Kako se bavim ovim čime se bavim, stalno visim na vijestima. Dan na dan, od jutra do navečer. Slušam političare, saborske aktualce, ministre, sindikaliste, šefove službi i lobiste dok se pred kamerama prse, koče i uznose u svojoj važnosti. Lica su napudrana da se ne sjaje, kravate na mjestu, nastupi tipski.
Značajno se podigne brada, mjestimično se malo nagneš prema gledateljima da naglasiš prisnost, spojiš uvijek na isti način dlanove u piramidu, prst na prst, u nabiflanoj PR gesti koja navodno sugerira pouzdanost i koncentraciju i da taj koji govori zna što govori.
Forma, a ne sadržaj
Vokabular je isto uglavnom identičan, sastoji se od petsto uvijek istih riječi koje se prevrću po ustima kao ljepljivi kiki bombon. Projekti. Akcijski planovi. Razmatramo. Nulta tolerancija. To ćemo komunicirati. Hrvatska javnost. Apsolutno. Nipošto. Nećemo dopustiti. Konkretno. Načelno. Interes građana. Interes građana. Interes građana.
U bistrijim danima sine ti da je tu sve u formi, ništa u sadržaju, i još je forma tako loša. Jasno da ova zemlja nisu oni i da se naokolo odvija autentični i nepatvoreni narodni život. Ali usisa te taj balon da nisi ni svjestan.
Iščašena fiksacija
I onda se počne misliti da je svaka njihova otrcana i prazna riječ od ultimativne važnosti. Da je treba zabilježiti, zapisati, komentirati je s ovog i onog aspekta, proniknuti u njenu dalekosežnu poruku i analitički nagađati o njenim sigurno dubokim konotacijama. Pazi da ti slučajno što ne pobjegne.
Iz te iščašene fiksacije na kastu odabranih osoba koje gostuju u dnevnicima proisteknu prilozi ovaj je rekao ovo, onda mu je onaj odgovorio ono, a sutradan je onaj prvi dodao još i to. Pri čemu su i jedno, i drugo, i treće ništa, koga briga. Baš golo ništa. Samo naskakivanje. Parada. Jandroković, Zekanović, Grbin, Plenković, Banožić, Milanović, Hrebak, Miletić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
(Ni)je sve tako sivo
To je propast. Jer kroz to kljukanje praznim kalorijama počne se, instinktivno i neosviješteno, podrazumijevati da ovo društvo presudno obilježava ta nepregledna vojska nacionalnih i lokalnih političara, načelnika i vladinih savjetnika, drvenih šefova državnih službi koji tapkaju u govoru tako da se ne zamjere vlastima, daveža iz birokratskog aparata koga se poziva da recitira svoje nerazumljive pravilnike kojih se, međutim, ni sami ne drže, vijeća i komisija, unjkavih akademika, štrebera koji bulje u tablice koje ne znaju suvislo protumačiti, ambiciozne mladeži HDZ-a koja čeka svoju priliku da se ukrca na izborne liste i tome sličnog amorfnog materijala koji napučuje ovaj sustav i poredak.
I onda pomisliš da smo bespovratno upali u entropiju i da su se sve boje pretopile u tu sivu. Piješ čaj poslije dnevnika i pitaš se kako to. Ali to je znak tog poremećaja. Jer vitalni sokovi Hrvatske teku iza tog paravana. O da. Samo vidiš li ih? Vjerojatno ne.
Jer te druge Hrvatske nema u glavnim vijestima. Ja sam se s njom u ovaj mjesec dana u nekoliko navrata susrela u pravim masovkama, oči u oči, na Zagreb Film Festivalu i na Zagreb Jazz Festivalu, koga gura kao sivonja neumorni Dražen Kokanović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je taj faktor X
Nevjerojatno kolike gomile mladih, mlađih, ali i starijih ljudi na te dvije smotre u Studentskom centru i u Tvornici, paklena gužva, nijednog praznog mjesta. E pa to su ti nevidljivi, taj faktor X o kome nigdje nema spomena niti ih ovi gore dnevničari zarezuju. Njima se ne guraju mikrofoni pod nos da nešto kažu, da iznesu svoje misli i da se osvjedočimo da ipak postoje.
Divni su bili filmovi, čudesna glazba, ali skoro da je za mene bilo bolje od toga utopiti se u tu vibru nekog normalnog ljudstva, tih koji nešto uče, rade i stvaraju iz svojih uvjerenja, a ne zbog političkog koristoljublja, tog urbanog Zagreba koji je na svoju ruku i svojeglav, kritičan i autonoman, ali tolerantan, otvoren, inteligentan, širok i šaren, a ne siv. I vidjeti da je ta struktura živa.
Istraživanja stalno tupe kako ljudi gube interes za politiku. I sigurno da da. Kad su dva različita i planinom odvojena svijeta ovi dnevničari koji drmaju svim polugama novca i moći i zlostavljaju nas svojim pozama i floskulama i ovaj narod radnika, umjetnika, kuhara i inženjera, učenika i učitelja. Ne vidjeti tu razvalinu među njima znači biti slijep kod zdravih očiju. Prvo sebi to govorim, a onda vama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fiksirani na političke moćnike, prečesto zaboravljamo da postoji i ona druga Hrvatska: autentična, šarena, živa
Te druge Hrvatske nema u glavnim vijestima. Ja sam se s njom susrela u pravim masovkama, oči u oči, na Zagreb Film Festivalu i na Zagreb Jazz Festivalu
Kroz kljukanje praznim kalorijama počne se, instinktivno i neosviješteno, podrazumijevati da ovo društvo presudno obilježava nepregledna vojska političara, načelnika i vladinih savjetnika, drvenih šefova državnih službi , daveža iz birokratskog aparata vijeća i komisija, unjkavih akademika, ambiciozne mladeži HDZ-a...
