Oduševljeni? Baš i ne
Četiri mjeseca kasnije Europska unija užurbano pokušava naći učinkovit odgovor na američki paket mjera kojim, izdašnim subvencijama i poreznim olakšicama, SAD potiču zelenu tranziciju svog gospodarstva. EU, koja sebe smatra predvodnikom u energetskoj i zelenoj preobrazbi, trebala bi, u teoriji, biti oduševljena američkim paketom vrijednim 369 milijardi dolara. SAD klimatske promjene konačno shvaćaju ozbiljno.
U praksi su, međutim, stvari drugačije. EU strahuje da će američke mjere, na način kako su dizajnirane, motivirati kompanije da svoje tvornice sele preko Atlantika i da tamo planiraju nove investicije. Američkim zakonom potiče se politika “kupujmo američko”, porezne olakšice za potrošače i subvencije za tvrtke ovise o tome koliko je, primjerice, komponenti u električnom vozilu proizvedeno ili sastavljeno u SAD-u te Kanadi i Meksiku, s kojima SAD imaju sporazum o slobodnoj trgovini.
Ne odlučuje Bruxelles
Europska unija se, dakle, boji da će joj Amerika preoteti proizvođače i zato pokušava odgovoriti sličnim mjerama: Europska komisija je početkom veljače predstavila plan koji bi trebao osigurati konkuretnost europske industrije i spriječiti odljev investicija u SAD, ali i na druga velika tržišta poput Kine.
Kvaka je, međutim, u tome što se u EU ne odlučuje u Bruxellesu, nego u 27 država članica. A one imaju vrlo različite poglede na to što je potrebno poduzeti i kako. I ne samo to: mnogi se, s pravom, pitaju kako će ostale članice EU-a parirati Njemačkoj i njezinoj nadmoćnoj proračunskoj snazi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključ europskog tržišta
U središtu te rasprave je prije svega prijedlog da se dodatno olabave pravila o državnim potporama za ulaganja u sektorima od strateške važnosti za zelenu tranziciju i dekarbonizaciju industrije, od proizvodnje baterija i vjetroturbina do električnih vozila.Ta su pravila već sad fleksibilnija nego što su godinama bila.
Jedan do ključnih postulata zajedničkog europskog tržišta je načelo da sva europska gospodarstva, bez obzira na to koliko su bogata ili siromašna, moraju biti u manje-više ravnopravnom položaju na unutarnjem tržištu EU-a. Zbog toga, među ostalim, postoje zajednička, relativno stroga pravila o dodjeli državnih potpora – jer bi u protivnom bogatije države mogle osigurati povoljniji položaj svojim kompanijama.
Hrvatska među 12 posto
Najprije zbog pandemije, a potom zbog rata u Ukrajini ta su pravila ublažena. Podaci koje je nedavno objavio Euronews pokazuju, međutim, da je to dovelo do nevjerojatne neravnoteže: od početka pandemije Komisija je odobrila 672 milijarde eura državnih potpora u zemljama članicama, ali od tog iznosa čak 77 posto otpada na Njemačku i Francusku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njemačka je dobila zeleno svjetlo Bruxellesa za 356 milijardi eura potpora za svoje kompanije, što je 53 posto od ukupno iznosa odobrenog za cijelu EU, a Francuska 161 milijardu, odnosno 24 posto, piše Euronews. Slijede Italija i Danska, s daleko manjim iznosima. Na preostale 23 članice, među kojima je i Hrvatska, otpada tek 12 posto državnih potpora koje je odobrila Komisija.
Tko ima dublje džepove
Potpuno je jasno da neke države mogu duboko posegnuti u svoje proračunske džepove, dok druge nemaju toliku fiskalnu moć. Ne čudi stoga što se sada vodi žučna rasprava o tome treba li se, u pokušaju da se osigura konkurentnost EU gospodarstva, osloniti upravo na ovaj mehanizam podrške.
