Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Europa strahuje od neprijateljskog preuzimanja tvrtki pa priprema zakone kojima bi to onemogućila

Kao glavnog neprijatelja u preuzimanju pri nepoštenim tržišnim uvjetima u Europi vide Kineze

ZADNJA IZMJENA: tra 15, 2020
Foto: Sean Gallup/Getty Images

Margrethe Vestager, izvršna potpredsjednica Europske komisije zadužena za kontrolu tržišnog natjecanja, najavila je ovih dana kako će članicama EU biti dopušteno kupovati udjele u privatnim kompanijama kojima prijeti opasnost od preuzimanja kineskih tvrtki.

Objasnila je da se pripremaju zakoni kojima bi države članice dobile “sveobuhvatne ovlasti za ukidanje nelojalne konkurencije kineskih državnih tvrtki.“

Države kupnjom dionica spašavaju tvrtke

Ta članica danske socijalno liberalne stranke posve je neliberalno istaknula kako EU nema problema s tim da se “države po potrebi ponašaju kao sudionici na tržištu – dakle da kupuju dionice tvrtki, ako žele spriječiti neprijateljsko preuzimanje.”

Upozorila je kako su europske tvrtke već dugo na meti kineskih kompanija, a sada Pekingu ide na ruku još i strmi pad cijena dionica. “Stoga ranjiva poduzeća,” istaknula je Vestager, ”ne bi smjela biti predmet preuzimanja”

Izmjenu zakona tražili i ranije

I prije početka pandemije, već u prosincu prošle godine, Nizozemska je zatražila promjene zakonske regulative koja je do sada priječila državama da interveniraju kad se nelojalna konkurencija nastoji dokopati njihovih kompanija.

Vestager je zaključila kako su svi dobrodošli poslovati u Europu, ali ne po “nepoštenim tržišnim uvjetima te po umjetno niskim prodajnim cijenama.”

U Njemačkoj počela teška bitka

Nekoliko dana ranije njemački ministar gospodarstva upozorio je razne hedge fondove i međunarodne investitore kako ne bi trebali gajiti iluzije da će im vlada u Berlinu dozvoliti kupnju njemačkih kompanija čija je vrijednost pala zbog pandemije koronavirusa. Ministar je najavio tešku borbu svima onima koji se žele jeftino dokopati nekih važnih njemačkih tvrtki.

U Berlinu su također upozorili kako znaju da bi više njemačkih kompanija, zbog toga što im je pala vrijednost dionica, mogle postati lak plijen za velike fondove koji bi mogli za male novce u njima steći većinski paket. Posebno se upozorava na porast interesa kineskih kompanija za preuzimanje velikih njemačkih tvrtki.

Država u spas tvrtki ulaže 100 milijardi eura

Primjerice, burzovna vrijednost najveće njemačke banke Deutsche Bank u nekim je trenucima iznosila samo deset milijardi eura, a Lufthanse jedva četiri milijarde eura. Ola Källenius, prvi čovjek automobilskog giganta Daimlera priznao je da vrijednost dionica tog koncerna stalno pada. Za Daimler je dodatni problem što kineske kompanije već imaju u svom vlasništvu oko 15 posto dionica te tvrtke.

Stoga se Berlin opravdano pribojava da bi se zbog takvog strmglavnog pada vrijednosti dionica domaćih kompanija, velike međunarodne investitorske kuće mogle za sitniši dokopati vrijednih tvrtki. Upravo zbog toga njemačka vlada odvojila je čak 100 milijardi eura za otkup dionica njemačkih tvrtki kojima prijeti strano preuzimanje.

Isti potez Nijemci povukli i 2008.

Međutim, nije to prvi puta da njemačka država ulazi u vlasništvo privatnih kompanija koje zapadaju u nevolje i kojima prijeti strano preuzimanje. Velika bankarska institucija Commerzbank još je uvijek djelomice u vlasništvu države koja je preuzela njene dionice tijekom financijske krize 2008. Tada je, naime, Berlin odlučilo intervenirati u poduzeća koja su “relevantna za čitav sustav”, što se prije svega odnosilo na banke.

Najavljene protekcionističke mjere, premda su protivne osnovnim tržišnim i globalnim načelima po kojima funkcionira svjetska i europska ekonomija, posve su legitimne, pogotovo od kada je od toga prva odustala administracija Donalda Trumpa.

Važne pouke za Hrvatsku

Zbog toga što će se taj trend nastaviti, pa i po svemu sudeći ubrzati, Hrvatska bi iz takvog ponašanja najvećih svjetskih ekonomija morala izvući neke važne pouke. Ponajprije da ne treba uvijek uzimati zdravo za gotovo sve što predlažu najmoćnije članice EU te da se ni u kom slučaju ne treba bespogovorno pokoravati odlukama Europske unije koje evidentno štete nacionalnim interesima.

Nerijetko, naime, EU donosi pojedine propise i mjere koje idu u korist najrazvijenijih država, koje ih onda, kad im ti zakoni više ne odgovaraju, olako odbacuju. Najbolji primjer za to su upravo mjere koje sada predlažu Margrethe Vestager, izvršna potpredsjednica Europske komisije te njemački ministar gospodarstva Peter Altmeier.

