Komentari

Đurović: Oko podneva 11. rujna 2001. zapisana je rečenica kojom je počela tragedija nakon tragedije

Telegramov dopisnik iz New Yorka o 20. obljetnici terorističkih napada na Ameriku i onome što je uslijedilo

Da se Slobodan Milošević i raspad Jugoslavije dogode danas – ili ako se što slično zbije u Crnoj Gori – regija bi bila prepuštena Europskoj uniji i njenoj legendarnoj nesposobnosti u pitanjima rata i mira. Ideja da bi Amerika danas mjesecima bombardirala neku europsku zemlju dok ona ne pristane zaustaviti genocid i povući se s dijela svog teritorija – spada u znanstvenu fantastiku.

Tornjevi blizanci njujorškog World Trade Centera još nisu bili pali, a Pentagon je i dalje plamtio kad je ministar obrane Donald Rumsfeld sastavio svoju prvu zabilješku nakon terorističkog napada al-Kaide na Ameriku: “Najbolje informacije hitno. Procijeni jesu li dovoljno dobre za istodobni udar na S.H. [Sadama Huseina]. Treba ići masivno. Sve pomesti. Stvari koje imaju veze i koje nemaju.”

S posljednjom rečenicom, zapisanom oko podneva 11. rujna 2001. godine, počela je tragedija nakon tragedije. Administracija predsjednika Georgea W. Busha nije stala na legitimnoj obrani protiv terorističkog neprijatelja i njegovih talibanskih pomagača. Udar na Sadama Huseina bila je Rumsfeldova prva asocijacija. Irački diktator, ma koliko svirep, nije imao veze s terorističkim napadima na New York i Washington i to je svima bilo otpočetka jasno.

Dvadeset godina nakon 9/11, ovdašnja javnost se pita što je Amerika postigla od ciljeva postavljenih krajem 2001. godine. Zašto su dva rata završila tako da je Amerika od njih odustala i odlučila ih izgubiti, unatoč nesumnjivoj vojnoj nadmoći? Korijen tih neuspjeha leži upravo u aroganciji iz memoranduma koji je Rumsfeld sastavio u još neugašenom Pentagonu: Sve pomesti. Stvari koje imaju veze i koje nemaju. “Things related and not.”

Samoispunjujuće proročanstvo

Napad na Irak 2003. godine, pod kombiniranim lažnim opravdanjima da je Sadam suodgovoran za terorističke napade 9/11 i da razvija oružje za masovno uništenje, najkatastrofalnija je pogreška u suvremenoj američkoj povijesti. Ta intervencija Americi nije donijela ništa korisno – najmanje od svega naftu – a temeljito je potkopala američke interese i status u svijetu.

Na domaćem planu rezultirala je temeljitim razočaranjem kakvo dolazi kad se pravedan cilj zloupotrebi u nepravedne svrhe. Mnogi su spoznaju da je Bush lagao pretvorili u uvjerenje da svaki predsjednik laže. Razlika između istine i laži počela je biti sve mutnija, fakti se više nisu “znali” nego “osjećali”, rodio se pojam “alternativnih činjenica”, da bi 2016. Amerika izabrala predsjednika koji laže svaki put kad otvori usta.

Nesposobnost Amerike da jasno definira svoj cilj u Afganistanu i Iraku stvorila je pogrešan dojam da te intervencije ne mogu završiti uspješno, što je pak postalo samoispunjujuće proročanstvo. Apatija javnosti dala je krila prenapuhanoj tezi o vječnim ratovima (“forever wars”) oko koje su se okupili lijevo krilo Demokratske stranke i desno krilo Republikanske stranke. Izolacionizam, prastaro američko prokletstvo, postao je ponovno mainstream politika. Nakon prvih par godina intenzivnog praćenja, mediji su se zasitili izvještavanja o Afganistanu i Iraku, pa su oni postali ratovi u pozadini.

