Država se petlja u sve i nema strategiju, a poduzeća u njenom vlasništvu posluju loše i sve ih je više, pokazala je nova analiza
Institut za javne financije objavio je analizu o poslovanju državnih poduzeća
Broj javnih poduzeća u državnom vlasništvu kontinuirano raste u posljednjih devet godina, državni porfelj je raznolik i nefokusiran, a doprinos u proračun malen zbog slabog financijskog poslovanja, zaključak je analize rezultata financijskog poslovanja poduzeća u vlasništvu države Instituta za javne financije. Analizirali su razdoblje od 2008. do 2016., a glavni izvori bili su im Fina, Ministarstvo financija i Ministarstvo državne imovine.
Autori analize Uspješnost financijskog poslovanja poduzeća (trgovačkih društava) u vlasništvu države Anto Bajo, Lana Zuber i Marko Primorac ukazuju na problem velikog broja društava u vlasništvu države koja su raspršena po svim gospodarskim sektorima. Zaključuju kako država još uvijek ima vodeću ulogu na tržištu kroz većinske i manjinske vlasničke udjele u svim važnijim poduzećima, ali u tome kao vlasnik ne pokazuje jasnu strategiju. Pogrešna je dominantna percepcija da država ubrzano privatizira i smanjuje broj poduzeća u svom vlasništvu.
Vlasnički portfelj države strateški je nejasno usmjeren i rascjepkan na brojne sektore, nefokusiran i raznolik. Nije jasna hijerarhija njihove važfnosti za državu, pa se u njenom portfelju nalaze i poduzeća iz sektora prometa i energetike, ali i trgovine na malo.
Od 1149 poduzeća u državnom vlasništvu, 49 je strateško ili od posebnog interesa
Od 1.149 poduzeća u većinskom državnom vlasništvu, 49 poduzeća klasificirano je kao od “strateškog interesa” ili “od posebnog državnog interesa”. Bajo, Zuber i Primorac ističu da nisu jasne razlike između te dvije kategorije. “Strateške tvrtke” djeluju u sektorima gdje Vlada određuje cijene ili smatra da ima strateški interes, te se stoga ne predviđa njihova privatizacija. Među strateške tvrtke ubraju se one iz sektora prometa – ceste, željeznice, infrastruktura – ali i tvrtke koje se bave razvojem pomorskih tehnologija i vojne trgovine. U toj su kategoriji Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske šume, Hrvatske željeznica i Hrvatske ceste.
Croatia Airlines, Hrvatska pošta, Narodne novine te društva s ograničenom odgovornošću poput zračnih luka i nekih instituta u portfelju su tvrtki “od posebnog državnog interesa”. Ta kategrija obuhvaća brojne sektore gospodarstva: bankarski i sektor osiguranja, pomorski prijevoz, proizvodnju hrane, kemikalija, farmaceutike, strojarstva, pružanje IT usluga i hotelski menadžment. Autori smatraju kako Vlada treba smanjiti državni vlasnički portfelj, osobito manjinske udjele u društvima koja su u dominantno privatnom vlasništvu, te da se državni portfelj treba usmjeriti na strateške gospodarske sektore (energetiku, promet, vodoopskrbu.), umjesto raspršenosti na gotovo sve gospodarske sektore.
Država sudjeluje i u popravku motornih vozila, ugostiteljstvo, hotelima…
Da država nema utvrđene vlasničke prioritete, autori dokazuju činjenicom da polovicu portfelja čiji je većinski vlasnik država čine poduzeća iz tri sektora – vodoopskrba i zbrinjavanje otpada, stručne i znanstvenotehničke djelatnosti te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Druga je polovica državnog portfelja podijeljena među različitim industrijama i sektorima – od popravka motornih vozila do ugostiteljstva i smještaja.
