Bez obzira na sve političke rasprave, nervoze i neizvjesnosti, duh velikih vjerskih praznika u kojima sudjeluje čitava zajednica, uključujući i one koji nisu vjernici poput mene, najbolje se osjeti u višenacionalnim sredinama.
Ponajprije zbog toga što je nemoguće ne uočiti koliko je skoro svim ljudima stalo da iskažu poštovanje drugome, ma koliko to možda nekad izgledalo patetično, potom i zato što je sasvim drukčiji osjećaj proslavljati Božić u manjinskoj situaciji, nego tamo gdje je katoličanstvo gotovo državna religija, a na koncu i iz sebičnih razloga jer čovjek uvijek može otići u drugi dio grada u kojem sve radi, ako mu nešto treba iz samoposluge. Ili ako se zaželi paralelne stvarnosti i običnog turističkog dana, kao npr. u Mostaru.
Fra Anto otključao je crkvu samo za nas
Ovih dana boravio sam u Sarajevu, snimajući emisije i u jednoj od šetnji prepoznatljivim toponimima otišao na Bistrik da bih fotografirao franjevačku crkvu Sv. Ante. Ispred crkve slučajno sam susreo kolege s televizije. Dok smo razgovarali na pustoj ulici, jedan od njih zaključio kako je svugdje gdje je turistički odlazio posjećivao crkve, a ovdje u Sarajevu živi, a da nikad nije ušao u ovu ispred nas.
U tom trenutku kraj nas je prolazio čovjek koji je čuo o čemu razgovaramo, kasnije se ispostavilo da je riječ o fra Anti Šarčeviću, i ponudio nam da obiđemo i samostan i crkvu, otključavši ih samo za nas. Raspravljali smo zatim o prošlosti i sadašnjosti Bosne Srebrene, o svim političkim i životnim okolnostima koji su bili neskloni toj provinciji, o njenom vječno izdvojenom položaju u odnosu prema svima pa i prema službenoj crkvenoj hijerarhiji, o specifičnom odnosu tih franjevaca prema Bosni i Hercegovini i njenoj tradiciji.
Dok smo o onome što je svima za stolom bilo jasno, a to je činjenica da se po tko zna koji put događa egzodus njenih vjernika, s minimalnim izgledima da se taj proces ikad zaustavi ili preokrene, jednostavno šutjeli. Dijelom iz pristojnosti, a dijelom zato što je svaka rasprava na tu temu uzaludna. No, upravo ta situacija margine i okrenutosti malim ljudima predstavlja korijene kršćanstva, na koje se sve manje može naići.
Tragovi svijeta koji je gotovo ubijen u ratu
Stoga je u trenutku kada nam je fra Anto u kasni sat otvorio crkvu i ostavio nas u mraku dok ode upaliti svjetlo, da bi onda ta građevina Josipa Vancaša zablistala kroz vitraje Ive Dulčića i radove Kršinića, Sedera, Michielija, Lovrenčića i Kesera, kao neka intimna građevina posvećena samotnjacima, duh Božića u njoj bio prisutniji nego bilo gdje drugdje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta njena osamljenost dokinuta je već sutra na Badnjak, jer je baš ta crkva najviše ušla u tkivo grada, poznata između ostalog po tome da je tamo na ponoćki često znalo biti više ljudi drugih vjeroispovijesti nego katolika. Sve to jesu tragovi jednog svijeta koji je gotovo ubijen u ratu, da bi sada polako, ali posve izvjesno krenuo nestajati u poraću koje nikako da se okonča.
No dok su još uvijek tu, čovjek ima dojam da se neke stvari još stignu ispraviti i zaliječiti. Ili kao što je u pjesmi Ekatarine Velike pjevao Milan Mladenović: ‘Pusti oči da vide još ovaj put, pusti uši da čuju još ovaj put. Sarajevo.’