Belgijski premijer Alexander De Croo nedavno je za američki CNBC ustvrdio da povećanje državnih potpora “nije dobar odgovor”. “Ako ovo postane utrka tko ima dublje džepove, svi ćemo izgubiti, a to bi vodilo i do ‘rata oko subvencija’ sa Sjedinjenim Državama”, smatra belgijski premijer. Belgija pritom sigurno ima dublje džepove od, recimo, Hrvatske, ali ni njima očito nije svejedno. I nisu jedini. Mnoge europske vlade strahuju da bi moglo doći do fragmentacije unutarnjeg tržišta i utrke tko će ponuditi više.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne samo između EU-a i SAD, nego i među članicama EU-a, pri čemu bi oni dubljih džepova profitirali. To bi, pak, dovelo i do produbljenja razlika unutar Europske unije – razlika koje se, spomenimo usput, nastoje smanjiti ulaganjima iz europskih fondova gdje slabije razvijene države i njihove regije, poput Hrvatske, tek pokušavaju uhvatiti korak s bogatijim regijama.
Otkud nam novac za to?
Stoga je pokušaj da se odgovori na američke mjere otvorio pitanje – gdje naći novac? Komisija spominje postojeće programe, poput Mehanizma za oporavak i otpornost (u nas je to poznato kao Nacionalni plan oporavka) u kojem je već predviđeno 250 milijardi eura za investicije u zelenu tranziciju diljem EU-a. I u hrvatskom planu je 37 posto novca raspoređeno na zelene mjere jer je to bio uvjet Bruxellesa. Ali taj je novac već raspodjeljen, zna se na što bi u naredne tri godine trebao biti potrošen.
Zato se javljaju ideje da bi taj Mehanizam – osmišljen kao privremeno rješenje, zbog pandemije – trebalo pretvoriti u trajni alat koji bi EU na dugi rok osiguravao sredstva za očuvanje industrijske baze i poticanje konkuretnosti i zelene tranzicije. To bi, dakako, otvorilo druge, politički vrlo osjetljive rasprave: treba li se onda EU i dalje zajednički zaduživati, kao što je to, prvi puta u povijesti u tim iznosima, napravila za postpandemijski fond?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neiskorištene milijarde
Tabu je srušen, presedan je postavljen, ali ne skaču svi oduševljeno na pomisao da bi nešto privremeno i jednokratno moglo postati trajna praksa. Uostalom, tvrde kritičari, u postojećem fondu su još milijarde neiskorištene. I to je točno.
Osim bespovratnih sredstava, u njemu su na raspolaganju i zajmovi s vrlo povoljnim uvjetima, koje države još nisu iskoristile. Hrvatska može povući 3,6 milijardi eura tih zajmova (uz 5,5 milijardi eura bespovratnih sredstava), no koliko je poznato, na to se Vlada zasad nije odlučila.
U tim okolnostima danas i u petak u Bruxellesu se sastaju premijeri i predsjednici zemalja članica EU-a. Na dnevnom redu je, među ostalim, i pitanje konkuretnosti Europske unije na globalnoj razini. Uoči tog sastanka stvaraju se savezništva koja ne idu nužno uobičajenim linijama podjele unutar EU-a. Gdje je tu Hrvatska? To svakako nije ne-tema, pa će valjda biti prilike da odgovor doznamo od premijera iz Bruxellesa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU i Amerika natječu se tko će dati više novca kompanijama. Hrvatska bi mogla izvisiti
EU pokušava parirati američkom paketu izdašnih subvencija. Rizik je da zemlje dubljih džepova profitiraju na uštrb ostalih
U tim okolnostima danas i u petak u Bruxellesu se sastaju premijeri i predsjednici zemalja članica EU-a. Na dnevnom redu je, među ostalim, i pitanje konkuretnosti Europske unije na globalnoj razini
Prošlog rujna pola Europe diglo se na noge nakon što je njemačka vlada odlučila da će s 200 milijardi eura pomoći građanima i gospodarstvu da se nose s dramatičnim rastom cijene energenata. Mnogi su se još živo sjećali da je, u vrijeme prošle velike krize, upravo Njemačka inzistirala na strogoj proračunskoj disciplini.