Povlačenje iz Afganistana

Daleko od televizora, daleko od srca – većina javnosti prestala je mariti za Afganistan, Irak, al-Kaidu, Sadama, talibane, ISIS. Kad bi ih pitali što misle, rekli bi da su protiv, a političari su se ravnali po raspoloženju javnosti. Bernie Sanders, Donald Trump, Joe Biden – svi su se slagali da iz Afganistana treba otići, čak i nakon katastrofe pet-šest godina ranije, kad je Barack Obama naredio povlačenje iz Iraka, stvorio vakuum i omogućio ISIS-u da proglasi svoj “kalifat”. Hillary Clinton, koja je 9/11 bila senatorica iz New Yorka, posljednja je viđenija ličnost američke politike koja nije pristajala na hitno povlačenje pod svaku cijenu. Ali Hillary je prošlost.

Irački i afganistanski rat mogli su pasti u pozadinu dijelom i zbog profesionalizacije američke vojske. Rat u nekoj prekomorskoj zemlji više nije bio “novi Vijetnam” gdje ginu “naši sinovi i kćeri”, nego operacija u kojoj su sudjelovali samo oni koji su se za to prijavili. Što je prosječni Amerikanac imao manji osobni ulog u vođenju rata, to je i njegov ishod postao manje važan.

Propuštanje povijesne prilike i još jedna greška

No, nije sve moralo završiti kako je završilo. Američka intervencija u Afganistanu krajem 2001. bila je laka pobjeda. Ne samo da je pala talibanska vlast, nego su afganistanski saveznici na terenu gotovo iskorijenili talibanske borce. Na prelazu 2002. na 2003. godinu, u sjeni svoje velike greške s Irakom, Busheva administracija napravila je manje poznatu grešku koja je imala usporedivo razoran učinak.

Talibanski pregovarači stupili su u kontakt s Amerikancima i ponudili sklapanje mirovnog sporazuma. Iz očajne pozicije u kojoj su se tad nalazili, maksimum koji su talibani mogli tražiti bilo je da ih se ne iskorijeni, ništa više od toga. No, Busheva administracija, arogantna kakav Dick Cheney već jest, odbila je uopće razgovarati s talibanima, kamoli se s njima nagoditi. Iako su talibani dali zaklon al-Kaidi, sami nisu bili teroristi – no Bijela kuća je u ključnom trenutku poručila da s teroristima ne pregovaraju i propustila povijesnu priliku da se stanje u Afganistanu stabilizira i da taj rat možda okonča uspjehom.

Da katastrofa bude teža, taman kad je odbio talibane, Bush se upustio u avanturu iz kobnog Rumsfeldova mema od 11. rujna 2001. “Sve pomesti. Stvari koje imaju veze i koje nemaju.” Započeo je rat u Iraku, koji je u idućim mjesecima i godinama progutao novac, vojne kapacitete, politički fokus, televizijske minute i interes javnosti. Iz Rumsfeldove zabilješke kasnije ćemo dobiti potvrdu da Busha i suradnike zapravo nije zanimao rat u Afganistanu, koji su pokrenuli iz nužde – jer je al-Kaida zbilja otamo isplanirala napad na Ameriku; pravi interes bio je na ratu u Iraku. To će se pokazati kobno po ishod oba rata i po američke interese u svijetu.

Za Afganistan kriva četiri predsjednika SAD-a

Nakon katastrofalnog povlačenja iz Afganistana prošlog mjeseca, stvorio se dojam da je Joe Biden glavni krivac za američki poraz. Istina, sva četvorica predsjednika nose odgovornost – George W. Bush, Barack Obama, Donald Trump i Joe Biden. No, odgovornost predsjednika Busha je kardinalna, neusporediva s bilo čim što su skrivila ostala trojica.

Proteklih pet godina ovdje sam redovito kritizirao Donalda Trumpa i porazan učinak koji njegovo razaranje političkih normi ima na američku i međunarodnu politiku. No, samo Trumpov pokušaj državnog udara 6. siječnja ove godine po svojoj težini i dugoročnim posljedicama može se usporediti sa štetom koju je Americi i liberalnom međunarodnom poretku napravio predsjednik Bush. Ne samo što su protraćene međunarodne simpatije i podrška svijeta u borbi protiv terorizma; Bush je napravio nešto još gore.

