Njemačka je gospodarska velesila, ali ne i vojna. Dugo se, i zbog povijesnih razloga, sa skepsom gledalo na jačanje njemačke vojske. Otužno stanje problematiziralo se i prije ruske invazije; zastarjela i neispravna oprema, nedostatne zalihe streljiva, manjak ljudstva. Onog dana kada je Rusija napala Ukrajinu, general Alfons Mais, glavni zapovjednik njemačke vojske, javno je kritizirao stanje oružanih snaga i nedovoljna ulaganja u vojnu opremu. Sto milijardi eura trebalo je to promijeniti.
Ambicija ne nedostaje, ali…
Godinu dana od te povijesne prekretnice, zastupnica Eva Högl, socijaldemokratkinja kao i kancelar Scholz, u Bundestagu je otkrila poražavajući podatak. „Nažalost, moram reći da u 2022. nijedan cent iz tog posebnog fonda nije potrošen“, kazala je predstavljajući godišnje izvješće na 170 stranica. Stanje u njemačkoj vojsci jednako je sumorno kao i prije ruske invazije.
Sofisticirana nova oprema ili naoružanje, naravno, nije glavica kupusa da se može kupiti u lokalnoj trgovini. Prvih osam borbenih aviona, za čiju je nabavku parlament dao zeleno svjetlo u prosincu, bit će, primjerice, isporučeno tek 2027. Ali problemi s kojima se suočava Njemačka u pokušaju da ojača svoje vojne snage i preuzme snažniju ulogu u sigurnosnoj i obrambenoj arhitekturi Europe ilustrativni su i za tu istu Europu, odnosno preciznije, Europsku uniju: ambicija ne nedostaje, no realizacija je slabašna.
Gospodarska, ne i vojna sila
Europska unija je gospodarska velesila, ali ne i vojna. Zašto je tome tako – i kako to promijeniti – preispituje se i raspravlja već više od četvrt stoljeća. Još 1998. tadašnji britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac predložili su formiranje vojnih snaga na koje bi se EU mogla osloniti u međunarodnim krizama. Godinu dana kasnije donesen je i poseban zaključak Europskog vijeća o stvaranju kontingenta od 50-60 tisuća vojnika. Od svega nije bilo ništa.
Dvadeset godina kasnije, u Bijelu kuću ušao je Donald Trump sa svojim skepticizmom prema transatlantskom savezništvu i čuvenom izjavom da je NATO „zastario“, dakle izlišan. Trumpovi stavovi ponukali su Angelu Merkel na zaključak da se Europa više ne može presudno oslanjati na saveznika preko Atlantika. „Mi Europljani moramo sudbinu uzeti u svoje ruke“, ustvrdila je 2017. njemačka kancelarka što se tumačilo kao poziv Europi na veću autonomiju u obrani i sigurnosti. Nije se promijenilo praktički ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Propala ideja o EU vojsci
Prošlog proljeća, zatečena Putinovom invazijom na europskom tlu, Europska unija ponovno se okrenula raspravama o jačanju svojih sigurnosnih i obrambenih kapaciteta. No, kao i u slučaju Njemačke, koja još nije potrošila „ni cent“ iz masivnog obrambenog fonda, a kamoli transformirala svoje vojne snage, godinu dana od početka rata u neposrednom susjedstvu, EU nije daleko odmakla. NATO, a to znači prvenstveno SAD, i dalje su ključan jamac europske sigurnosti.
Dapače, čini se da je ionako često osporavana ideja o formiranju europske vojske stvar prošlosti. Od nje je, izgleda, odustao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg se smatralo njezinim glavnim zagovornikom. „Nećemo zaštititi Europljane, ako ne odlučimo imati pravu europsku vojsku“, govorio je Macron 2018., tada tek u drugoj godini prvog predsjedničkog mandata. Godinu dana kasnije proglasio je NATO „klinički mrtvim“ zbog slabljenja transatlantskog partnerstva i američke rezerviranosti prema vojnom savezu pod Trumpom.
Sada, međutim, čak ni Macron više ne razmišlja o europskoj vojci, već jačanju europske komponente unutar NATO-a, ustvrdio je nedavno novi češki predsjednik Petr Pavel, nakon razgovora s francuskim predsjednikom. Pavel, piše Euractiv, sugerira da se Macron predomislio, da više ne zagovara formiranje europskih snaga, o čemu je govorio prije nekoliko godina, već da se zalaže za izgradnju europske obrane temeljene na europskom stupu NATO-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europi nema strateške resurse
Pavel je umirovljeni general koji je bio visoko pozicioniran u Sjevernoatlantskom savezu. Jako dobro poznaje europske vojne sustave, kao i poziciju europskih zemalja u odnosu prema Sjedinjenim Državama koje su dominantna sila unutar NATO-a. A njegova procjena europske potencijalne (ne)ovisnosti o Washingtonu nije previše optimistična.
Da bi, bez potpore SAD-a, bila u stanju provesti operacije velikih razmjera, Europa bi morala imati određene strateške kapacitete i resurse, koji uključuju logistiku, strateške komunikacije, satelitske mreže, obaviještajne podatke i tome slično. Europa, tvrdi umirovljeni general koji je nedavno postao češki predsjednik, ima „minimum tih sposobnosti“. Bez toga nema pravog napretka u formiranju europske obrane (koja, po njemu, ionako ne podrazumijeva i formiranje europske vojske).
U Ukrajini SAD diktira tempo
Malo gdje je oslanjanje na Washington tako jasno vidljivo kao u pomoći Ukrajini. Prema podacima Instituta za svjetsku ekomiju iz Kiela, u prvih godinu dana rata Amerika je za Ukrajinu namijenila 73,1 milijardu eura, dok je istovremeno ukupna pomoć EU-a bila 54,9 milijardi eura. „Amerikanci i dalje diktiraju ritam“, kaže Christoph Trebesch, voditelj tima koji prikuplja podatke. Problem pritom očito nije u nedostatku sredstava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usporedbe radi, isti je Institut izračunao da je, primjerice, Njemačka u istom razdoblju najavila antikrizne potpore za kućanstva i gospodarstvo vrijedne više od 260 milijardi eura, dok je njemačka pomoć Ukrajini – bilateralna i putem EU – oko pet posto tog iznosa. Slično je i s ostalim državama članicama. Uostalom, EU je gospodarska velesila – ali se, bez obzira na to, u obrambenim i sigurnosnim pitanjima i dalje bitno oslanja na saveznika preko Atlantika.
Rat je ipak srušio neke tabue
Brookings Institution, znanstveni institut iz Washingtona, u jednoj je analizi vrlo plastično objasnio odnose Europe i SAD-a: Europa, ističu, želi autonomiju, ali bez osiguravanja odgovarajućih obrambenih resursa, dok Sjedinjene Države žele veći obrambeni doprinos Europljana, ali da to ne umanji značaj NATO-a i politički utjecaj SAD-a. Upravo je to – uloga NATO-a i Washingtona – često utjecalo na diskusije o europskoj obrani, kao i na polemike oko formiranja europske vojske.
Ipak, rat u Ukrajini djelomično je promijenio politiku europskih vlada. Ukrajini su poslani tenkovi, a uskoro i borbeni avioni čime europske države preuzimaju veću odgovornost za zbivanja na europskom tlu. Ulaganja u obranu skočila su na listi prioriteta. Planira se masivno povećanje proizvodnje streljiva, kako bi se obnovile zalihe i osigurala isporuka za Ukrajinu. Po prvi puta dogovara se zajednička nabava streljiva, što je do prije godinu dana bilo nezamislivo. Rat u Ukrajini je, očito, srušio neke tabue.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve okej dok se ne vrati Trump
Ali zajednički pomaci su i dalje relativno skromni. Primjerice, kada je riječ o sredstvima za obranu, nacionalni obrambeni proračuni pojedinih država bitno su povećani ili je najavljeno njihovo povećanje. Njemačka planira investirati sto milijuna eura kako bi modernizirala vlastite oružane snage (druga je stvar kako joj zasad ide). Francuska najavljuje transformaciju vojske s budžetom od 413 milijardi eura do kraja desetljeća što je najveći obrambeni proračun od 1960-ih i Charlesa de Gaulla.
No, to nema direktne veze s izgradnjom zajedničke europske obrane. Usporedbe radi, EU obrambeni fond, što je prvi takav fond unutar zajedničkog EU proračuna, ima na raspolaganju osam milijardi eura do 2027., dakle 50 puta manje od onoga što najavljuje i planira Francuska.
Godinu dana nakon povratka rata na europski kontinent, EU još uvijek nije daleko odmakla u „strateškoj autonomiji“ kad je u pitanju zajednička sigurnost i obrana. Jačanjem istočnog krila NATO-a te eventualnim pristupanjem Finske i Švedske, uloga Saveza, a time i SAD-a, u sigurnosnoj arhitekturi Europe dodatno je osnažena. Dok je u Washingtonu Joe Biden, ne postoji pritisak da se stvari bitno mijenjaju. Problem će, međutim, nastati ako se u Bijelu kuću vrati originalni ili neki novi Trump.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europa se službeno pomirila: u slučaju rata, bez Amerike se ne može obraniti
To je pogrešna i loša politika. Sve je OK, dok se u Bijelu kuću ne vrati originalni ili neki novi Trump
Europska unija je gospodarska velesila, ali ne i vojna. Zašto je tome tako – i kako to promijeniti - preispituje se i raspravlja već više od četvrt stoljeća. Prošlog proljeća, zatečena Putinovom invazijom, Europska unija ponovno se okrenula jačanju sigurnosnih i obrambenih kapaciteta. No, nije daleko odmakla
Tri dana nakon što je ruska armija napala Ukrajinu, Olaf Scholz održao je govor koji će mu – mada je u tom trenutku na dužnosti bio tek nepuna tri mjeseca – obilježiti cijeli kancelarski mandat. Dan kada je Vladimir Putin pokrenuo novi veliki rat u Europi, u istupu pred zastupnicima Bundestaga, njemački kancelar nazvao je povijesnom prekretnicom, Zeitenwende. Pritom je obećao dotad praktički nezamislivo povećanje ulaganja u njemačku vojsku: sto milijardi eura.
Njemačka je gospodarska velesila, ali ne i vojna. Dugo se, i zbog povijesnih razloga, sa skepsom gledalo na jačanje njemačke vojske. Otužno stanje problematiziralo se i prije ruske invazije; zastarjela i neispravna oprema, nedostatne zalihe streljiva, manjak ljudstva. Onog dana kada je Rusija napala Ukrajinu, general Alfons Mais, glavni zapovjednik njemačke vojske, javno je kritizirao stanje oružanih snaga i nedovoljna ulaganja u vojnu opremu. Sto milijardi eura trebalo je to promijeniti.
Ambicija ne nedostaje, ali…
Godinu dana od te povijesne prekretnice, zastupnica Eva Högl, socijaldemokratkinja kao i kancelar Scholz, u Bundestagu je otkrila poražavajući podatak. „Nažalost, moram reći da u 2022. nijedan cent iz tog posebnog fonda nije potrošen“, kazala je predstavljajući godišnje izvješće na 170 stranica. Stanje u njemačkoj vojsci jednako je sumorno kao i prije ruske invazije.
Sofisticirana nova oprema ili naoružanje, naravno, nije glavica kupusa da se može kupiti u lokalnoj trgovini. Prvih osam borbenih aviona, za čiju je nabavku parlament dao zeleno svjetlo u prosincu, bit će, primjerice, isporučeno tek 2027. Ali problemi s kojima se suočava Njemačka u pokušaju da ojača svoje vojne snage i preuzme snažniju ulogu u sigurnosnoj i obrambenoj arhitekturi Europe ilustrativni su i za tu istu Europu, odnosno preciznije, Europsku uniju: ambicija ne nedostaje, no realizacija je slabašna.
Gospodarska, ne i vojna sila
Europska unija je gospodarska velesila, ali ne i vojna. Zašto je tome tako – i kako to promijeniti – preispituje se i raspravlja već više od četvrt stoljeća. Još 1998. tadašnji britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac predložili su formiranje vojnih snaga na koje bi se EU mogla osloniti u međunarodnim krizama. Godinu dana kasnije donesen je i poseban zaključak Europskog vijeća o stvaranju kontingenta od 50-60 tisuća vojnika. Od svega nije bilo ništa.
Dvadeset godina kasnije, u Bijelu kuću ušao je Donald Trump sa svojim skepticizmom prema transatlantskom savezništvu i čuvenom izjavom da je NATO „zastario“, dakle izlišan. Trumpovi stavovi ponukali su Angelu Merkel na zaključak da se Europa više ne može presudno oslanjati na saveznika preko Atlantika. „Mi Europljani moramo sudbinu uzeti u svoje ruke“, ustvrdila je 2017. njemačka kancelarka što se tumačilo kao poziv Europi na veću autonomiju u obrani i sigurnosti. Nije se promijenilo praktički ništa.
Propala ideja o EU vojsci
Prošlog proljeća, zatečena Putinovom invazijom na europskom tlu, Europska unija ponovno se okrenula raspravama o jačanju svojih sigurnosnih i obrambenih kapaciteta. No, kao i u slučaju Njemačke, koja još nije potrošila „ni cent“ iz masivnog obrambenog fonda, a kamoli transformirala svoje vojne snage, godinu dana od početka rata u neposrednom susjedstvu, EU nije daleko odmakla. NATO, a to znači prvenstveno SAD, i dalje su ključan jamac europske sigurnosti.
Dapače, čini se da je ionako često osporavana ideja o formiranju europske vojske stvar prošlosti. Od nje je, izgleda, odustao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, kojeg se smatralo njezinim glavnim zagovornikom. „Nećemo zaštititi Europljane, ako ne odlučimo imati pravu europsku vojsku“, govorio je Macron 2018., tada tek u drugoj godini prvog predsjedničkog mandata. Godinu dana kasnije proglasio je NATO „klinički mrtvim“ zbog slabljenja transatlantskog partnerstva i američke rezerviranosti prema vojnom savezu pod Trumpom.
Sada, međutim, čak ni Macron više ne razmišlja o europskoj vojci, već jačanju europske komponente unutar NATO-a, ustvrdio je nedavno novi češki predsjednik Petr Pavel, nakon razgovora s francuskim predsjednikom. Pavel, piše Euractiv, sugerira da se Macron predomislio, da više ne zagovara formiranje europskih snaga, o čemu je govorio prije nekoliko godina, već da se zalaže za izgradnju europske obrane temeljene na europskom stupu NATO-a.
Europi nema strateške resurse
Pavel je umirovljeni general koji je bio visoko pozicioniran u Sjevernoatlantskom savezu. Jako dobro poznaje europske vojne sustave, kao i poziciju europskih zemalja u odnosu prema Sjedinjenim Državama koje su dominantna sila unutar NATO-a. A njegova procjena europske potencijalne (ne)ovisnosti o Washingtonu nije previše optimistična.
Da bi, bez potpore SAD-a, bila u stanju provesti operacije velikih razmjera, Europa bi morala imati određene strateške kapacitete i resurse, koji uključuju logistiku, strateške komunikacije, satelitske mreže, obaviještajne podatke i tome slično. Europa, tvrdi umirovljeni general koji je nedavno postao češki predsjednik, ima „minimum tih sposobnosti“. Bez toga nema pravog napretka u formiranju europske obrane (koja, po njemu, ionako ne podrazumijeva i formiranje europske vojske).
