvjete za posvojenje, odnosno da se potpuno ukinu roditeljska prava biološkoj obitelji koja je neadekvatna za podizanje djeteta. Zašto to traje godinama i godinama? Kaže kako PNema ih dovoljno jer je novi Zakon o udomiteljima loš i odvraća ljude od udomljavanja. Domovi se ne mogu zatvarati jer se nema kamo s djecom. A biološke obitelji nemate kamo poslati da eventualno nauče kako da budi bolji roditelji. A kako se djecu nema gdje držati, na najmanju naznaku nekog poboljšanja – vraća ih se biološkim obiteljima. I tako se stalno vrtimo u zatvorenom krugu, a djeca koja su odavno mogla biti posvojena dočekuju punoljetnost na brizi sustava.
Djeca u limbu nesigurnosti
Čula sam mnogo puta od djece, priča mi Diana, da im u udomiteljskoj obitelji ili u domu zapravo nije loše. Ali oni žele odrastati u svojoj obitelji. Ovako, kažu, ”ja ne pripadam nigdje”. A u Hrvatskoj trenutno imamo više od 1200 parova koji su spremni za posvajanje djece. To znači da su prošli proceduru i upisani su u Registar posvojitelja. I čekaju. Mislim da bi se posvajanje pojednostavilo i skratilo kad bi se donijeli propisi koji bi točno propisali kako se utvrđuje je li se biološka obitelj osposobila za odgajanje djece i rokove u kojima se to mora dogoditi.
Centri za socijalnu skrb trebali bi slati roditelje na tečajeve gdje se pružaju takve usluge ili u komunu na odvikavanje, a zatim – ovisno o tome pokazuju li napredak u točno određenom roku – donositi konačne odluke. Tako bi i roditelji i djeca znali što slijedi i koje su konzekvence. Ali, da bi se to moglo, te usluge moraju postojati, a njih nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, puno kockica treba složiti u mozaik da bi cijela priča držala vodu. Ovako mnoga naša djeca iz disfunkcionalnih obitelji godinama žive u limbu nesigurnosti. A i dijete želi moći posložiti svoj život.
Milijuni su potrošeni za reforme kojih nema
Diana napominje kako je država proteklih godina potrošila silan novac namijenjen reformama u sustavu. Riječ je o milijunima i milijunima iz međunarodnih fondova, zajma Svjetske banke, Europskog socijalnog fonda, UNICEF-a i privatnih donacija. A rezultat je ništa, osim što je ministrica Nada Murganić odglumila u spotu napušteno dijete.
I dalje ne znamo kud ćemo s djecom. I dalje su domovi prekrcani. I dalje se djeca drže u zrakopraznom prostoru umjesto se za njih što prije nađe najbolje rješenje, a jedno od njih je posvajanje. Više se ne puni ni zaštićena stranica ministarstva socijalne politike s anonimnim profilima sve djece koja imaju uvjeta za posvojenje, čak se i od toga odustalo. Nije ukinuta, ali kao da jest.
Pitam na kraju Dianu što misli o tužbi koju je Komora socijalnih radnika podnijela protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić. Ne mislim da je prihvatljiv prostački način komunikacije, kaže. Ali šteta što sve te službe, komore i tijela ne djeluju prije nego što dođe do tragedije da unaprijede kvalitetu stručnog rada, standarde i da vrše pritisak da se stvari mijenjaju. Mislim da bi bilo puno produktivnije da su puno prije slučaja male Nikoll pokrenuli tužbu protiv države jer im ne osigurava uvjete da mogu raditi svoj posao. To bi bilo puno konstruktivnije ulaganje energije.
‘Država je potrošila silne milijune za reforme socijalne skrbi. A domovi su i dalje puni i ne znamo kamo s djecom’
O radu centara za socijalnu skrb razgovarali smo s Dianom Topčić Rosenberg, osnivačicom Adopte
Kod nas vlada opsesija da sustav treba pomoći biološkim roditeljima da steknu roditeljske kompetencije kako bi im se djecu moglo vratiti. Ali i to je sve samo deklarativno jer svake godine oko 300 djece bude izdvojeno iz obitelji, domovi su pretrpani, a udomitelja nema dovoljno.
