Europska unija zabrinuta za svoj istok: 'Poljska, Mađarska i Hrvatska vraćaju se autoritativnoj praksi komunizma'

Demokratske regule

“Premda pripadaju konzervativnim strankama sa sličnim političkim svjetonazorima, razlike između Angele Merkel u Njemačkoj i Viktora Orbana u Mađarskoj ili Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj i Davida Camerona u Engleskoj, praktički su nepremostive: zbog toga će se između te dvije grupacije sve teže nalaziti zajednički jezik. Nije to samo pitanje odnosa prema imigranata, da se razumijemo.

Osim što nije dovršen dubinski proces demokratske tranzicije tih društava, najveći su problem političke elite u tim državama. Gotovo svi sadašnji lideri na vlast su došli na krilima žestoke kritike komunizma, a čim su zasjeli na funkcije počeli su se ponašati kao komunisti: uspostavljaju autoritarnu vlast, ne poštuju demokratske regule. Njihovo poimanje demokracije je selektivno, mentalitetno se nisu promijenili, nastoje vladati prema istim načelima kao i oni protiv kojih su se borili”, zaključio je naš izvor.

Takva analiza nije iznenadila hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Piculu, premda je upozorio kako bi trebalo izbjegavati pojednostavljena tumačenja tih političkih procesa.

Mađarska više nije republika

“Za nedavnog razgovora s Donaldom Tuskom, predsjednikom Europskog vijeća i bivšim predsjednikom poljske vlade, rekao sam kako mi se čini da dio bivših komunističkih država sve više nalikuje, zbog niza regresivnih pojava, na Rusiju, njihova tradicionalno najvećeg neprijatelja. Tusk se s time nije složio tvrdeći da je pobjeda stranke Pravo i pravda relativna, da je za nju glasovalo tek 38 posto Poljaka, ali da je zbog izbornog zakona prigrabila apsolutnu vlast. Tusk mi je rekao da je 80 posto Poljaka privrženo Uniji i njenim vrijednostima”, kaže Picula.

“Mađarska je vlada već prije problema s imigrantima primjenjivala standarde koji se teško mogu nazvati europskim i demokratskim. Orban je promijenio ustav, Mađarska više nije republika, populistički se poziva na obitelj, vjeru, dom, dakle na tipično konzervativne i tradicionalne vrijednosti, uvjerava građane da je Mađarska drevna kršćanska zemlja pa je Budimpešta samo na korak do zahtjeva za revizijom Trianonskog ugovora iz 1920. u Versaillesu kojim je tadašnja velika Mađarska podijeljena između Austrije, Čehoslovačke, Rumunjske, Kraljevine Jugoslavije…

No najopasnije je njegovo pozivanje na koncept neliberalne demokracije, na tvrdnje da Rusija, Kina i Turska ostvaruju odlične ekonomske rezultate i benefite za prosječnog čovjeka, jer se ne opterećuju demokracijom niti zamaraju kompliciranom demokratskom procedurom. Prije izricanja konačnih ocjena valjalo bi pomno proanalizirati jesu li se društva bivših komunističkih država doista dubinski promijenila, je li se u njima formirala građanska svijest ili je još uvijek usađen strah od autoriteta vlasti, ma kakva ona bila. To, naravno, nije lako procijeniti”, kaže.

Trendovi su jasni

Picula smatra kako bi unatoč brojnim indicijama koje ne slute na dobro, ipak valjalo sačekati prve poteze nove Vlade da bi se odgovorilo na pitanje hoće li se dolaskom na vlast Domoljubne koalicije i Mosta izmijeniti politika prema Europskoj uniji.

“Trendovi su jasni, postoji politička bliskost nove vlasti s vladajućim strukturama u bivšim komunističkim državama. Sigurno je da ni Hrvatska neće biti izuzeta od općeg europskog trenda jačanja institucija nacionalne države, umjesto ulaganja u novu europsku solidarnost. Dobili smo konzervativni koktel stranaka i političara pa je pitanje hoće li odoljeti sirenskom zovu retrogradnih tendencija i ugrožavanju europskog projekta. No, ako dođe do toga, onda oporba i institucije civilnog društva moraju to zajednički spriječiti, onda se ne smije šutjeti”.

Za sadašnje dezintegracijske procese u EU ne mogu se, međutim, kriviti samo bivše komunističke države. U svim državama Europske unije ojačale su ekstremne i nacionalističke stranke koje šire ksenofobiju i mržnju prema svemu što je drukčije. Picula kaže kako je tinjajuća kriza u eurozoni pokazala koliko je krhko zajedništvo u Uniji, a izbjeglička kriza samo je podcrtala ono što se već desetak godina pojavljuje kao politička snaga: novi nacionalizam ili nova nacionalna samosvijest.

Karolinška Europa

Iako se još nisu službeno formulirali prijedlozi o podjeli EU na dvije brzine, raspravlja se o više opcija. Stare članice – nove članice, članice eurozone – one koje to nisu, države schengenskog sporazuma – one izvan, bivše socijalističke države te sve ostale. Nizozemci koji, primjerice, podržavaju zahtjeve Velike Britanije da se dobar dio ovlasti prenese s EU na nacionalne parlamente, razrađuju ideju da se formira mini schengenska zona u kojoj bi bile Francuska, Velika Britanija, Njemačka, države Beneluxa, Danska sve do Austrije.

Tu bi se okupila neka vrsta karolinške Europe, no nema odgovora na pitanje što sa Španjolskom i Italijom koja se nije proslavila poštivanjem pravila o čuvanju vanjskih granica. Ta bi skupina, uvjereni su mnogi, mnogo lakše i brže rješavala probleme te osigurala vanjske granice. Grčku su već svi otpisali, na nju nitko ne računa, ili, kako kaže Picula, nju će sigurno nastojati resetirati ili izolirati.

Prijedlozi o Uniji s dvije brzine još nisu službeno na stolu: sada je goruće pitanje kako zaustaviti daljnji priljev ekonomskih emigranata. No, njemačka kancelarka nedavno je istaknula kako današnja Europska unija neće biti duga vijeka te da će sutrašnja Unija biti podijeljena na dvije skupine različitih brzina. Prema mnogima, međutim, te dvije Europe već postoje: to je 19 članica eurozone te preostalih devet članica među kojima je Hrvatska.

Jugoslavenski paradoks

“Već sam upozorio da me zbivanja u EU podsjećaju na ono što se u završnoj fazi događalo s Jugoslavijom, takozvani jugoslavenski paradoks. Tada su se, gotovo istodobno, rasplamsali nacionalizmi ili nacionalne težnje u najnerazvijenijoj i najrazvijenijoj republici, na Kosovu i u Sloveniji. Sada se sličan proces događa u Uniji. Najžešća osporavanja dolaze iz prividne periferije, odnosno Grčke, koja ne udovoljava standardima monetarne unije i zaštite vanjskih granica, te Velike Britanije koja želi ozbiljnu preinaku EU. Postoji kontradikcija: što se Europska unija više zapetljava u političke kontroverze, to joj ide bolje na ekonomskom planu.

Primjećuje se blagi oporavak, mnogi indikatori su u zelenom. Dakle, izvori krize nisu u ekonomskoj konjukturi, oni su negdje drugdje. Možda u tomu što je sve vidljiviji raskorak između ekonomske efikasnosti i dobiti koju donosi zajedničko tržište, ali i nejednakih benefita od toga. Koristi od zajedničkog tržišta trebale bi biti pametnije raspoređene: nejednakosti sve češće dovode do pobuna u različitim kutovima Unije. Welfare state ili socijalna država, u Europi je već dulje u povlačenju, a EU se potvrđuje mnogo više kao medij nego kao identitet. Kada pak identitet zataji, prirodno je da se članice vraćaju klasičnim političkim zajednicama i državama”.

Viktor Orban u Mađarskoj, Miloš Zeman u Češkoj, Robert Fico u Slovačkoj, Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj uvjerljivo su pobijedili u posljednje doba na izborima jer su zaigrali u predizbornoj kampanji na antieuropsku kartu. Razlog za to su, prema Piculinu mišljenju, dvije vrste žrtava tranzicije.

Neobjašnjivo antieuropsko raspoloženje

“To su oni koji su izašli kao gubitnici iz prelaska socijalizma u kapitalizam, posebice iz faze privatizacije te oni koji su izgubili neka prava i koje su ugrozile promjene koje su njihove države morale provesti da bi bile primljene u EU. Upravo na te dvije grupacije igrali su na izborima novi lideri u bivšim komunističkim držvama. U Uniji ne mogu objasniti antieuropsko raspoloženje u državama kao što su Poljska, Češka, Slovačka, koje su najviše financijski i ekonomski profitirale, koje svoj napredak zahvaljuju pomoći Europske unije te njenim investicijama.”

U razgovoru s Piculom, predsjednik Europskog parlamenta Tusk upozorio je da u referendumu u Velikoj Britaniji vidi opasnost jer bi tim putem mogle krenuti neke druge bivše socijalističke zemlje iz istočne Europe, koje bi, prijeteći referendumom, mogle tražiti za sebe bolju poziciju u Bruxellesu.

Cameron pokrenuo proces

Velika Britanija ima sve više saveznika u zahtjevima da se prestane s jačanjem institucija EU, da mnogo toga valja vratiti u nadležnost nacionalnih parlamenata, riječju, da valja jačati nacionalni suverenitet.

Picula smatra kako je David Cameron pokrenuo taj proces repozicioniranja Velike Britanije u EU kako bi osigurao dugotrajniju biračku potporu kod kuće.

Cameron se zalaže za još veću slobodu kretanja novca i roba, ali je protiv takve slobode kada je riječ o slobodi kretanja ljudi, čak i državljana EU te njihovih socijalnih prava. “Britanski kolege iz Europskog parlamenta pokazali su mi analize u kojima stoji da prosječno britansko domaćinstvo plaća godišnje 340 funti za pristup slobodnom tržištu EU, a da dobiva povrat od oko 3000 funti godišnje. Cameron je Uniji postavio četiri uvjeta: da se redefinira upravljanje gospodarstvom, da u slučaju kriza Velika Britanija neće nikoga spašavati, da se smanje birokratske regulative koje priječe bolje poslovanje te da se imigrantima ograniči pristup povlasticama te da nemaju socijalna prava koja su imali u svojim državama”, kaže Picula.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016.