Nekad je nužno odabrati stranu

EU je odavno trebala zabraniti uvoz ruske nafte. Gubitak milijardi eura mogao bi zaustaviti Putinovu agresiju

I burze očekuju da će ruska nafta u dogledno vrijeme biti izbačena s europskoga tržišta

Budući da je lanjska vrijednost uvezene ruske nafte bila 48 milijardi eura, a da je prosječna cijena barela „Ural“ nafte u prvome tromjesečju ove godine bila za trećinu viša nego u istome kvartalu prošle, europski embargo na uvoz nafte bit će dosad najbolnija financijska sankcija za Putinov režim

Europska unija protekloga je tjedna uvela embargo na uvoz ruskoga ugljena kao dio petoga paketa sankcija uvedenih Ruskoj Federaciji zbog njene brutalne agresije na Ukrajinu.

Embargo na ugljen je prva sankcija koja se odnosi na uvoz nekoga od energenata, Europska unija zadovoljavala je 45 % svojih potreba za ugljenom uvozom iz Rusije, a njegova ukupna godišnja vrijednost bila je oko četiri milijarde eura, što je višestruko manje od prošlogodišnje vrijednosti uvezenoga ruskog plina ili svega 5,7 % ukupnoga iznosa plaćenoga za rusku naftu i naftne derivate.

Povod za nove sankcije

Budući da se ratu u Ukrajini ne nazire kraj, a Europska unija nema na raspolaganju drugih alata osim ekonomskih i političkih, možemo očekivati uvođenje novih sankcija nakon svakoga brojnijeg stradavanja civila poput onoga u Buči koji je i bio neposredni povod za peti paket sankcija.

Taj paket uključuje i zabranu uvoza iz Rusije različitih sirovina i opreme u vrijednosti od 5,5 milijardi eura, te zabranu izvoza različitih roba vrijednih 10 milijardi eura godišnje.

Milijarde za ruske energente

Hoće li jedan od narednih paketa sankcija uključiti i embargo na uvoz ruske nafte u Europsku uniju, kao što to prošloga tjedna izglasanom rezolucijom zahtjeva Europski parlament, nije više uopće upitno, pitanje je samo kada će se to dogoditi. Rusija je u prosincu 2021. prosječno izvozila 5 milijuna barela sirove nafte dnevno, a od te količine zemlje Europske unije prosječno su uvozile 2,2 milijuna barela dnevno.

Prema prosječnoj cijeni barela „Ural“ nafte za prosinac prošle godine ukupna vrijednost uvoza Europske unije u tome mjesecu bila je gotovo 5 milijardi dolara, znači više nego godišnja vrijednost uvezenoga ruskog ugljena. Europska unija uvezla je iz Rusije u 2021. godini sirove nafte i kondenzata u vrijednosti od 48 milijardi eura, naftnih derivata u iznosu od 22 milijarde eura i prirodnoga plina u ukupnoj vrijednosti od 18 milijardi eura.

Najveći europski kupci

Najveći udio ruske nafte u ukupnome uvozu bio je na tržištima Slovačke (96 %), Litve (83%), Finske (80%) i Poljske (63 %), znači upravo onih zemalja koje se zalažu za potpuni europski embargo na rusku naftu. Razlog za tako visoke udjele je i u povezanosti lokalnih rafinerija sa sibirskim naftnim poljima odavno izgrađenim naftovodima.

Najveći europski kupci ruske nafte su Nizozemska, zbog ogromnih kapaciteta rafinerija, te Njemačka. U jednoj od nizozemskih rafinerija 45 % vlasničkoga udjela drži Lukoil, koji je druga najveća ruska naftna kompanija. Lukoil ima i vlastite rafinerije u Italiji, Rumunjskoj i Bugarskoj te je vrlo nejasno što će budući vrlo izvjesni embargo na uvoz ruske nafte značiti za njihovo poslovanje i vlasničku opstojnost.