Proizvoljnim ratom protiv Iraka potkopao je povjerenje koje je većina svijeta nakon Hladnog rata dala Americi kao “benevolentnom hegemonu” – ili “svjetskom policajcu” – državi koja svoju premoćnu silu primjenjuje ne za guranje vlastitih interesa, nego za opće dobro: od osiguranja globalnog prometa patroliranjem svjetskim morima do pomoći u humanitarnim katastrofama i sprečavanja genocida; i tamo gdje su američki interesi jasni, i tamo gdje ih nema previše, poput Balkana. Ironično, lavovske zasluge za liberalni međunarodni poredak – nastao nakon pada komunizma i mirnog raspada Sovjetskog Saveza – ima predsjednik George H. W. Bush, otac čovjeka koji ga je gotovo razorio. Sin nije mogao biti različitiji od oca.

Administracija bez apetita da pomogne

Zbog Bushevih promašenih politika – i nesposobnost njegovih nasljednika da to isprave – 20 godina nakon 9/11 američka javnost sita je američke odgovornosti za zbivanja u svijetu. Ne treba gajiti puno nade da bi Bidenova administracija – a kamoli nedajbože nova Trumpova administracija – reagirala odlučno da spriječi genocid, zaštiti temeljna ljudska prava ili agresivno osvajanje teritorija kako je 1990-ih na Balkanu reagirala administracija predsjednika Billa Clintona. Jednostavno, nema apetita za takvo što. O vojnoj podršci demokratskim snagama protiv tiranije da se i ne govori.

Da se Slobodan Milošević i raspad Jugoslavije dogode danas – ili ako se što slično zbije u Crnoj Gori – regija bi bila prepuštena Europskoj uniji i njenoj legendarnoj nesposobnosti u pitanjima rata i mira, među ostalim i zato što EU nema svoju vojsku, pa ne može formulirati ni zajedničku vanjsku politiku. Drugim riječima, neki novi Milošević vjerojatno bi zgrabio koliko bi uspio; ideja da bi Amerika danas mjesecima bombardirala neku europsku zemlju dok ona ne pristane zaustaviti genocid i povući se s dijela svog teritorija – spada u znanstvenu fantastiku.

Amerika je u trenutku arogancije htjela rješavati “stvari koje imaju veze i koje nemaju”, da bi dvadeset godina kasnije izgubila interes i za održanje minimalne posade od par tisuća vojnika, koji su afganistansku vladu i vojsku mogli spasiti od kolapsa. S druge strane, javno proklamirani cilj rata protiv terorizma u načelu je ostvaren: Amerika nije doživjela novi katastrofalni teroristički napad. Djelomično i zato što je svoju sigurnosnu i obavještajnu infrastrukturu preusmjerila na sprečavanje novog 9/11. Osama bin Laden je ubijen, a al-Kaida razorena. Terorizam je postao tema iz prošlosti.

Amerika se okrenula sama protiv sebe

Kad se u današnjoj Americi govori o terorističkoj prijetnji, uglavnom se ne govori o islamistima i džihadu, nego o domaćim radikalnim desničarima, rasistima i “bjelačkom terorizmu”. Nakon pada Kabula, obavještajne službe upozorile su da američki radikalni desničari slave uspjeh talibana i nastoje ponoviti njihov primjer u svojoj borbi protiv države i njenih institucija. Promislite malo o tome – američki desničari slave talibane i pokušavaju ponoviti njihovu pobjedu nad Amerikom. Donald Trump javno hvali talibane kao prekaljene borce, dobre pregovarače i “tough guys”.

Klatno se nije samo vratilo, nego nas je udarilo u lice: ambicija da se rješavaju “things related and not”, završila je s Amerikom koja se okrenula sama protiv sebe. Rumsfeld je svjedočio svemu tome, iako ne i zadnjem činu: pokopan je u Washingtonu taman dok je posljednji američki avion polijetao iz Afganistana. Bush, Cheney i ostali članovi te administracije tiho iz pozadine gledaju kamo je Ameriku i svijet dovela njihova neograničena i promašena ambicija.

New York žaluje kao svake godine na ovaj dan: Njujorčani doživljavaju 11. rujna kao obiteljsku tragediju koja nikad nije preboljena. Više je Amerikanaca poginulo u srušenim tornjevima nego u dvadeset godina rata u Afganistanu. I ako je iz svega proizašlo išta dobro, barem uspomena na tragediju nije ispolitizirana: ostala je intimna, iznad politike, posve građanska. Nema u ovom gradu ništa samotnije od reflektora koji s mjesta srušenih Twin Towersa svijetle u nebo – za izgubljene živote i za propuštene prilike.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu