Protokol otkriva što je Bidenu važno: prvo, izbjeći svaku mogućnost ponavljanja katastrofe iz Helsinkija, summita s Putinom koji je bio jedna od tri najniže točke predsjedništva Donalda Trumpa. Drugo, svesti na što manju mjeru prilike da se Putin prikazuje kao da je ravan predsjedniku Amerike, kao da je Rusija pod njegovim vodstvom supersila kakav je nekoć bio Sovjetski Savez. U ovom drugom Amerikanci neće biti previše uspješni, jer je summit u svjetskim medijima veća vijest nego što to odnosi Amerike i Rusije zbilja zaslužuju.
‘Reći Putinu ono što mu treba reći’
U Ženevi se nalaze prvi put kao predsjednici, ali Biden i Putin dugo se već poznaju – ne samo otkad je Biden bio potpredsjednik, nego još od kasnih 1990-ih kad je vodio senatski odbor za vanjske poslove. Biden nikad ne bi postao predsjednik da Putin nije intervenirao u američke izbore 2016. Šokantni poraz Hillary Clinton temeljito je promijenio njegove planove za mirovinu, vratio ga u politiku i konačno u Bijelu kuću.
Biden i Putin se poznaju i nemaju iluzija o tome tko im sjedi s druge strane stola. U skladu s tim su i ograničena očekivanja od summita. Američki predsjednik kaže da mu je glavni zadatak “reći Putinu ono što mu treba reći” – to znači da će vjerojatno povući crvenu liniju u pitanjima ruskih intervencija u američke izbore i cyber-napada na američke institucije i tvrtke. Tu će Biden vjerojatno nečime i zaprijetiti.
Drugi set problema je Putinova sve otvorenija diktatura i progon opozicije. U Hladnom ratu bi Sovjeti uoči summita oslobodili političke zatvorenike kao znak dobre volje. Uoči ovog summita Putin je napravio suprotno: poručio je kako ne može jamčiti da Aleksej Navalni neće umrijeti u zatvoreničkoj koloniji, a njegovu stranku dao je zabraniti. Biden će Putinu vjerojatno reći da će u slučaju smrti Navalnog Rusija biti potpuno izopćena iz međunarodne zajednice. Hoće li zbilja, to je drugo pitanje.
Ukidanje sankcija koje guše Rusiju
Rusko-američki odnosi na najnižoj su točki od Hladnog rata – dvije zemlje trenutačno nemaju čak ni ambasadore. Rusija je pod višestrukim američkim sankcijama – zbog Ukrajine, zbog uplitanja u američke izbore, zbog cyber-napada. No, čak i takve loše odnose treba stabilizirati – ili bi to barem Amerikanci htjeli. Putin u ovom slučaju ima vrlo konkretan cilj: ukidanje sankcija koje guše njegovu ekonomiju, pogotovo na početku oporavka od pandemije. Biden će mu vjerojatno odgovoriti: Nema problema, kad ćete vratiti Krim? I tu će rasprava o velikim temama završiti bez rezultata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, unatoč velikim problemima oko velikih stvari, Biden i Putin mogli bi se oko nečega sporednijeg i dogovoriti. Amerika želi rusku suradnju u očuvanju stabilnosti Afganistana nakon što se do kraja ljeta otamo povuku i posljednji američki vojnici. Nadalje, Bidenu za bilo kakav pomak oko iranskog nuklearnog programa treba suradnja Rusija, jedne od potpisnica sporazuma iz kojeg je Trump istupio. Konačno, Amerika i Rusija mogle bi se dogovoriti da će pregovarati o produljenju sporazuma o ograničenju nuklearnog oružja koji su istekli ili uskoro istječu. Sve bi to mogli biti konkretni rezultati, iako u kategoriji “sitnih beriva”.
Zašto je Bidenu važno što Putin radi?
Zapravo nije jasno što je konkretan cilj koji Biden želi odnijeti kući: nitko u njegovoj administraciji nije naivan da misli kako će Putin odjednom postati demokrat i početi poštivati međunarodne granice i ljudska prava. Paradiranje pred kamerama s američkim predsjednikom pritom itekako koristi Putinu, a ništa ne znači Bidenu. Ruska državna televizija reći će kako su Putin i Biden ravni jedan drugome, a njihove zemlje svjetske velesile, iako Rusija davno nije velesila, a kamoli da bi bila usporediva s Amerikom.
