Republikanci, nakon svega, nemaju pojma kako spasiti stranku od Trumpa. Imaju 4 ideje; od umjerene do vrlo mutne

Protiv Trumpa glasali i demokrati i republikanci

Drugo, prvi put u povijesti sudilo se drugi put istom predsjedniku. U 240 godina američke demokracije provedena su četiri impeachmenta, polovica od njih protiv Trumpa. Treće, prvi put se sudilo predsjedniku koji više nije na dužnosti. Za pokušaj državnog udara 6. siječnja optužnica je podignuta točno tjedan dana kasnije, 13. siječnja. No, suđenje nije počelo u idućih tjedan dana dok je Trump još bio predsjednik, prije inauguracije Joea Bidena 20. siječnja. Upravo ta odgoda poslužila je dijelu republikanaca kao izlika da glasaju protiv.

Četvrto – i to nas dovodi do naše teme – bio je ovo najmanje stranački definiran impeachment u povijesti; protiv Trumpa su glasali i demokrati i republikanci. Već u Zastupničkom domu optužnicu je podržalo deset republikanaca, najglasnije među njima Liz Cheney, treća po rangu republikanka u tom domu. Na suđenju u Senatu predstavnici optužbe citirali su Cheney u svojoj završnoj riječi:

“Predsjednik je pozvao ovu rulju, on je okupio rulju, i zapalio plamen ovog napada. Sve što je uslijedilo bilo je njegovo djelo; ništa od toga ne bi se dogodilo bez predsjednika. Predsjednik je mogao intervenirati, smjesta i odlučno, da zaustavi nasilje; on to nije napravio. Nikad niti jedan predsjednik nije počinio goru izdaju dužnosti i svoje prisege na ustav.

Kako je Cheney preživjela pokušaj svrgavanja

Kći bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya preživjela je pokušaj svrgavanja koji je protiv nje podigla najtrumpovskija struja unutar Republikanske stranke. Preživjela je, doduše, zato što je glasanje o njenoj poziciji bilo tajno: nitko se glasom za Cheney nije morao suprotstaviti Trumpu, koji skuplja imena svih koji mu se zamjere i prijeti im uklanjanjem iz politike.

Optužnica koja nije bila izglasana po stranačkoj liniji slično je prošla i u Senatu: za osudu Trumpa glasalo je čak sedam republikanskih senatora, zajedno sa svim demokratima – otud onaj omjer 57-43. Do drugog impeachmenta Donalda Trumpa, za osudu predsjednika iz vlastite stranke glasao je samo jedan jedini senator u povijesti – Mitt Romney prošle godine. Ovog puta Romneyju su se pridružili Lisa Murkowski, Susan Collins, Ben Sasse, Bill Cassidy, Pat Toomey i Richard Burr.

Što onda jest vrijedno impeachmenta?

Potonja dvojica, senatori iz Pennsylvanije i Sjeverne Karoline, idu u mirovinu pa iz njihove probuđene savjesti ne treba previše iščitavati. Romney, Murkowski i Collins primjer su da u političkim bitkama nije loše imati vlastiti brend, a ne samo stranački: sve troje stoje vrlo dobro sa svojim biračima u Utahu, Aljasci i Maineu i lako bi preživjeli izazivače iz vlastite stranke na predizborima.

Ben Sasse je relativno mladi, tvrdi konzervativac iz Nebraske koji ima nacionalne ambicije i za njega je glas protiv Trumpa vjerojatno dio izgradnje vlastitog brenda. No, Bill Cassidy je zbilja riskirao, i to iz principa. Niti pola sata nakon što je glasao, stigao je ukor Republikanske stranke Louisiane u kojem vlastitog člana i senatora osuđuju zbog glasanja protiv Trumpa.