U Ukrajini SAD diktira tempo
Malo gdje je oslanjanje na Washington tako jasno vidljivo kao u pomoći Ukrajini. Prema podacima Instituta za svjetsku ekomiju iz Kiela, u prvih godinu dana rata Amerika je za Ukrajinu namijenila 73,1 milijardu eura, dok je istovremeno ukupna pomoć EU-a bila 54,9 milijardi eura. „Amerikanci i dalje diktiraju ritam“, kaže Christoph Trebesch, voditelj tima koji prikuplja podatke. Problem pritom očito nije u nedostatku sredstava.
Usporedbe radi, isti je Institut izračunao da je, primjerice, Njemačka u istom razdoblju najavila antikrizne potpore za kućanstva i gospodarstvo vrijedne više od 260 milijardi eura, dok je njemačka pomoć Ukrajini – bilateralna i putem EU – oko pet posto tog iznosa. Slično je i s ostalim državama članicama. Uostalom, EU je gospodarska velesila – ali se, bez obzira na to, u obrambenim i sigurnosnim pitanjima i dalje bitno oslanja na saveznika preko Atlantika.
Rat je ipak srušio neke tabue
Brookings Institution, znanstveni institut iz Washingtona, u jednoj je analizi vrlo plastično objasnio odnose Europe i SAD-a: Europa, ističu, želi autonomiju, ali bez osiguravanja odgovarajućih obrambenih resursa, dok Sjedinjene Države žele veći obrambeni doprinos Europljana, ali da to ne umanji značaj NATO-a i politički utjecaj SAD-a. Upravo je to – uloga NATO-a i Washingtona – često utjecalo na diskusije o europskoj obrani, kao i na polemike oko formiranja europske vojske.
Ipak, rat u Ukrajini djelomično je promijenio politiku europskih vlada. Ukrajini su poslani tenkovi, a uskoro i borbeni avioni čime europske države preuzimaju veću odgovornost za zbivanja na europskom tlu. Ulaganja u obranu skočila su na listi prioriteta. Planira se masivno povećanje proizvodnje streljiva, kako bi se obnovile zalihe i osigurala isporuka za Ukrajinu. Po prvi puta dogovara se zajednička nabava streljiva, što je do prije godinu dana bilo nezamislivo. Rat u Ukrajini je, očito, srušio neke tabue.
Sve okej dok se ne vrati Trump
Ali zajednički pomaci su i dalje relativno skromni. Primjerice, kada je riječ o sredstvima za obranu, nacionalni obrambeni proračuni pojedinih država bitno su povećani ili je najavljeno njihovo povećanje. Njemačka planira investirati sto milijuna eura kako bi modernizirala vlastite oružane snage (druga je stvar kako joj zasad ide). Francuska najavljuje transformaciju vojske s budžetom od 413 milijardi eura do kraja desetljeća što je najveći obrambeni proračun od 1960-ih i Charlesa de Gaulla.
No, to nema direktne veze s izgradnjom zajedničke europske obrane. Usporedbe radi, EU obrambeni fond, što je prvi takav fond unutar zajedničkog EU proračuna, ima na raspolaganju osam milijardi eura do 2027., dakle 50 puta manje od onoga što najavljuje i planira Francuska.
Godinu dana nakon povratka rata na europski kontinent, EU još uvijek nije daleko odmakla u „strateškoj autonomiji“ kad je u pitanju zajednička sigurnost i obrana. Jačanjem istočnog krila NATO-a te eventualnim pristupanjem Finske i Švedske, uloga Saveza, a time i SAD-a, u sigurnosnoj arhitekturi Europe dodatno je osnažena. Dok je u Washingtonu Joe Biden, ne postoji pritisak da se stvari bitno mijenjaju. Problem će, međutim, nastati ako se u Bijelu kuću vrati originalni ili neki novi Trump.