Drame s privremenim ili trajnim oduzimanjem djece iz obitelji, udomljavanjem i posvajanjem obično se odvijaju unutar zatvorenog kruga centara za socijalnu skrb, a vrata tog svijeta obično se za trenutak odškrinu tek kad se dogode tragedije. Ovoga puta pažnju javnosti skrenula je na te potisnute teme užasna smrt dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške.
O tome smo razgovarali s Dianom Topčić Rosenberg, osnivačicom Adopte, udruge za podršku posvajanju koja upravo slavi deset godina rada, jednom od najvećih stručnjakinja za taj složeni aspekt socijalnog sustava, međunarodnom konzultanticom i majkom posvojene djevojčice kojoj je sada 17 godina.
”Posvajanje djeteta je mogući dobar ishod za dvije tužne situacije”, kaže Diana. S jedne strane je osamljeno dijete koje treba obitelj kojoj će pripadati i koja će mu pružiti sve što je potrebno za zdravo odrastanje, a s druge je obitelj koja ne može dobiti biološko dijete. Da bi se te dvije strane što prije susrele i povezale, potreban je jasno reguliran i funkcionalan sustav koga mi u Hrvatskoj, nažalost, nemamo.
Adopta jer je država neuspješna
Zato smo, kaže, nas petnaestak, koji se prije međusobno nismo ni poznavali, 2011. godine osnovali Adoptu. Prvih nekoliko godina sastajali smo se po kafićima i privatnim stanovima, a 2015. dobili smo od Grada Zagreba prostor u kome od tada radimo. Od volonterske postali smo s vremenom profesionalna udruga civilnog sektora. Naš cilj nije samo pomagati ljudima koji žele djecu da ih pronađu nego pružati sve vrste podrške i posvojiteljima i posvojenoj djeci kako bi se lakše nosili sa svojim novim ulogama i svim izazovima koji se mogu pojaviti u zajedničkom životu.
Do danas su naši stručnjaci u Adopti educirali oko 5000 ljudi u sklopu priprema za posvajanje, napisali smo niz priručnika, održavamo treninge, seminare i terapije, predlažemo zakonska rješenja, surađujemo s fakultetima, stručnjacima iz centara za socijalnu skrb i ministarstvom. Ali mi ne možemo popuniti rupe u sustavu koji se brigom o djeci ne bavi odgovorno.
Djecu se ne oduzima jer su bila sretna
Pitam Dianu što sve žele naučiti ljude koji im se obraćaju za pomoć, a što već posvojenu djecu. Objašnjava da se u posvajanje često ulazi kao grlom u jagode jer parovi ne znaju što ih čeka, a sustav nije razvio nikakve mehanizme pomoći koji bi ih pripremili za sve što dolazi. Mnogi naivno vjeruju da će s usvojenim djetetom za njih automatski početi sretan obiteljski život. Ali zapravo, kad dovedete dijete svojoj kući, tek tada počinje oluja. Jer sva su naša djeca imala svoj život i prije nego što smo ih mi usvojili i moramo se biti spremni nositi s tom njihovom prošlošću, a ona je uglavnom teška.
Djecu se ne oduzima iz bioloških obitelji zato što im je tamo bilo lijepo nego jer su bila izložena zanemarivanju, ekstremnom siromaštvu, nasilju, ovisnostima roditelja ili nekoj od kombinacija svega toga. Strane studije su pokazale da dvije trećine posvojene djece zato ima neki oblik emocionalnih i razvojnih poteškoća i moraju dobiti specifičnu podršku da bi ih s vremenom savladali. Ta djeca često imaju i manjak socijalnih vještina pa se ne osjećaju dobro ni sa svojim vršnjacima. A novi roditelji – ma koliko da su ih željeli i ma koliko htjeli učiniti sve najbolje – često ne znaju kako.
Jesam li trebao postupiti drugačije?
Zbog toga postaju nesigurni, stalno se muče s tim da su možda trebali postupiti drugačije, da nisu ispravno reagirali na određene situacije. Onda nas pitaju jesu li pogriješili kad su čvrsto zahtijevali da se operu ruke. Smije li im dijete doći u krevet. Smiju li pokazati da se ljute. I to je sve razumljivo.