Iako su brojke ohrabrujuće u povijesnom kontekstu, broj republikanaca koji se okrenuo protiv Trumpa svejedno je vrlo skroman, sedam od pedeset, 14 posto. Uzmite u obzir za što mu se sudilo – napad na Kongres, gdje su svi senatori bili meta i žrtva Trumpove rulje; ako to nije vrijedno impeachmenta, ako oružana pobuna protiv vlasti Sjedinjenih Država, u kojoj pogine sedmero ljudi, nije vrijedna impeachmenta – što jest vrijedno impeachmenta?

Republikanska stranka više ne postoji

Pa ishodu glasanja moglo bi se reći da je drugi impeachment protiv Trumpa dokazao kako Republikanska stranka više ne postoji i da je riječ o Stranci Donalda Trumpa. Argument za to vrlo je jednostavan: glavni kriterij kojim se vode republikanski senatori nije interes njihovih glasača, niti stranačka ideologija, niti činjenice, istina ili zakon – glavni kriterij je interes Donalda Trumpa.

U pozadini se naravno krije njihov vlastiti interes – služenje Trumpu dio je napora da zaštite sebe od bivšeg predsjednika. Iako nije u stanju pobijediti na izborima, Trump i dalje upravlja ratobornom, glasnom i angažiranom stranačkom bazom, koja je brojnija od ostalih birača republikanaca. Na njegov znak, oni na stranačkim predizborima mogu eliminirati gotovo svakog političara na kojeg ih Trump nahuška. Trump je dakle glavni kadrovik svoje stranke, od koje traži neupitnu poslušnost u obrani njegova interesa.

“Kad vrbujemo potencijalne političare, uvijek tražimo ljude koji imaju neki izbor u životu, ispričala je nakon ovog impeachmenta predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi. Ne želimo ljude koji nemaju nikakav drugi karijerni izbor osim politike – tražimo učitelje, liječnike, odvjetnike, ljude koji imaju alternativu jer jednom možda i izgube izbore, rekla je Pelosi. “No, čini se da republikanci uzimaju samo ljude koji nemaju izbora – svi ovi senatori umiru od straha da će Trump poslati nekoga protiv njih.”

Iz stranke odlaze umjereni političari

Dugoročno je ovakva situacija neodrživa, jer iz stranke milom ili silom odlaze umjereni političari, koje Trump zamjenjuje radikalnim desničarima, sljedbenicima Q-Anona i otovrenim rasistima i neonacistima. Takvi kadrovi s blagoslovom bivšeg predsjednika mogu osvojiti stranačku nominaciju i upropastiti karijeru političara koji se zamjerio Trumpu, ali ne mogu pobijediti na izborima.

Trump upravlja bazom, ali baza nije dovoljna za izbornu pobjedu. To republikance – ili trumpiste, “retrumplikance” kako ih zovu na CNN-u – u srednjem roku osuđuje na opoziciju.

Ne treba naravno isključiti mogućnost da demokrati sami sebe upropaste, ali ako se to ne dogodi, Trumpova stranka sigurno im neće preoteti glasove umjerenih obrazovanih žena u predgrađu, bez kojih nema većina u Kongresu. Izbori se dobivaju na marginama, kod birača koji mijenjaju glas, ne u najtrumpovskijim crvenim državama kod birača koji bi prije umrli nego glasali za drugu stranku.

Trump zna raspaliti birače, ali izbore ne zna osvojiti

Umjerene birače ne pridobiva se s kandidatima poput Marjorie Taylor Greene, kongresnice iz Georgije, koja kaže da je šumske požare u Kaliforniji zapalio “židovski laser iz svemira” ili da je napad na Pentagon 9/11 insceniran jer “nikad nisu našli ostake aviona”. Trump tvrdi da je Taylor Greene “budućnost Republikanske stranke”, pa je nedavno dobila više glasova stranačkih kolega nego Liz Cheney.

S radikalnim kandidatima lako je izgubiti i gotovo sigurne izbore; treba li boljeg primjera od Georgije, vrlo konzervativne države Deep Southa, gdje se oboje republikanskih kandidata za Senat lancem vezalo uz Trumpa, pa su prošlog mjeseca izgubili obje utrke, a većina u Senatu je nakon šest godina prešla demokratima. Možda Trump zna raspaliti birače, čak ih poslati i u državni udar – ali izbore ne zna osvojiti; u posljednje dvije godine republikanci su pod njim izgubili Zastupnički dom, Bijelu kuću i Senat.

Nakon drugog impeachmenta Trumpa, još uvijek ne izgleda da umjereni dio stranke ima plan kako stranku vratiti iz Trumpovih ralja. Tu postoje barem četiri ideje – umjereno do vrlo mutne – koje se paralelno vrte u glavama političara s utjecajem u stranci koji bi htjeli nešto promijeniti, ali ne bi htjeli puno riskirati.

Ideje kako vratiti stranku iz Trumpovih ralja

Prva ideja, koju propagira grupa bivših kongresnika, jest da osnuju novu stranku. To je najmanje vjerojatan put jer je najriskantniji – povijest “trećih stranaka” u Americi tužna je i čemerna, puna poraza i razočaranja, od Progresivne stranke predsjednika Theodorea Roosevelta naovamo. Posljednja uspješna “treća stranka” bila je upravo Republikanska stranka, koja je sredinom 19. stoljeća istisnula whigovce i postala konkurent demokratima.

Druga ideja je osnivanje stranačke frakcije, koja bi bila stranka u stranci i djelovala kao politički neovisna jedinica, spremna podržati i demokratske kandidate ako je s druge strane neki ludi republikanac. To je elegantno rješenje, možda preelegantno za ukus Donalda Trumpa, koji bi vjerojatno dao rastjerati neposlušne u stranačkim redovima; sve dok Trump ima utjecaj u stranci, taj oblik borbe ne bi bio jednostavan.

Nadaju se da će se sam upropastiti…

Treća ideja je stoičko strpljenje. Glavni zagovornik te ideje je vođa republikanaca u Senatu Mitch McConnell. Ovo se očekivanje temelji na točnoj pretpostavci da je Trump toliko destruktivan – i autodestruktivan – da će se prije ili kasnije sam upropastiti; samo treba mirno čekati da se to dogodi – pustiti ga da se koprca, ne pomagati mu, a možda ga i malko gurnuti ako bude prilike.

Ovakav pristup sasvim lud, ali je pitanje koliko je zdrav – Trump naime u svome koprcanju ne čini štetu samo sebi, nego i svemu oko sebe; dojučer to je bila američka republika, danas je Republikanska stranka. Koliku su štetu republikanci spremni progutati u idućih godinu-dvije-tri dok gledaju Trumpa kako se sam uklanja s bojišnice?

… ili naprosto završiti u zatvoru

Četvrta ideja je podideja prethodne, u glavama je mnogih republikanaca, a donekle ju je u svom napadu na Trumpa nakon impeachmenta artikulirao sam McConnell. Plan je, naime, čekati da Trump završi u zatvoru. “Bivši predsjednik se ni za što nije izvukao. Bivši dužnosnici mogu biti optuženi i suđeni na redovnim sudovima. U ovoj zemlji imamo kazneni sustav, parnični sustav, a bivši predsjednici nisu imuni od odgovornosti ni na jednom sudu”, rekao je McConnell.

Prije nekoliko dana saznalo se da tužitelji u Atlanti istražuju Trumpov poziv državnom tajniku Georgije u kojem traži da “pronađe 11.780 glasova”, koliko je Trump zaostajao u toj državi. Pokušaj namještanja izbora je kazneno djelo. Opsežne kaznene istrage Trumpova poslovanja već se godinama provode u New Yoku, a nakon isteka njegova mandata moguće su i optužnice. Dio republikanaca nada se da će Trump završiti kao Fikret Abdić, s vjernom sljedbom koja svake godine za Vođin rođendan dolazi pred zatvor pjevati i plesati, ali zauvijek uklonjen iz političkog života.