Ruska ekonomija svodi se na izvoz nafte, plina, ruda i žita, bez sofisticiranih industrijskih proizvoda. Osim po nuklearnom oružju i stalnom članstvu u Vijeću sigurnosti, Rusija je po svemu drugome samo regionalna sila. Osim toga, Rusija Amerikancima zapravo nije posebno važna – da se ne petlja u američke izbore i ne hakira institucije, u Washingtonu bi se Rusija rijetko spominjala. Američki fokus je na Kini, zemlji koja je stvarni konkurent za status velesile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, postoji jedan aspekt u kojem je Amerikancima važno što Putin radi: Rusija je važna jer je brojni američki saveznici smatraju prijetnjom – neke od njih Moskva pokušava međusobno posvađati, druge kupiti, prema trećima zvecka oružjem. Jedna od najvećih prednosti koju Amerika ima pred svim drugim državama je upravo u tome koliko ima saveznika. Trump to nije razumio, savezništvo je doživljavao kao reket i tražio da članice NATO-a plaćaju zaštitu. No, s pobjedom Bidena propala je politika “America First”, a Washington se ponovno počeo brinuti za održavanje svoje najveće komparativne prednosti. Kad uđe u dvoranu s Putinom, Biden će mu moći reći: Ok, tu smo nas dvojica. Ali ja dolazim s mnogo, mnogo prijatelja, a ti tu stojiš sam.
Mandat za obraćanje u ime saveznika
Prethodni tjedan na summitu G7, pa summitu NATO-a, dao je Bidenu jasan mandat da s Putinom ne pregovara samo kao predsjednik Amerike, nego da mu se obrati i u ime američkih saveznika. Protest zbog trovanja ljudi nervnim bojnim otrovom zvuči ozbiljnije kad dolazi od vođe najmoćnije svjetske sile, nego od premijera nekadašnje sile u kojoj se dogodio; slično je s estonskim strahovima od tenkova s druge strane granice ili poljskom nelagodom zbog ruskih preleta. Govoreći u ime američkih saveznika, Biden može konkretno pokazati da je Amerika odustala od Trumpove politike izdaje saveznika.
Nisu svi sudionici summita NATO-a bili oduševljeni Bidenovim planom za sastanak s Putinom. Poljska, Rumunjska i baltičke države tražile su dodatna objašnjenja i uvjeravanja. No, u Washingtonu se nadaju da će upravo takvim pristupom, temeljitim konzultacijama sa saveznicima, Biden imati jaču poziciju prema Putinu. Da će američki predsjednik ponovno postati “vođa slobodnog svijeta”, ako je to moguće nakon katastrofe s Trumpom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bavljenje Rusima ima svoju cijenu
Pustimo ideale: američko bavljenje Rusijom ima i svoju cijenu. Članice NATO-a zauzvrat su pristale prvi put u svom završnom dokumentu spomenuti Kinu – ustupak Americi koja Kinu vidi kao glavnog konkurenta. NATO je Rusiju jasno naveo kao “prijetnju”, ali je Kinu spomenuo kao “izazov”. Nema sumnje da mnogima to nije bio jednostavan politički potez: Italija se već uvezala u kineski projekt “Jedan pojas, jedan put”, njemačka ekonomija jako ovisi o izvozu u Kinu, a o tom ogromnom tržištu ovise i mnoge druge članice NATO-a.
No, ekonomski rizik od moguće osvete Kine očito je manji od benefita američkih sigurnosnih jamstava, koja od izbora Bidena ponovno postoje. NATO je samo jednom štitio jednu članicu – i to baš Ameriku, nakon 11. rujna. Njegova snaga nije u vojnim operacijama, nego u odvraćanju oružane prijetnje. Baltičke države su sigurne jer Rusija zna da će cijeli Savez reagirati ako pokuša okupirati Estoniju.
Ali da bi odvraćanje bilo kredibilno, odlučnost članica mora biti neupitna; to se u prvom redu odnosi na najmoćniju članicu. Ako je Amerika pod Trumpom i u čemu bila odlučna, to je bilo u pokušaju da NATO ukine i raspusti, a ne da jamči poštivanje kolektivne obrane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Amerika se vratila!’
