Economistov esej o nužnoj kapitalističkoj revoluciji vrlo je važan, posebno za našu močvarnu ekonomiju
Globalni pad konkurentnosti i dinamike nezdrav je i opasan za slobodan ekonomski razvoj
Britanski The Economist jedna je od istaknutijih institucija političkog i ekonomskog liberalizma; osim u onom najširem smislu koji označava liberalnu demokraciju, Economistov liberalizam konzistentan je po pitanju ljudskih prava, ekonomskih sloboda i slobode tržišta. Economist je, dalje, otvoreno posvećen promociji onih aspekata kapitalizma, koji su ga učinili dosad najuspješnijim društvenim uređenjem u ljudskoj povijesti.
Pritom, načelne humanističke vrijednosti koje propovijeda ne dolaze u sukob s činjenicama, zdravim razumom i poštenim novinarstvom, niti se ikad upušta u tabloidne gluparije, grube manipulacije i fanatično navijanje, radi čega je više od stotinu godina jedno od najcijenjenijih novinskih izdanja na svijetu.
Our cover this week calls for a radical push for more competition. Firms' growing market power can explain many economic problems. Politicians' answer is protectionism or the redistribution of rents. But the right answer is to tear down barriers to entry https://t.co/P8a5jog1uE pic.twitter.com/6W081r9LKy
— Henry Curr (@Henry_Curr) November 15, 2018
Stoga, kada Economist objavi naslovnicu na kojoj ultimativno traži kapitalističku revoluciju, u pitanju je krajnje ozbiljna, važna i gotovo subverzivna poruka. U velikom eseju Economist iznosi konkretne argumente koji ukazuju da je današnjem kapitalizmu nužna potrebna promjena i određena reinvencija (a stalna reinvencija upravo je ono, što je liberalnu demokraciju i kapitalističko uređenje dosad držalo na životu).
Funkcionalna tržišta kao temelj moderne ekonomije
“Anketa iz 2016. pokazala je da više od polovice mladih Amerikanaca više ne podržava kapitalizam. Ovaj gubitak vjere je opasan, no kapitalizam ima realan problem, samo ne one o kojima pričaju populisti i protekcionisti”, piše Economist. “Potrebna mu je revolucija – revolucija koja će osloboditi konkurentnost, smanjiti abnormalno taloženje visokih profita i osigurati sutrašnje prosperiranje inovacije”.
Velika je simplifikacija da se Adam Smith naprosto zauzimao za takozvanu nevidljivu ruku, odnosno potpunu slobodu ekonomije bez obzira na sve; pomnije isčitavanje Smithovog opusa ukazuje da je taj pra-ekonomist kao ključnu ekonomsku vrijednost afirmirao zdrava, otvorena i konkuretna tržišta. Po pitanju njihove regulacije nije bio dogmatičan – ukoliko je ta regulacija bila usmjerena upravo na to, da poveća kompetitivnost, smanji mogućnost kronizma i ukloni barijere za ulazak. Upravo na tome Economist gradi svoju argumentaciju za sljedeću kapitalističku revoluciju.
Pad konkurentnosti i zabrinjavajuće konsolidacije
Okrupnjivanje industrija i konsolidaciju tržišne moći u posljednjih nekoliko desetljeća smatra apsolutno neprirodnim, nezdravim i potencijalno opasnim. Od 1997. značajna konsolidacija tržišne moći ustanovljena je u dvije trećine američkih industrija; desetinu ekonomije čije industrije, u kojima četiri kompanije kontroliraju dvije trećine tržišta; profiti koje kompanije stvaraju 76 posto su veći od pedesetogodišnjeg prosjeka (relativno prema BDP-u).
Market lideri iz starih industrija poput farmaceutike, financija i prijevoza, piše Economist, danas su dominantniji i komforniji nego ikad, a novi igrači gotovo se uopće ne mogu probiti na tržište. U isto vrijeme, digitalna ekonomija iznjedrila je četiri-pet giganta koji kontroliraju većinu prihoda i ostvaruju golemu većinu profita. Prosječni američki korisnik za kabelsku televiziju danas plaća 44 posto više nego 2011., naprosto jer je to tržište potpuno močvarno i nekonkurentno.
Kako su države ranije adresirale konkurentnost
To je doduše otvorilo prostor za novog igrača poput Netflixa, ali u većini industrija do toga ne dolazi. Procjenjuje se, piše Economist, da zbroj globalnih godišnjih profita iznosi 660 mlijardi dolara, od čega trećina otpada na američke tehnološke sektore. No, veliki profiti i niske kamatne stope svejedno ne znače da kompanije reinvestiraju dobit. “Vjerojatno jer su barijere za ulazak veoma visoke, čak i za dobro financirane nove igrače”, pišu.
Nevjerojatno s obzirom na velik broj starupova i mladih firmi, ali manji postotak Amerikanaca danas radi u novoosnovanim kompanijama, nego što je to bio slučaj 1980. godine. “Monopolistička snaga velikih kompanija također je utjecala na stagnaciju plaća, odnosno pad njihovog udjela u BDP-u, posebno u industrijama s izraženom koncentracijom”.
“Države su ranije znale djelovati tako da potaknu konkurentnost. Na početku 20. stoljeća Amerika je razbila stare monopole u energetici i željeznicama. Konkurentna, dinamična tržišta bila su okosnica zapadnonjemačkog projekta izgradnje države nakon Drugog svjetskog rata. Uspostavljanje jedinstvenog europskog tržišta izložilo je uhljebljene domaće kompanije konkurenciji s cijelog kontinenta”, pišu.
Economistova zapažanja u kontekstu Hrvatske
Što, dakle, napraviti? Economist predlaže nekoliko konkuretnih mjera, kojima bi se suzbila snaga novih digitalnih divova, starih etabliranih igrača i otvorio prostor za konkurenciju. “Antitrust zakoni moraju biti prepravljeni za 21. stoljeće. S većom pažnjom regulatori moraju gledati ukupno zdravlje pojedinog sektora i brže uočavati disfunkcionalna tržišta. Vodećim igračima mora biti teže eliminirati izazivače, kao što je Facebook učinio kada je kupio Instagram 2012. i WhatsApp 2014.”.
Capitalism needs a revolution. To restore faith in markets, countries must unleash competition. Our cover this week pic.twitter.com/FRrjKPGhdY
— The Economist (@TheEconomist) November 16, 2018
Uz to, sugeriraju ukidanje zakonskih barijera koje su često posljedica lobiranja velikih kompanija, dizajnirane tako da štite etablirane aktere. “Više od 20 posto američkih radnika mora imati licencu za objavljenje svog posla, dok ih je 1950. godine to trebalo svega pet posto”. I tako dalje, i tako dalje.
Intrigantno bi bilo razmisliti o Economistovim zapažanjima i preporukama u kontekstu hrvatskog močvarnog gospodarstva, u kojem realno tržišno natjecanje gotovo uopće ne postoji, u kojem država predstavlja ključan faktor u gotovo svakom sektoru – kroz direktno vlasništvo, regulativu, poticaje, korupciju ili poreznu represiju – i u kojem je pritok novih kompanija izuzetno siromašan. Strah nas je uopće pomisliti što bi Hrvatskoj sugerirali.