U zatvoru nema mobitela, pa ni Twittera ili druge platforme na koju se Trump bude preselio; s druge strane, nitko od “nasljednika” nema sve elemente Trumpa – karizmu, bezobrazluk, bešćutnost. Ivanka ima karizmu i bešćutnost, ali želi ispasti fina. Jared ima bezobrazluk i bešćutnost, ali nema karizmu. Don Jr. ima samo bezobrazluk.

Kako de-radikalizirati Republikansku stranku?

Ova ideja mogla bi biti najbliža stvarnosti, ako je vjerovati obilju naznaka koje govore o Trumpovom kriminalnom poslovanju. Nadalje, sad kad više nije predsjednik, nema ni mogućnost da obećanjem pomilovanja ili drugih usluga začepi usta potencijalnim svjedocima i odvrati ih od suradnje s tužiteljem.

No, niti jedan od scenarija koji se ovih dana spominju ne odgovara kako riješiti glavni problem: kako de-radikalizirati Republikansku stranku i njene birače? Amerika ima ogroman disbalans u svojoj politici: demokrati su stranka lijevog centra s glasnim, ali relativno malim lijevim krilom.

Ljudi koji su ljevlje od lijevog krila više ne se smatraju demokratima. Kad se okrenete na drugu stranu, većina republikanaca nalazi se na desnom krilu, ne u desnom centru. Većina stranke je ono što bismo u Europi zvali “radikalna desnica”. Trump i njegova sljedba su još desnije od desnog krila. Par republikanaca koji su na desnom centru gotovo da se više ni ne smatra republikancima.

Preseliti s desnog krila u desni centar

Ako ovo društvo ne želi nove nasilne političke sukobe, u idućim godinama trebat će nekako preseliti većinu republikanaca s desnog krila u desni centar, a one koji su desnije od desnog krila odrezati od stranke, kao što je radikalna ljevica odrezana od Demokratske stranke. To neće biti jednostavno čak i ako Trump završi u zatvoru, jer radikalizacija republikanaca nije krenula s Trumpom, nego još s Newtom Gingrichem sredinom 1990-ih, pa s Tea Partyjem početkom 2010-ih; Trump ju je samo ubrzao.

U svom govoru u Senatu nakon impaechmenta, Mitch McConnel je žestoko napao Trumpa. Rekao je da je bivši predsjednik kriv za sve što mu je u optužnici bilo stavljeno na teret, pa je čak otišao dalje od predstavnika optužnice i, kao što sam već spomenuo, sugerirao kazneni progon. Govor je bio nedvosmislen, žestok i ubojit, na tragu izjave koju je prije mjesec dana dala Liz Cheney. S jednom iznimkom: za razliku od Cheney, McConnell je glasao da se Trumpa – oslobodi!

Licemjerje Mitcha McConnela koje objašnjava sve

Vođa senatskih republikanaca uhvatio se za proceduralnu kvaku i glasao protiv jer tvrdi da se ne može suditi bivšem predsjedniku. To nije točno, ali je licemjerje još gore jer se Trumpu sudilo nakon isteka mandata upravo zato što McConnell nije htio sazvati Senat i započeti suđenje dok je Trump još bio predsjednik. Prvo je pustio da mu istekne mandat, a onda rekao da mu se ne može suditi jer mu je istekao mandat.

McConnell je to napravio da izbjegne sudbinu koja je zaprijetila Liz Cheney – pokušaj smjene ili ugrožavanja vlastite pozicije unutar stranke. No, takav pokušaj sjedenja na dvije stolice – osuda Trumpa najtežim riječima, a onda glas da ga se oslobodi – svjedoči o nastavku naivnog i opasnog trenda među republikancima, trenda koji ih je i doveo gdje se danas nalaze.

To je trend ugađanja autoritarnim, populističkim i demagoškim tendencijama, s uvjerenjem da ih se može držati pod kontrolom. Još predsjednik John F. Kennedy rekao je u svom inauguralnom govoru 1961. godine: “Oni koji pokušaju doći na vlast jašući na tigrovim leđima, završe u tigrovom želucu.”