Članak se nastavlja ispod oglasa
Duh Božića u kojem sudjeluje cijela zajednica najbolje se osjeti u višenacionalnim sredinama. Kao u Sarajevu
Nemoguće je ne uočiti koliko je skoro svim ljudima stalo da iskažu poštovanje drugome, ma koliko to možda nekad izgledalo patetično
Sasvim je drukčiji osjećaj proslavljati Božić u manjinskoj situaciji, nego tamo gdje je katoličanstvo gotovo državna religija. Na koncu i iz sebičnih razloga jer čovjek uvijek može otići u drugi dio grada u kojem sve radi, ako mu nešto treba iz samoposluge
Bez obzira na sve političke rasprave, nervoze i neizvjesnosti, duh velikih vjerskih praznika u kojima sudjeluje čitava zajednica, uključujući i one koji nisu vjernici poput mene, najbolje se osjeti u višenacionalnim sredinama.
Ponajprije zbog toga što je nemoguće ne uočiti koliko je skoro svim ljudima stalo da iskažu poštovanje drugome, ma koliko to možda nekad izgledalo patetično, potom i zato što je sasvim drukčiji osjećaj proslavljati Božić u manjinskoj situaciji, nego tamo gdje je katoličanstvo gotovo državna religija, a na koncu i iz sebičnih razloga jer čovjek uvijek može otići u drugi dio grada u kojem sve radi, ako mu nešto treba iz samoposluge. Ili ako se zaželi paralelne stvarnosti i običnog turističkog dana, kao npr. u Mostaru.
Fra Anto otključao je crkvu samo za nas
Ovih dana boravio sam u Sarajevu, snimajući emisije i u jednoj od šetnji prepoznatljivim toponimima otišao na Bistrik da bih fotografirao franjevačku crkvu Sv. Ante. Ispred crkve slučajno sam susreo kolege s televizije. Dok smo razgovarali na pustoj ulici, jedan od njih zaključio kako je svugdje gdje je turistički odlazio posjećivao crkve, a ovdje u Sarajevu živi, a da nikad nije ušao u ovu ispred nas.
U tom trenutku kraj nas je prolazio čovjek koji je čuo o čemu razgovaramo, kasnije se ispostavilo da je riječ o fra Anti Šarčeviću, i ponudio nam da obiđemo i samostan i crkvu, otključavši ih samo za nas. Raspravljali smo zatim o prošlosti i sadašnjosti Bosne Srebrene, o svim političkim i životnim okolnostima koji su bili neskloni toj provinciji, o njenom vječno izdvojenom položaju u odnosu prema svima pa i prema službenoj crkvenoj hijerarhiji, o specifičnom odnosu tih franjevaca prema Bosni i Hercegovini i njenoj tradiciji.
Dok smo o onome što je svima za stolom bilo jasno, a to je činjenica da se po tko zna koji put događa egzodus njenih vjernika, s minimalnim izgledima da se taj proces ikad zaustavi ili preokrene, jednostavno šutjeli. Dijelom iz pristojnosti, a dijelom zato što je svaka rasprava na tu temu uzaludna. No, upravo ta situacija margine i okrenutosti malim ljudima predstavlja korijene kršćanstva, na koje se sve manje može naići.
Tragovi svijeta koji je gotovo ubijen u ratu
Stoga je u trenutku kada nam je fra Anto u kasni sat otvorio crkvu i ostavio nas u mraku dok ode upaliti svjetlo, da bi onda ta građevina Josipa Vancaša zablistala kroz vitraje Ive Dulčića i radove Kršinića, Sedera, Michielija, Lovrenčića i Kesera, kao neka intimna građevina posvećena samotnjacima, duh Božića u njoj bio prisutniji nego bilo gdje drugdje.
Ta njena osamljenost dokinuta je već sutra na Badnjak, jer je baš ta crkva najviše ušla u tkivo grada, poznata između ostalog po tome da je tamo na ponoćki često znalo biti više ljudi drugih vjeroispovijesti nego katolika. Sve to jesu tragovi jednog svijeta koji je gotovo ubijen u ratu, da bi sada polako, ali posve izvjesno krenuo nestajati u poraću koje nikako da se okonča.
No dok su još uvijek tu, čovjek ima dojam da se neke stvari još stignu ispraviti i zaliječiti. Ili kao što je u pjesmi Ekatarine Velike pjevao Milan Mladenović: ‘Pusti oči da vide još ovaj put, pusti uši da čuju još ovaj put. Sarajevo.’