Ekskluzivni ulomak iz knjige Rajka Grlića: kako sam, nakon sastanka s Tuđmanom, završio na naslovnici Vjesnika kao Srbin
Novo i dopunjeno izdanje Grlićeve knjige Neispričane priče izlazi u nakladi Telegrama
Zagreb, 1990.
Zoran Pusić je zamolio sedmoricu “intelektualaca“, ili „akademskih građana“ ili kako god se to već zvalo, da s njim odu predsjedniku Franji Tuđmanu i da ga pokušaju nagovoriti da umjesto pripremanja rata sa Srbima u Kninu započne dijalog. I da se mi, ako pristane, ponudimo kao neki go between između ta dva svijeta. Većinu tih ljudi nisam znao niti sam imao pojma čime se bave. Po govoru se moglo naslutiti da su neki iz Istre, neki iz Dalmacije, jedan ili dvojica iz Zagreba.
Tuđman nas je primio, dao snimiti za televiziju i novine, i tek kad su kamere i fotoaparati napustili prostoriju postao malo manje uštogljen.
U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio rekao je: “Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba došli do mene…”. Prekinuo sam ga i rekao: “Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo delegacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje”. Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i razgovor je nastavljen.
Nakon nekih pola sata, kad se razgovor već polako bližio kraju, Tuđman je između dvije rečenice ponovno rekao: “Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba…”. Ponovno sam ga zamolio za riječ i izgovorio isto ono što sam rekao na početku. On se još jednom, gotovo istim riječima, ispričao za nesporazum i razgovor je uskoro završen.
Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija.
Sutradan je u svim novinama, a u Vjesniku na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov “Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana”.
Tako sam postao ne samo Srbin, nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku bilo sigurno najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.
Nekoliko dana kasnije stric Ljubiša mi poštom šalje fotokopiju krsnog lista djeda koji je kršten u crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu. Uz to šalje i svjedodžbu pradjeda Stjepana i krsni list šukundjeda Leopolda Gorlicha da, ako mi netko pravi neugodnosti ili baš dođe na vrata, to pokažem kao dokaz o našem višestoljetnom hrvatskom porijeklu.
Smijem se i prisjećam priče o tome kako je supruga Branka Ćopića, nad kojim je godinama lebdjela mogućnost hapšenja, na vrata njihovog stana u Beogradu zalijepila izrezak iz novina. Bio je to dio Titovog intervjua stranim novinarima objavljenog u „Borbi“, u kojem ga pitaju za Ćopićevu sudbinu, a Tito odgovara: “Ćopića nitko neće hapsiti.”.
Ulomak iz knjige Rajka Grlića Neispričane priče. Grlićevu knjigu u novom i dopunjenom izdanju, u nakladi Telegrama, možete kupiti ovdje. Promocija knjige održat će se u zagrebačkoj Laubi, u petak 21.10. u 19h.