Portfeljem poduzeća u kojima je država manjinski vlasnik dominira prerađivačka industrija, primjerice Ledo, Jamnica, Končar, 3. maj, Zagrebačke pekarne Klara itd. U kategoriji građevinarstva nalazi se npr. Dalekovod koji uglavnom brine o javnoj prometnoj infrastrukturi, a u trgovini na veliko i malo nalaze se npr. Pevec, Kraš, pa i medijsko poduzeće INovine. Gotovo isti udio u portfelju imaju poduzeća koja pružaju smještaj i ugostiteljske usluge – radi se o četrdesetak hotela i ljetovališta u manjinskom državnom vlasništvu. Autori kažu da se stječe dojam da država želi biti prisutna u svim uspješnijim poduzećima, premda nije uvijek jasno kako to doprinosi proračunu ili poslovanju tih društava.
Strateška poduzeća, upozoravaju autori, ostvaruju nepredvidive poslovne rezultate, a nerijetko bilježe i visoke gubitke, pa su za državu nisko profitabilna. Premda država u vlasništvu ima više od tisuću javnih poduzeća, samo ih je pedesetak na popisu strateških poduzeća obveznih uplaćivati dio dobiti (i dividendi) u državni proračun.
Više od polovice ukupne dobiti ostvarili Hep i Ina
Najveću dobit ostvaruju državni monopolisti iz područja energetike. Više od polovice ostvarene dobiti portfelja generiraju dva javna poduzeća – Hep i Ina. Čak 15 poduzeća u posljednjih devet godina ostvaruje dobit manju od 10 milijuna kuna. Još više zabrinjava činjenica da neka od poduzeća koja su najduže u državnom vlasništvu nisu niti dospjela u tablicu dobitaša – Imunološki zavod, HŽ Infrastruktura, Pomorski centar za elektroniku. Slabi poslovni rezultati većeg dijela poduzeća iz državnog portfelja ukazuju na potrebu revizije i utvrđivanja njihove budućnosti u državnom portfelju.
Autori posebno ističu velike gubitke Ine., koja je od 2013. gomilala gubitke od nekoliko milijardi kuna godišnje, da bi u 2016. ostvarila milijardsku dobit, Petrokemije, svih poduzeća iz grupe HŽ-a, Hrvatske poštanske banke (koje je već trebala biti privatizirana) te Autoceste Zagreb Rijeka koja je pet godina uzastopce ostvarivala godišnji gubitak da bi od 2013. ostvarivala mršavu dobit zahvaljujući restrukturiranju i izdvajanju poslova naplate cestarine i održavanja autoceste u nadležnost Hrvatskih cesta.
Croatia Airlines ostvaruje gubitke do 2013. kada su smanjeni troškovi osoblja i otkazan najam zrakoplova. Hrvatske željeznice gomilaju gubitke od 2012., premda su stalno u procedurama restrukturiranja, a iz državnog proračuna neprestance se financira održavanje infrastrukture i modernizacija. Petrokemija od 2008. gomila dugove, a 2015. i 2016. smanjuje gubitak, no daleko je od pozitivnog poslovnog rezultata, navode.
Vlada bi objaviti popis poduzeća koja ne uplaćuju u državni proračun.
“Vlada bi trebala javno objaviti popis poduzeća koja ne ispunjavaju obvezu uplate dobiti u državni proračun (kao što je 2012. učinila s poreznim dužnicima, što je mnoge potaknulo da ispune obveze zbog pritiska javnosti)”, navode iz Instituta. Trebalo bi i utvrditi i objaviti točne rokove uplata dobiti javnih poduzeća u državni proračun. Uprave poduzeća koja ne obave zakonsku obvezu pravovremene uplate dobiti treba zakonski kažnjavati, stoji u analizi.
Na razvoj domaćeg tržišta kapitala, država bi najbolje utjecala, smatraju autori, kad bi uvela obvezu listanja javnih trgovačkih poduzeća u većinskom i manjinskom udjelu na Zagrebačkoj burzi pa bi tako dobila realniji uvid u vrijednost imovine i ocijenila potencijal za smanjenje deficita i javnog duga.