“Članak 5. je sveta obveza! Amerika je tu kad god je potrebno. Amerika se vratila!”, rekao je Biden u Bruxellesu i vratio stabilnost savezu kojega je Emmanuel Macron još nedavno s razlogom proglasio “brain-dead”. Novi američki predsjednik dočekan je u Europi s neskrivenim entuzijazmom; čak je i ukočeni Jens Stoltenberg rekao da je Biden “drukčiji (od prethodnika)”.
Ako ste zaboravili, Prethodnik je članice NATO-a vrijeđao da se šlepaju, zadnjeg dana odbijao potpisati zajednički dokument, napuštao summit prije vremena, javno tvrdio da je NATO “zastario” te da ga treba ukinuti (zajedno s Europskom unijom), tražio da se Americi plaća “zaštita”, mislio da je Finska dio Rusije, htio kupiti Grenland ili ga zamijeniti za Portoriko, rekao da vjeruje Putinu a ne američkim agencijama, javno vrijeđao njemačku kancelarku, britansku premijerku, francuskog predsjednika, dansku kraljicu, papu, španjolskog premijera, irskog taoiseacha i svakoga tko mu se nije dodvoravao, a i njih bi šutnuo kad mu više ne bi trebali.
Nije teško biti bolji od takvog prethodnika. Zato Biden pokušava učiniti više – biti glas američkih saveznika, koji svojim savezništvom Ameriku čine moćnijom od bilo koje druge zemlje na svijetu. I tu je Putin već puno izgubio – kad uđe u dvoranu, Biden će mu moći hladno reći: Američkog predsjednika više ne kontroliraš.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Đurović: Pustimo ideale, Bidenov sastanak s Putinom ima svoju cijenu za saveznike i to će posebno naljutiti Kinu
Telegramov dopisnik iz Amerike analizira pozadinu današnjeg sastanka američkog i ruskog predsjednika u Ženevi
Biden pokušava učiniti više od Trumpa – biti glas američkih saveznika, koji svojim savezništvom Ameriku čine moćnijom od bilo koje druge zemlje na svijetu. I tu je Putin već puno izgubio – kad uđe u dvoranu, Biden će mu moći hladno reći: Američkog predsjednika više ne kontroliraš.
Ovaj bi summit trebao proći bez sitnih podvala: Vladimir Putin pristao je na protokol po kojem mora prvi doći u dvoranu za sastanke i tamo dočekati Joea Bidena. Ruski predsjednik desetljećima bez srama kasni svakome, od Angele Merkel do Pape, vjerujući valjda da tako pokazuje svoju dominaciju, a ne svoju frustraciju. Bijela kuća inzistirala je ovog puta da svaki detalj susreta bude skriptiran i hladno profesionalan: dvojica lidera nalaze se u Ženevi u vrijeme ručka – ali neće zajedno ručati – na summitu bez zajedničke press konferencije.
Protokol otkriva što je Bidenu važno: prvo, izbjeći svaku mogućnost ponavljanja katastrofe iz Helsinkija, summita s Putinom koji je bio jedna od tri najniže točke predsjedništva Donalda Trumpa. Drugo, svesti na što manju mjeru prilike da se Putin prikazuje kao da je ravan predsjedniku Amerike, kao da je Rusija pod njegovim vodstvom supersila kakav je nekoć bio Sovjetski Savez. U ovom drugom Amerikanci neće biti previše uspješni, jer je summit u svjetskim medijima veća vijest nego što to odnosi Amerike i Rusije zbilja zaslužuju.
‘Reći Putinu ono što mu treba reći’
U Ženevi se nalaze prvi put kao predsjednici, ali Biden i Putin dugo se već poznaju – ne samo otkad je Biden bio potpredsjednik, nego još od kasnih 1990-ih kad je vodio senatski odbor za vanjske poslove. Biden nikad ne bi postao predsjednik da Putin nije intervenirao u američke izbore 2016. Šokantni poraz Hillary Clinton temeljito je promijenio njegove planove za mirovinu, vratio ga u politiku i konačno u Bijelu kuću.
Biden i Putin se poznaju i nemaju iluzija o tome tko im sjedi s druge strane stola. U skladu s tim su i ograničena očekivanja od summita. Američki predsjednik kaže da mu je glavni zadatak “reći Putinu ono što mu treba reći” – to znači da će vjerojatno povući crvenu liniju u pitanjima ruskih intervencija u američke izbore i cyber-napada na američke institucije i tvrtke. Tu će Biden vjerojatno nečime i zaprijetiti.