I ne samo to: mnogi su se, s pravom, pitali kako će druge članice EU-a parirati Njemačkoj i njezinoj nadmoćnoj proračunskoj snazi. Njemački paket pomoći vrijedan je kao sedam hrvatskih godišnjih proračuna. Ali Njemačka si to može priuštiti.
Oduševljeni? Baš i ne
Četiri mjeseca kasnije Europska unija užurbano pokušava naći učinkovit odgovor na američki paket mjera kojim, izdašnim subvencijama i poreznim olakšicama, SAD potiču zelenu tranziciju svog gospodarstva. EU, koja sebe smatra predvodnikom u energetskoj i zelenoj preobrazbi, trebala bi, u teoriji, biti oduševljena američkim paketom vrijednim 369 milijardi dolara. SAD klimatske promjene konačno shvaćaju ozbiljno.
U praksi su, međutim, stvari drugačije. EU strahuje da će američke mjere, na način kako su dizajnirane, motivirati kompanije da svoje tvornice sele preko Atlantika i da tamo planiraju nove investicije. Američkim zakonom potiče se politika “kupujmo američko”, porezne olakšice za potrošače i subvencije za tvrtke ovise o tome koliko je, primjerice, komponenti u električnom vozilu proizvedeno ili sastavljeno u SAD-u te Kanadi i Meksiku, s kojima SAD imaju sporazum o slobodnoj trgovini.
Ne odlučuje Bruxelles
Europska unija se, dakle, boji da će joj Amerika preoteti proizvođače i zato pokušava odgovoriti sličnim mjerama: Europska komisija je početkom veljače predstavila plan koji bi trebao osigurati konkuretnost europske industrije i spriječiti odljev investicija u SAD, ali i na druga velika tržišta poput Kine.
Kvaka je, međutim, u tome što se u EU ne odlučuje u Bruxellesu, nego u 27 država članica. A one imaju vrlo različite poglede na to što je potrebno poduzeti i kako. I ne samo to: mnogi se, s pravom, pitaju kako će ostale članice EU-a parirati Njemačkoj i njezinoj nadmoćnoj proračunskoj snazi.
Ključ europskog tržišta
U središtu te rasprave je prije svega prijedlog da se dodatno olabave pravila o državnim potporama za ulaganja u sektorima od strateške važnosti za zelenu tranziciju i dekarbonizaciju industrije, od proizvodnje baterija i vjetroturbina do električnih vozila.Ta su pravila već sad fleksibilnija nego što su godinama bila.
Jedan do ključnih postulata zajedničkog europskog tržišta je načelo da sva europska gospodarstva, bez obzira na to koliko su bogata ili siromašna, moraju biti u manje-više ravnopravnom položaju na unutarnjem tržištu EU-a. Zbog toga, među ostalim, postoje zajednička, relativno stroga pravila o dodjeli državnih potpora – jer bi u protivnom bogatije države mogle osigurati povoljniji položaj svojim kompanijama.
Hrvatska među 12 posto
Najprije zbog pandemije, a potom zbog rata u Ukrajini ta su pravila ublažena. Podaci koje je nedavno objavio Euronews pokazuju, međutim, da je to dovelo do nevjerojatne neravnoteže: od početka pandemije Komisija je odobrila 672 milijarde eura državnih potpora u zemljama članicama, ali od tog iznosa čak 77 posto otpada na Njemačku i Francusku.
Njemačka je dobila zeleno svjetlo Bruxellesa za 356 milijardi eura potpora za svoje kompanije, što je 53 posto od ukupno iznosa odobrenog za cijelu EU, a Francuska 161 milijardu, odnosno 24 posto, piše Euronews. Slijede Italija i Danska, s daleko manjim iznosima. Na preostale 23 članice, među kojima je i Hrvatska, otpada tek 12 posto državnih potpora koje je odobrila Komisija.