Lako provediv embargo

Za razliku od zajedničkoga europskog embarga na uvoz ruskoga plina koji realno nije moguće uvesti u roku manjem od tri do pet godina, embargo na kupnju ruske nafte provediv je u nekoliko mjeseci, odnosno najkasnije do kraja ove godine.

Budući da je prošlogodišnja vrijednost uvezene ruske nafte bila 48 milijardi eura, a da je prosječna cijena barela „Ural“ nafte u prvome tromjesečju ove godine bila za trećinu viša nego u istome kvartalu prošle, europski embargo na uvoz nafte bit će dosad daleko najbolnija financijska sankcija za režim Vladimira Putina.

Zemlje Europske unije kupile su prošle godine gotovo polovinu svih izvezenih količina ruske nafte i naftnih derivata čija je ukupna vrijednost bila četiri puta veća od vrijednosti uvezenoga plina. Potpuni embargo na njihov uvoz, za razliku od uvoza plina, ne mora imati nikakvih bitnih posljedica za funkcioniranje tržišta niti će sam nužno izazvati povećanje cijena u odnosu na trenutačne, koje su se u međuvremenu vratile na razinu iz vremena prije početka ruske invazije na Ukrajinu.

Zašto EU ipak oklijeva?

Drugim riječima, burze očekuju da će ruska nafta u dogledno vrijeme biti i formalno izbačena s europskoga tržišta, ali ne vide to kao naročiti rizik za poremećaj odnosa ponude i potražnje, jer za razliku od plina, ona može relativno brzo biti supstituirana iz drugih izvora.

Ako je tome tako, zašto onda Europska komisija oklijeva u donošenju odluke sukladne rezoluciji Europskoga parlamenta i odlukama SAD-a i Ujedinjene Kraljevine, a koja će Vladimiru Putinu dovesti u pitanje polovinu svih prihoda od izvoza nafte i naftnih derivata čiji je iznos prošle godine dosegao 179 milijardi dolara?

Prihodi od izvoza nafte i naftnih derivata činili su više od trećine ukupnih ruskih izvoznih prihoda pa bi u slučaju njihovoga drastičnog umanjenja daljnje financiranje bezumne ratne avanture u Ukrajini bilo vrlo teško izvedivo.

Stupnjevane sankcije

Europska unija uvodi „stupnjevane sankcije“ iz nekoliko razloga – među ostalim, odluke o donošenju sankcija determinirane su brzinom supstitucije uvoza iz Rusije u pojedinim zemljama, a za njih je potrebna i suglasnost svih članica, što znači da se mora složiti i mađarski premijer Viktor Orban.

On pak prijeti vetom na odluku o embargu na kupovinu ruske nafte iako se na taj način može izložiti potpunoj političkoj izolaciji unutar Europske unije jer bi sve ostale članice, u slučaju njegovoga veta, provele embargo na rusku naftu bilateralnim odlukama ili pribjegle krajnjoj mjeri, primjeni članka 32. točke 2. Ugovora o Europskoj uniji, koji dozvoljava donošenje odluka kvalificiranom većinom u posebnim okolnostima.

A što će učiniti Plenković?

Premijer Andrej Plenković našao bi se u vrlo zanimljivoj poziciji u slučaju bilateralnih odluka o embargu na rusku naftu. MOL upravlja s tri rafinerije, u Rijeci, Bratislavi i Szazhalombatti, a slijedom Orbanovoga veta na odluku Europske unije i donošenja bilateralnih odluka svih ostalih članica o embargu na rusku naftu, samo mađarska rafinerija mogla bi nastaviti njenu preradu i prodavati od nje proizvedene naftne derivate, ali samo na mađarskome tržištu.

Ta prerada pak nije moguća bez dozvole i pune suradnje dva mađarska susjeda. Naime, problem je zemljopisne naravi – mađarska rafinerija može dobiti naftu naftovodom „Družba II“ preko Ukrajine ili Jadranskim naftovodom iz Omišlja pa se postavlja pitanje kako bi to Viktor Orban i njegov MOL uopće mogli kupovati rusku naftu ako Hrvatska na nju uvede bilateralni embargo? Preko Ukrajine?