A pogotovo treba imati na umu da je posvojenoj djeci potrebna posebna pažnja i posebna roditeljska vještina jer su često traumatizirana, navikla su da nikome ne treba vjerovati i da će ih odrasli izdati, misle da ih više nećete voljeti ako nešto krivo naprave, da će biti fizički kažnjena, vraćena u dom itd. Neka vjeruju da su sama kriva što su ih biološki roditelji napustili jer nisu bila dovoljno dobra. Kod nekih u pubertetu počnu preispitivanja i sumnje.
Zato je važno ustrajno izgrađivati odnos povjerenja i ljubavi. Prema djeci treba biti iskren i pošten, razgovarati od prvog dana o tome da su posvojena i objasniti im da to nije njihova krivica. Usvojitelji moraju biti načisto da posvajanje nije humanitarno djelo, da mi nismo sveci zato što smo posvojili djecu. Oni su trebali nas koliko i mi njih.
Želite dijete koje će ići na solfeggio?
Potrebno je adresirati i sindrom pogrešnih očekivanja. Jer, bit će problem ako vi sanjate o djetetu koje će s vama čitati, slušati klasičnu glazbu i voditi intelektualne rasprave, o milom i tihom djetetu koje ide na solfeggio, a dobijete sina ili kćer koji su glasni, nepovjerljivi, vole zabijati čavle u dasku, ne mogu zadržati pažnju jer su potekli iz sredine gdje ih to nisu naučili, možda imaju teškoće u izražavanju ili burno emocionalno reagiraju jer su u prošlosti bivali povređivani.
Hoću reći, tumači Diana, da posvojenje nije formula koju ćete vi složiti po svojoj želji. Jer dijete je ličnost koja u vaš dom donosi i svoje specifično biološko i socijalno nasljeđe. Utoliko treba znati kako s njime postupati iz dana u dan, iz situacije u situaciju, da biste od njega izvukli najbolje i svi zajedno bili sretni. Eto tome ih učimo u Adopti. Ne zamišljajte idealnu situaciju jer to nećete dobiti.
Socijalna skrb ne nudi ništa
Sve to što mi radimo, kaže Diana, bila bi dužna raditi socijalna skrb države, ali ona na tom planu nema ništa za ponuditi. Godinama ne vidimo nijedan novi program, nijednu novu uslugu. Službe su pretrpane poslom, socijalni radnici često ni ne poznaju djecu koja su u njihovoj nadležnosti, dječji životi se rješavaju na papirima, a neki vam se i čude kad kažete da je obiteljima s posvojenom djecom potrebna stalna pomoć. Kažu, posvojili ste, to ste htjeli, pa što biste sada još?
Ima krasnih socijalnih radnika, ali takvi su očajno frustrirani jer ne mogu činiti sve ono što znaju da bi trebali. A u apatiju ih baca i činjenica da politika na čelna mjesta u sustavu ne dovodi najbolje među njima, nego one sa stranačkim zaleđem. Posljedica je to da sustav počinje štititi sam sebe, zatvarati se u oklop. A onda nema ni samokritike, ni nužnog inzistiranja na kvaliteti, ni napretka.
To vidimo i ovih dana kad svi tvrde da u slučaju nesretne djevojčice iz Nove Gradiške nitko iz socijalne skrbi nije pogriješio, nitko nije donio krivu procjenu. A to je, dakako, nemoguće. Jer kako se može braniti stav da je u djetetovoj obitelji prisutan umjeren rizik kad je otac imao 23 kaznene prijave, od čega sedam za obiteljsko nasilje?
Država godinama stoji u mjestu
Prvi je put u doba ministrice Milanke Opačić, podsjeća Diana, u Obiteljski zakon ušla obavezna priprema posvojitelja za posvajanje, da znaju što ih sve čeka i na što moraju biti spremni, te potpora nakon posvajanja. To je trebalo operacionalizirati s puno različitih koraka i alata, ali to do danas nije učinjeno. Država u tom smislu godinama stoji u mjestu, a politika brige za djecu svodi se na isplaćivanje potpora i na mantre, recimo da nema interesa za udomiteljstvo, da su određena djeca teško posvojiva, da ljudi neće djecu romskog porijekla i slično. A istraživanja o tome zapravo nema.
No udomljavanje se i te kako može stimulirati određenim mjerama kao i posvajanje. Samo što u sustavu vladaju nered i nelogičnosti. Recimo, kad država daje 8000 kuna mjesečno po djetetu smještenom u dom, zašto ljudi koji posvoje dijete nemaju pravo čak ni na jednokratnu novčanu naknadu da mu kupe, recimo, krevet i odjeću? A biološke obitelji istovremeno to dobiju.