Drugi set problema je Putinova sve otvorenija diktatura i progon opozicije. U Hladnom ratu bi Sovjeti uoči summita oslobodili političke zatvorenike kao znak dobre volje. Uoči ovog summita Putin je napravio suprotno: poručio je kako ne može jamčiti da Aleksej Navalni neće umrijeti u zatvoreničkoj koloniji, a njegovu stranku dao je zabraniti. Biden će Putinu vjerojatno reći da će u slučaju smrti Navalnog Rusija biti potpuno izopćena iz međunarodne zajednice. Hoće li zbilja, to je drugo pitanje.
Ukidanje sankcija koje guše Rusiju
Rusko-američki odnosi na najnižoj su točki od Hladnog rata – dvije zemlje trenutačno nemaju čak ni ambasadore. Rusija je pod višestrukim američkim sankcijama – zbog Ukrajine, zbog uplitanja u američke izbore, zbog cyber-napada. No, čak i takve loše odnose treba stabilizirati – ili bi to barem Amerikanci htjeli. Putin u ovom slučaju ima vrlo konkretan cilj: ukidanje sankcija koje guše njegovu ekonomiju, pogotovo na početku oporavka od pandemije. Biden će mu vjerojatno odgovoriti: Nema problema, kad ćete vratiti Krim? I tu će rasprava o velikim temama završiti bez rezultata.
No, unatoč velikim problemima oko velikih stvari, Biden i Putin mogli bi se oko nečega sporednijeg i dogovoriti. Amerika želi rusku suradnju u očuvanju stabilnosti Afganistana nakon što se do kraja ljeta otamo povuku i posljednji američki vojnici. Nadalje, Bidenu za bilo kakav pomak oko iranskog nuklearnog programa treba suradnja Rusija, jedne od potpisnica sporazuma iz kojeg je Trump istupio. Konačno, Amerika i Rusija mogle bi se dogovoriti da će pregovarati o produljenju sporazuma o ograničenju nuklearnog oružja koji su istekli ili uskoro istječu. Sve bi to mogli biti konkretni rezultati, iako u kategoriji “sitnih beriva”.
Zašto je Bidenu važno što Putin radi?
Zapravo nije jasno što je konkretan cilj koji Biden želi odnijeti kući: nitko u njegovoj administraciji nije naivan da misli kako će Putin odjednom postati demokrat i početi poštivati međunarodne granice i ljudska prava. Paradiranje pred kamerama s američkim predsjednikom pritom itekako koristi Putinu, a ništa ne znači Bidenu. Ruska državna televizija reći će kako su Putin i Biden ravni jedan drugome, a njihove zemlje svjetske velesile, iako Rusija davno nije velesila, a kamoli da bi bila usporediva s Amerikom.
Ruska ekonomija svodi se na izvoz nafte, plina, ruda i žita, bez sofisticiranih industrijskih proizvoda. Osim po nuklearnom oružju i stalnom članstvu u Vijeću sigurnosti, Rusija je po svemu drugome samo regionalna sila. Osim toga, Rusija Amerikancima zapravo nije posebno važna – da se ne petlja u američke izbore i ne hakira institucije, u Washingtonu bi se Rusija rijetko spominjala. Američki fokus je na Kini, zemlji koja je stvarni konkurent za status velesile.
No, postoji jedan aspekt u kojem je Amerikancima važno što Putin radi: Rusija je važna jer je brojni američki saveznici smatraju prijetnjom – neke od njih Moskva pokušava međusobno posvađati, druge kupiti, prema trećima zvecka oružjem. Jedna od najvećih prednosti koju Amerika ima pred svim drugim državama je upravo u tome koliko ima saveznika. Trump to nije razumio, savezništvo je doživljavao kao reket i tražio da članice NATO-a plaćaju zaštitu. No, s pobjedom Bidena propala je politika “America First”, a Washington se ponovno počeo brinuti za održavanje svoje najveće komparativne prednosti. Kad uđe u dvoranu s Putinom, Biden će mu moći reći: Ok, tu smo nas dvojica. Ali ja dolazim s mnogo, mnogo prijatelja, a ti tu stojiš sam.