Tko ima dublje džepove
Potpuno je jasno da neke države mogu duboko posegnuti u svoje proračunske džepove, dok druge nemaju toliku fiskalnu moć. Ne čudi stoga što se sada vodi žučna rasprava o tome treba li se, u pokušaju da se osigura konkurentnost EU gospodarstva, osloniti upravo na ovaj mehanizam podrške.
Belgijski premijer Alexander De Croo nedavno je za američki CNBC ustvrdio da povećanje državnih potpora “nije dobar odgovor”. “Ako ovo postane utrka tko ima dublje džepove, svi ćemo izgubiti, a to bi vodilo i do ‘rata oko subvencija’ sa Sjedinjenim Državama”, smatra belgijski premijer. Belgija pritom sigurno ima dublje džepove od, recimo, Hrvatske, ali ni njima očito nije svejedno. I nisu jedini. Mnoge europske vlade strahuju da bi moglo doći do fragmentacije unutarnjeg tržišta i utrke tko će ponuditi više.
Ne samo između EU-a i SAD, nego i među članicama EU-a, pri čemu bi oni dubljih džepova profitirali. To bi, pak, dovelo i do produbljenja razlika unutar Europske unije – razlika koje se, spomenimo usput, nastoje smanjiti ulaganjima iz europskih fondova gdje slabije razvijene države i njihove regije, poput Hrvatske, tek pokušavaju uhvatiti korak s bogatijim regijama.
Otkud nam novac za to?
Stoga je pokušaj da se odgovori na američke mjere otvorio pitanje – gdje naći novac? Komisija spominje postojeće programe, poput Mehanizma za oporavak i otpornost (u nas je to poznato kao Nacionalni plan oporavka) u kojem je već predviđeno 250 milijardi eura za investicije u zelenu tranziciju diljem EU-a. I u hrvatskom planu je 37 posto novca raspoređeno na zelene mjere jer je to bio uvjet Bruxellesa. Ali taj je novac već raspodjeljen, zna se na što bi u naredne tri godine trebao biti potrošen.
Zato se javljaju ideje da bi taj Mehanizam – osmišljen kao privremeno rješenje, zbog pandemije – trebalo pretvoriti u trajni alat koji bi EU na dugi rok osiguravao sredstva za očuvanje industrijske baze i poticanje konkuretnosti i zelene tranzicije. To bi, dakako, otvorilo druge, politički vrlo osjetljive rasprave: treba li se onda EU i dalje zajednički zaduživati, kao što je to, prvi puta u povijesti u tim iznosima, napravila za postpandemijski fond?
Neiskorištene milijarde
Tabu je srušen, presedan je postavljen, ali ne skaču svi oduševljeno na pomisao da bi nešto privremeno i jednokratno moglo postati trajna praksa. Uostalom, tvrde kritičari, u postojećem fondu su još milijarde neiskorištene. I to je točno.
Osim bespovratnih sredstava, u njemu su na raspolaganju i zajmovi s vrlo povoljnim uvjetima, koje države još nisu iskoristile. Hrvatska može povući 3,6 milijardi eura tih zajmova (uz 5,5 milijardi eura bespovratnih sredstava), no koliko je poznato, na to se Vlada zasad nije odlučila.
U tim okolnostima danas i u petak u Bruxellesu se sastaju premijeri i predsjednici zemalja članica EU-a. Na dnevnom redu je, među ostalim, i pitanje konkuretnosti Europske unije na globalnoj razini. Uoči tog sastanka stvaraju se savezništva koja ne idu nužno uobičajenim linijama podjele unutar EU-a. Gdje je tu Hrvatska? To svakako nije ne-tema, pa će valjda biti prilike da odgovor doznamo od premijera iz Bruxellesa.