Dubinska analiza Goranka Fižulića: Zašto je Hrvatska najlošija tranzicijska država ili kako smo izgubili 25 godina
Hrvatska je u najdužnoj gospodarskoj stagnaciji u svojoj povijesti
Britanski ekonomist Angus Maddison objavio je 2003. u izdanju OECD-a kapitalno djelo “The World Economy: Historical Statistics” u kojem je detaljno prikazao rast stanovništva i gospodarstva kroz povijest. Knjiga sadrži veliku količinu statističkih tabela i podataka, koji, među ostalim, daju i detaljan prikaz rasta BDP-a za pojedine države.
Maddison je izračunao da je u prvoj godini nove ere BDP po stanovniku u državama koje danas čine pojam Zapadne Europe iznosio 576 internacionalnih dolara iz 1990. godine (Geary-Khamis). Trebalo je proći punih 1820 godina za udvostručenje tog iznosa. Najbrži rast Zapadna Europa imala je između 1950. i 1970.
Isti trend rasta BDP-a po stanovniku imala je i Istočna Europa, ali je njegova prosječna vrijednost sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća iznosila približno polovinu prosječnog iznosa u zemljama Zapadne Europe.
Zakašnjela industralizacija istoka Europe
U dvadeset i tri godine najbržeg ekonomskog rasta od 1950. do 1973., Istočna Europa imala je prosječnu godišnju stopu rasta ukupnog BDP-a od 4,86 posto, a zapadni dio kontinenta 4,79 posto, ali je zbog bitno većeg porasta stanovništva prosječna stopa rasta BDP-a po stanovniku bila nešto manja, 3,81 posto u odnosu na zapadnoeuropskih 4,05 posto.
Znači, ekonomije državnog socijalizma i jednopartijskih režima rasle su brže od slobodnih tržišnih gospodarstava liberalne demokracije, ali taj trend naravno nije bio dugoročno održiv i najvećim dijelom posljedica je zakašnjele snažne industrijalizacije istočnoeuropskih država.
Hrvatska je nesporno gospodarski najmanje uspješna među tranzicijskim državama koje su danas članice EU. Svi ostali ostvarili su snažan rast. Taj jedinstveni kolosalni neuspjeh društvenog i političkog modela, suprotno svakoj logici, nije predmet javnog sučeljavanja ili političkog nadmetanja.
Koristeći, među ostalim, i Maddisonovu studiju hrvatski akademik Vladimir Stipetić je 2012. u izdanju HAZU-a objavio djelo “Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.)”. Budući da je Hrvatska u današnjim granicama tek od 1945. Stipetić je morao napraviti vlastite izračune za razdoblja u kojima su dijelovi današnjeg hrvatskog državnog teritorija bili u sastavu susjednih zemalja, odnosno sama Hrvatska u užem smislu dio šire državne zajednice.
Pad broja stanovnikva i gospodarskog razvoja
Ako navedena dva stoljeća hrvatske povijesti podijelimo na četiri ključna razdoblja: 1. 1870.-1913. (godina prije početka Prvog svjetskog rata) kada su svi današnji hrvatski teritoriji bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije; 2. 1919.-1940., razdoblje između dvaju svjetskih ratova kada je Hrvatska bez Istre, Rijeke, Zadra i nekih otoka bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije; 3. 1946.-1989. kada je SR Hrvatska u sastavu SFRJ; 4. 1991.-2015. razdoblje samostalne Hrvatske, te provedemo usporednu analizu kretanja broja stanovnika, rasta ukupnog BDP-a, odnosno BDP-a po stanovniku dolazimo do poraznog podatka da je gospodarski i demografski rast ostvaren u svim društvenim i političkim modelima te asocijacijama osim u samostalnoj Hrvatskoj.
Rekordan broj stanovnika zabilježen je 1991. kada je u Hrvatskoj živjelo 4,5 milijuna građana, a od tada brojnost stanovništva konstantno pada te će nas uskoro biti manje od 4 milijuna, kao daleke 1954. Ostvaren ukupni BDP mjeren u stalnim cijenama iz 1990. dosegao je svoju rekordnu vrijednost 1986., a iste godine zabilježen je i najveći iznos BDP-a po stanovniku.