Onda, posvojitelji djeteta do osam godina imaju pravo na 6+6 rodiljskog dopusta, ali ako imate dijete osam godina i jedan dan, onda vam pripada samo šest mjeseci. A to su tako male stvari, pa nema posvojene djece tako puno. A državi trajno otpada sav trošak kad dijete bude usvojeno.
Opsesija biološkom obitelji
Pitam gospođu Topčić Rosenberg zbog čega se u Hrvatskoj tako dugo čeka da djeca steknu uvjete za posvojenje, odnosno da se potpuno ukinu roditeljska prava biološkoj obitelji koja je neadekvatna za podizanje djeteta. Zašto to traje godinama i godinama? Kaže kako PNema ih dovoljno jer je novi Zakon o udomiteljima loš i odvraća ljude od udomljavanja. Domovi se ne mogu zatvarati jer se nema kamo s djecom. A biološke obitelji nemate kamo poslati da eventualno nauče kako da budi bolji roditelji. A kako se djecu nema gdje držati, na najmanju naznaku nekog poboljšanja – vraća ih se biološkim obiteljima. I tako se stalno vrtimo u zatvorenom krugu, a djeca koja su odavno mogla biti posvojena dočekuju punoljetnost na brizi sustava.
Djeca u limbu nesigurnosti
Čula sam mnogo puta od djece, priča mi Diana, da im u udomiteljskoj obitelji ili u domu zapravo nije loše. Ali oni žele odrastati u svojoj obitelji. Ovako, kažu, ”ja ne pripadam nigdje”. A u Hrvatskoj trenutno imamo više od 1200 parova koji su spremni za posvajanje djece. To znači da su prošli proceduru i upisani su u Registar posvojitelja. I čekaju. Mislim da bi se posvajanje pojednostavilo i skratilo kad bi se donijeli propisi koji bi točno propisali kako se utvrđuje je li se biološka obitelj osposobila za odgajanje djece i rokove u kojima se to mora dogoditi.
Centri za socijalnu skrb trebali bi slati roditelje na tečajeve gdje se pružaju takve usluge ili u komunu na odvikavanje, a zatim – ovisno o tome pokazuju li napredak u točno određenom roku – donositi konačne odluke. Tako bi i roditelji i djeca znali što slijedi i koje su konzekvence. Ali, da bi se to moglo, te usluge moraju postojati, a njih nema.
Dakle, puno kockica treba složiti u mozaik da bi cijela priča držala vodu. Ovako mnoga naša djeca iz disfunkcionalnih obitelji godinama žive u limbu nesigurnosti. A i dijete želi moći posložiti svoj život.
Milijuni su potrošeni za reforme kojih nema
Diana napominje kako je država proteklih godina potrošila silan novac namijenjen reformama u sustavu. Riječ je o milijunima i milijunima iz međunarodnih fondova, zajma Svjetske banke, Europskog socijalnog fonda, UNICEF-a i privatnih donacija. A rezultat je ništa, osim što je ministrica Nada Murganić odglumila u spotu napušteno dijete.
I dalje ne znamo kud ćemo s djecom. I dalje su domovi prekrcani. I dalje se djeca drže u zrakopraznom prostoru umjesto se za njih što prije nađe najbolje rješenje, a jedno od njih je posvajanje. Više se ne puni ni zaštićena stranica ministarstva socijalne politike s anonimnim profilima sve djece koja imaju uvjeta za posvojenje, čak se i od toga odustalo. Nije ukinuta, ali kao da jest.
Pitam na kraju Dianu što misli o tužbi koju je Komora socijalnih radnika podnijela protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić. Ne mislim da je prihvatljiv prostački način komunikacije, kaže. Ali šteta što sve te službe, komore i tijela ne djeluju prije nego što dođe do tragedije da unaprijede kvalitetu stručnog rada, standarde i da vrše pritisak da se stvari mijenjaju. Mislim da bi bilo puno produktivnije da su puno prije slučaja male Nikoll pokrenuli tužbu protiv države jer im ne osigurava uvjete da mogu raditi svoj posao. To bi bilo puno konstruktivnije ulaganje energije.