Za preuzimanje hrvatskih tvrtki nisu vrijedila ista pravila

Kad su početkom devedesetih godina njemačke, talijanske, austrijske financijske institucije i telekomunikacijske kompanije počele preuzimati hrvatske tvrtke koje su zbog agresije na Hrvatsku izgubile veliki dio vrijednosti, tada kriteriji koje sada predlaže u EU i Njemačka, nisu vrijedili.

Umjesto toga financijski i elektronički stručnjaci, podupirani od svojih vlada, uvjeravali su hrvatske političare i građane kako nije važno koje je nacionalnosti vlasnik neke kompanije već je najvažnije da zna voditi posao. Isticali su kako država ne smije biti niti vlasnik niti imati udjele u tvrtkama jer bi to značilo povratak u komunizam. Danas kao što vidimo to pravilo, jer je ugrozilo njihov nacionalni interes, više ne vrijedi.

Politika koju je Hrvatska skupo platila

Rezultat takve politike Hrvatska je skupo platila. Njemački, austrijski i talijanski bankari iznijeli su iz Hrvatske od 2008. do 2018. više od 2,5 milijarde eura, a samo 2019. ostvarili 5,81 milijardi kuna neto dobiti. Time su višestruko vratili novac koji su platili za kupnju hrvatskih banaka.

Najbolje je ponašanje njemačkih banaka u Hrvatskoj opisao dnevni list Bild koji je još 2013. zapisao kako njemačke banke u Hrvatskoj rade i zarađuju na način koji je suprotan njihovom ponašanju u Njemačkoj. Pojednostavljeno rečeno: s obzirom da je Hrvatska bila eldorado za kamate strane su banke beskrupulozno derale hrvatske štediše.

Prodani i udjeli u INA-i

Uostalom, Zagrebačka i Privredna banka, zahvaljujući takvom odnosu prema štedišama u Hrvatskoj, godinama su bile najprofitabilniji dijelovi banaka UniCredito i Gruppo Intesa, svojih talijanskih vlasnika. Da su banke danas u većinskom hrvatskom vlasništvu zasigurno ih predsjednik Zoran Milanović ne bi morao upozoravati da ne smiju stvarati ekstra profit na nesreći koju ju zadesila Hrvatsku epidemijom koronavirusa.

Ne tako davno EU je također prisilila hrvatsku vladu da proda dio svojih udjela u INA-i, jer je tada prisustvo države u vlasničkim udjelima, bilo protivno propisima EU. Sada se, kao što vidimo, ti propisi promptno brišu.

Skupo nas košta i neučinkovit i loš način vođenja tvrtki

To je, kad je riječ o Hrvatskoj, nažalost, tek jedna strana medalje. Europska unija i njene najmoćnije članice nisu međutim krive što se kompanijama koje su u vlasništvu države u Hrvatskoj, upravlja na loš i neučinkovit način. I što ih političke stranke zloupotrebljavaju za udomljavanje nesposobnih, ali politički podobnih članova.

Hrvatska poštanska banka jedan je od primjera kako posluju tvrtke u kojima je država vlasnik. Dok su strane banke izvukle iz Hrvatske milijarde eura profita, ona je u razdoblju od 2008. do 2018., natukla 324 milijuna kuna gubitaka. Ili, primjerice, Petrokemija iz Kutine. Dok je njome upravljala država, bila je težak gubitaš, a nakon što su PPD i INA postali vlasnici, već drugu godinu posluje s pozitivnim rezultatom.

Katastrofalne odluke bez utjecaja stranaca

Stoga valja biti pošten te priznati: da su kompanije koje su sada u stranom vlasništvu, ostale u državnim rukama, zasigurno bi dio propao, dio poslovao s gubitkom, a tek bi manji broj funkcionirao uspješno. Stoga je možda ipak bolje da smo od stranaca uzeli onu mizeriju, jer bi ostali i bez toga.

Uostalom, nisu nas Nijemci, Talijani ili Austrijanci natjerali na devastaciju poljoprivrede ili totalnu deindustrijalizaciju zemlje što se sada pokazuje katastrofalnim odlukama.

Priča o 200 obitelji koji će upravljati nacionalnim bogatstvom

Devedesetih godina vodeći političari natjecali su se tko će više puta ponoviti kako Hrvatska ne treba snažnu industriju jer će se svi industrijski proizvodi moći kupovati puno jeftinije u inozemstvu nego da ih se proizvodi kod kuće.

Tadašnji predsjednici vlada te ministri gospodarstva i financija promovirali su ideju kako Hrvatska može odlično živjeti od pružanja usluga i turizma, a da će najbolji generator takvog razvoja biti dvije stotine obitelji koji će preuzeti u svoje ruke veći dio nacionalnog bogatstva.

Ništa od toga nisu nam nametnuli stranci, sve su to izmislili vodeći ljudi tog doba. Stoga bi bilo dobro, kad se već prošlost ne može popraviti, a krivci se ne mogu pozvati na odgovornost, da iz svega što se događalo i što se sada zbiva, ipak izvučemo barem neke pouke za budućnost.

Mladen Pleše
Novinar
577 članaka Više o autoru
Više s weba