Znači, Republika Hrvatska nije u dvadeset pet godina samostalnosti uspjela doseći nivo svog gospodarskog razvoja iz posljednjih godina socijalističke Jugoslavije, a brojem stanovnika vratila se na razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Jedinstveni i kolosalni neuspjeh društvenog modela
Hrvatska je nesporno gospodarski najmanje uspješna među tranzicijskim državama koje su danas članice Europske unije. Sve ostale zemlje ostvarile su snažan rast svojih gospodarstava u odnosu na kraj osamdesetih. Taj jedinstveni kolosalni neuspjeh društvenog i političkog modela suprotno svakoj logici nije predmet javnog sučeljavanja ili političkog nadmetanja.
Pad BDP-a između 1989. i 1995. nije bio posljedica samo agresije na Hrvatsku i ratnog sukoba, nego i gubitka jugoslavenskog tržišta roba i usluga kao i katastrofalnog modela privatizacije društvenih poduzeća. Najbrži rast BDP-a po stanovniku u svojoj povijesti Hrvatska je imala od 1950. do 1973., prosječnih 4,99 posto godišnje.
U cijelom razdoblju neovisne Hrvatske nije bilo ozbiljnog pokušaja da se nepodnošljiva mješavina državnog i ortačkog kapitalizma zamijeni tržišnim modelom. Nametnuti fetiš neupitne i neracionalne države onemogućava propitivanje razloga stvaranja ovakvog društvenog modela.
Za usporedbu, Njemačka koja je zbog svog rasta u tim godinama nazvana “gospodarskim čudom” imala je prosječni godišnji rast 5,02 posto, Italija 4,95, Austrija 4,94, a Francuska 4,04 posto. Hrvatsku nikada nitko nije mogao nazvati “gospodarskim čudom” jer je bila skrivena u sastavu Jugoslavije, a danas je vidljivo da je spadala u malobrojnu skupinu zemalja koje su u tom razdoblju ostvarile spektakularan ekonomski rast.
Državni i ortački kapitalizam bez tržišta
U te dvadeset i tri godine BDP po stanovniku mjeren u stalnim dolarima iz 1990. uvećan je više nego trostruko, a u dvadeset i pet godina samostalne Hrvatske jedva za 21 posto. U tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj gospodarski rast bio je u sedam godina veći od nevjerojatnih 9 posto godišnje, u tri godine manji od 3 posto, a samo u dvije negativan.
Budući da za dio današnje vladajuće politike jugoslavensko razdoblje ima isključivo negativni predznak svaka podrobna analiza razloga gospodarske uspješnosti nije dobrodošla. Negiranje ili zanemarivanje povijesne istine o uspješnom i brzom gospodarskom rastu daleko više ima korijene u odbojnosti prema svemu jugoslavenskom nego socijalističkom. HDZ je uglavnom samostalno i vrlo neuspješno vladao Hrvatskom osamnaest, a SDP i koalicijski partneri sedam godina.
U cijelom razdoblju neovisne Hrvatske nije bilo ozbiljnog pokušaja da se nepodnošljiva mješavina državnog i crony ili ortačkog kapitalizma zamijeni primjerenim tržišnim modelom. Nametnuti fetiš neupitne države koja u svojoj neracionalnosti poništava sam smisao svog postojanja onemogućava svako propitivanje razloga stvaranja ovakvog društvenog i političkog modela.
Vlastite dogme i nastanak svemira
A bez njihova utvrđivanja nije moguće odgovoriti na pitanje zašto je upravo u dvadeset i pet godina samostalne Hrvatske ostvareno i najduže razdoblje gospodarske stagnacije od druge polovine 19. stoljeća.
Trenutačna vladajuća politika sigurno nije zainteresirana za rušenje vlastitih, odavno postavljenih dogmi, naročito sada kada su iste dopunjene novom, prema kojoj je i svemir nastao 1990. To što su se Angus Maddison i Vladimir Stipetić upustili u proučavanje razdoblja prije velikog praska za dio vladajućih nema baš nikakvog značenja. Znanje koje bi eventualno stekli dovelo bi u pitanje ne samo njihovo vjerovanje, nego možda i razloge vlastitog političkog postojanja.