Kako se bavim ovim čime se bavim, stalno visim na vijestima. Dan na dan, od jutra do navečer. Slušam političare, saborske aktualce, ministre, sindikaliste, šefove službi i lobiste dok se pred kamerama prse, koče i uznose u svojoj važnosti. Lica su napudrana da se ne sjaje, kravate na mjestu, nastupi tipski.
Značajno se podigne brada, mjestimično se malo nagneš prema gledateljima da naglasiš prisnost, spojiš uvijek na isti način dlanove u piramidu, prst na prst, u nabiflanoj PR gesti koja navodno sugerira pouzdanost i koncentraciju i da taj koji govori zna što govori.
Forma, a ne sadržaj
Vokabular je isto uglavnom identičan, sastoji se od petsto uvijek istih riječi koje se prevrću po ustima kao ljepljivi kiki bombon. Projekti. Akcijski planovi. Razmatramo. Nulta tolerancija. To ćemo komunicirati. Hrvatska javnost. Apsolutno. Nipošto. Nećemo dopustiti. Konkretno. Načelno. Interes građana. Interes građana. Interes građana.
U bistrijim danima sine ti da je tu sve u formi, ništa u sadržaju, i još je forma tako loša. Jasno da ova zemlja nisu oni i da se naokolo odvija autentični i nepatvoreni narodni život. Ali usisa te taj balon da nisi ni svjestan.
Iščašena fiksacija
I onda se počne misliti da je svaka njihova otrcana i prazna riječ od ultimativne važnosti. Da je treba zabilježiti, zapisati, komentirati je s ovog i onog aspekta, proniknuti u njenu dalekosežnu poruku i analitički nagađati o njenim sigurno dubokim konotacijama. Pazi da ti slučajno što ne pobjegne.
Iz te iščašene fiksacije na kastu odabranih osoba koje gostuju u dnevnicima proisteknu prilozi ovaj je rekao ovo, onda mu je onaj odgovorio ono, a sutradan je onaj prvi dodao još i to. Pri čemu su i jedno, i drugo, i treće ništa, koga briga. Baš golo ništa. Samo naskakivanje. Parada. Jandroković, Zekanović, Grbin, Plenković, Banožić, Milanović, Hrebak, Miletić.
(Ni)je sve tako sivo
To je propast. Jer kroz to kljukanje praznim kalorijama počne se, instinktivno i neosviješteno, podrazumijevati da ovo društvo presudno obilježava ta nepregledna vojska nacionalnih i lokalnih političara, načelnika i vladinih savjetnika, drvenih šefova državnih službi koji tapkaju u govoru tako da se ne zamjere vlastima, daveža iz birokratskog aparata koga se poziva da recitira svoje nerazumljive pravilnike kojih se, međutim, ni sami ne drže, vijeća i komisija, unjkavih akademika, štrebera koji bulje u tablice koje ne znaju suvislo protumačiti, ambiciozne mladeži HDZ-a koja čeka svoju priliku da se ukrca na izborne liste i tome sličnog amorfnog materijala koji napučuje ovaj sustav i poredak.
I onda pomisliš da smo bespovratno upali u entropiju i da su se sve boje pretopile u tu sivu. Piješ čaj poslije dnevnika i pitaš se kako to. Ali to je znak tog poremećaja. Jer vitalni sokovi Hrvatske teku iza tog paravana. O da. Samo vidiš li ih? Vjerojatno ne.
Jer te druge Hrvatske nema u glavnim vijestima. Ja sam se s njom u ovaj mjesec dana u nekoliko navrata susrela u pravim masovkama, oči u oči, na Zagreb Film Festivalu i na Zagreb Jazz Festivalu, koga gura kao sivonja neumorni Dražen Kokanović.
To je taj faktor X
Nevjerojatno kolike gomile mladih, mlađih, ali i starijih ljudi na te dvije smotre u Studentskom centru i u Tvornici, paklena gužva, nijednog praznog mjesta. E pa to su ti nevidljivi, taj faktor X o kome nigdje nema spomena niti ih ovi gore dnevničari zarezuju. Njima se ne guraju mikrofoni pod nos da nešto kažu, da iznesu svoje misli i da se osvjedočimo da ipak postoje.
Divni su bili filmovi, čudesna glazba, ali skoro da je za mene bilo bolje od toga utopiti se u tu vibru nekog normalnog ljudstva, tih koji nešto uče, rade i stvaraju iz svojih uvjerenja, a ne zbog političkog koristoljublja, tog urbanog Zagreba koji je na svoju ruku i svojeglav, kritičan i autonoman, ali tolerantan, otvoren, inteligentan, širok i šaren, a ne siv. I vidjeti da je ta struktura živa.
Istraživanja stalno tupe kako ljudi gube interes za politiku. I sigurno da da. Kad su dva različita i planinom odvojena svijeta ovi dnevničari koji drmaju svim polugama novca i moći i zlostavljaju nas svojim pozama i floskulama i ovaj narod radnika, umjetnika, kuhara i inženjera, učenika i učitelja. Ne vidjeti tu razvalinu među njima znači biti slijep kod zdravih očiju. Prvo sebi to govorim, a onda vama.