Mandat za obraćanje u ime saveznika
Prethodni tjedan na summitu G7, pa summitu NATO-a, dao je Bidenu jasan mandat da s Putinom ne pregovara samo kao predsjednik Amerike, nego da mu se obrati i u ime američkih saveznika. Protest zbog trovanja ljudi nervnim bojnim otrovom zvuči ozbiljnije kad dolazi od vođe najmoćnije svjetske sile, nego od premijera nekadašnje sile u kojoj se dogodio; slično je s estonskim strahovima od tenkova s druge strane granice ili poljskom nelagodom zbog ruskih preleta. Govoreći u ime američkih saveznika, Biden može konkretno pokazati da je Amerika odustala od Trumpove politike izdaje saveznika.
Nisu svi sudionici summita NATO-a bili oduševljeni Bidenovim planom za sastanak s Putinom. Poljska, Rumunjska i baltičke države tražile su dodatna objašnjenja i uvjeravanja. No, u Washingtonu se nadaju da će upravo takvim pristupom, temeljitim konzultacijama sa saveznicima, Biden imati jaču poziciju prema Putinu. Da će američki predsjednik ponovno postati “vođa slobodnog svijeta”, ako je to moguće nakon katastrofe s Trumpom.
Bavljenje Rusima ima svoju cijenu
Pustimo ideale: američko bavljenje Rusijom ima i svoju cijenu. Članice NATO-a zauzvrat su pristale prvi put u svom završnom dokumentu spomenuti Kinu – ustupak Americi koja Kinu vidi kao glavnog konkurenta. NATO je Rusiju jasno naveo kao “prijetnju”, ali je Kinu spomenuo kao “izazov”. Nema sumnje da mnogima to nije bio jednostavan politički potez: Italija se već uvezala u kineski projekt “Jedan pojas, jedan put”, njemačka ekonomija jako ovisi o izvozu u Kinu, a o tom ogromnom tržištu ovise i mnoge druge članice NATO-a.
No, ekonomski rizik od moguće osvete Kine očito je manji od benefita američkih sigurnosnih jamstava, koja od izbora Bidena ponovno postoje. NATO je samo jednom štitio jednu članicu – i to baš Ameriku, nakon 11. rujna. Njegova snaga nije u vojnim operacijama, nego u odvraćanju oružane prijetnje. Baltičke države su sigurne jer Rusija zna da će cijeli Savez reagirati ako pokuša okupirati Estoniju.
Ali da bi odvraćanje bilo kredibilno, odlučnost članica mora biti neupitna; to se u prvom redu odnosi na najmoćniju članicu. Ako je Amerika pod Trumpom i u čemu bila odlučna, to je bilo u pokušaju da NATO ukine i raspusti, a ne da jamči poštivanje kolektivne obrane.
‘Amerika se vratila!’
“Članak 5. je sveta obveza! Amerika je tu kad god je potrebno. Amerika se vratila!”, rekao je Biden u Bruxellesu i vratio stabilnost savezu kojega je Emmanuel Macron još nedavno s razlogom proglasio “brain-dead”. Novi američki predsjednik dočekan je u Europi s neskrivenim entuzijazmom; čak je i ukočeni Jens Stoltenberg rekao da je Biden “drukčiji (od prethodnika)”.
Ako ste zaboravili, Prethodnik je članice NATO-a vrijeđao da se šlepaju, zadnjeg dana odbijao potpisati zajednički dokument, napuštao summit prije vremena, javno tvrdio da je NATO “zastario” te da ga treba ukinuti (zajedno s Europskom unijom), tražio da se Americi plaća “zaštita”, mislio da je Finska dio Rusije, htio kupiti Grenland ili ga zamijeniti za Portoriko, rekao da vjeruje Putinu a ne američkim agencijama, javno vrijeđao njemačku kancelarku, britansku premijerku, francuskog predsjednika, dansku kraljicu, papu, španjolskog premijera, irskog taoiseacha i svakoga tko mu se nije dodvoravao, a i njih bi šutnuo kad mu više ne bi trebali.
Nije teško biti bolji od takvog prethodnika. Zato Biden pokušava učiniti više – biti glas američkih saveznika, koji svojim savezništvom Ameriku čine moćnijom od bilo koje druge zemlje na svijetu. I tu je Putin već puno izgubio – kad uđe u dvoranu, Biden će mu moći hladno reći: Američkog predsjednika više ne kontroliraš.