Nekad je nužno odabrati stranu

Fižulić: Film Gazda zapravo je priča o tvorničkoj grešci društvenog modela

Telegramov kolumnist o dizajniranju gospodarskog modela u 90-ima

U subotu navečer u rasprodanom zagrebačkom kinu Europa gledao sam dokumentarni film Gazda režisera Darija Juričana. Publika je uglavnom bila sastavljena od onih koji su u vrijeme događaja i afera obrađenih u filmu pohađali vrtiće ili grijali školske klupe. Nekoliko aplauza tijekom same projekcije te prave ovacije koje je nakon filma dobio sam režiser možda se mogu očekivati na premijerama, ali su stvarno rijetkost u redovnom kino prikazivanju.

Najveću salvu smijeha izazvao je majstorski odrađen intervju samog režisera s Vladimirom Šeksom vezan uz “pšeničnu aferu” u kojem je isti na pitanje: “Je li Agrokor ikad financirao HDZ?” nakon kratke stanke odgovorio: “Nije mi poznato.” Taj odgovor najdugovječnijeg i u mnogim razdobljima, daleko najutjecajnijeg hrvatskog političara, zapravo je sažetak odnosa vladajuće političke, financijske i gospodarske elite prema devedesetima.

Dizajniranje gospodarskog modela 90-ih

Potpredsjednik Vlade Božo Petrov, vođen svojim nepogrešivim nagonom za unošenjem nemira u odavno uspostavljena pravila političke igre, ukazao se na samoj premijeri filma održanoj prošlog utorka na istoj kino adresi. Nakon filmske projekcije dobrodušno je izjavio: “Film je edukativan, otkriva puno toga i preporučujem ga svima.”

Za sada ostaje nepoznanica odnosi li se preporuka i na njegovog sadašnjeg i budućeg koalicijskog partnera koji je jedini odgovoran za “tvorničku grešku” nastalu dizajniranjem društvenog i gospodarskog modela u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Hrvatski put iz socijalizma u kapitalizam započinje dvije godine prije raskida veza s bivšom državom. Ante Marković je kao predsjednik savezne vlade socijalističke Jugoslavije još 1989. progurao kroz tadašnju skupštinsku proceduru Zakon o društvenom kapitalu i Zakon o bankama. Više od 1200 društvenih poduzeća na području cijele Jugoslavije u vrlo je kratkom roku iskoristilo zakonske promjene i pokrenulo postupak koji im je omogućio pretvaranje društvenog u privatno vlasništvo.

Neraskidive veze s novom partijom i nomenklaturom

Rovinjski TDR i Zagrebačka banka ostat će zabilježeni kao najzvučnija imena promptnog korištenja do tada nezamislivih sloboda. U isto vrijeme, a prije održavanja prvih višestranačkih izbora u svibnju 1990. osnovano je samo u Hrvatskoj 6800 privatnih poduzeća s 20 000 novozaposlenih radnika. Istraživanje koje su 2000. proveli Sekulić i Šporer pokazalo je da je svaki direktor socijalističkog poduzeća u 1989. imao jedanaest puta veću šansu da postane vlasnik tog poduzeća u narednom desetljeću nego da ostane dalje samo direktor.

Oni koji nisu bili te sreće da ih sumrak jednog poretka i jedne države zatekne u direktorskoj fotelji perspektivnog poduzeća mogli su zadovoljiti svoje privatizacijske ambicije građenjem neraskidivih veza s novom vladajućom partijom i njenom nomenklaturom. Rat i vojna agresija nisu bili dostatan razlog za prolongiranje procesa privatizacije, a skandalozna prodaja vlasničkih udjela u poduzećima koja su bila izložena granatiranju izazivala je proteste čak i u redovima vladajućih.

Zašto je za istraživanje povijesti potrebna hrabrost

Većina tih sramnih epizoda tranzicijskog razdoblja odavno je detaljno opisana, ali u javnom i službenom sjećanju iste ne postoje. Razlog je vrlo jednostavan. HDZ službeno pamti samo pobjedu u Domovinskom ratu i prvog hrvatskog predsjednika, a svoju vladavinu koja je između ostalog rezultirala međunarodnom političkom i gospodarskom izolacijom, ponajviše zbog elementarnih demokratskih nedostataka, uspio je u međuvremenu potpuno zaboraviti.

Oni koji su svojim pupčanim vrpcama bili povezani s tim i takvim HDZ-om još su prije izbora 2000. počeli tražiti nove političke zaštitnike. I tako smo dobili društveni konsenzus tranzicijskih pobjednika po kojem su pretvorba i privatizacija imale nekih manjih propusta, ali što se tu može, bila su takva vremena. Hrvatska verzija ortačkog kapitalizma, nastala sredinom devedesetih, marljivo je usavršavana u naredna dva desetljeća, a njena razgradnja još uvijek nije na dnevnom redu.

Zbog toga su film Darija Juričana i knjiga Saše Paparelle tretirani kao djela neprilagođenih, ili još žalosnije, kao čin građanske hrabrosti. Ako je stvarno potrebna građanska hrabrost da bi se propitkivala korporativna povijest onda je Hrvatska svoje otužno mjesto na ranglisti slobode tiska više nego zaslužila.

Poražavajući rezultati analiza Reportera bez granica

Reporteri bez granica (RSF) redovno objavljuju svoja godišnja izvješća o stanju medijskih sloboda u 180 država. Hrvatska je 2015. zauzela 63. mjesto, što je pad od pet mjesta u odnosu na prethodnu godinu, a iza nje se nalaze samo četiri članice Europske unije, Mađarska, Italija, Grčka i Bugarska. Vodeća država po slobodi medija je Finska, najbolje plasirana država izvan našeg kontinenta je Kostarika i to na prestižnom šestom mjestu, Slovačka je na 12. i predvodi nekadašnje države socijalističkog lagera, Slovenija je 40., a čak je i Srbija četiri mjesta ispred nas.

Budući da u Hrvatskoj velika većina novinara nema nikakvih ograničenja u iskazivanju žestokih kritika vladajućih političkih opcija, ako se naravno izuzmu unaprijed zadane politike uredništva i ideološke preferencije vlasnika, postavlja se opravdano pitanje uzroka ovako loše percepcije novinarskih sloboda. Razlog je u očitom utjecaju korporativnog sektora na uređivačku politiku dobrog dijela medija te u takvim okolnostima, posve razumljivu autocenzuru samih novinara.

Kako se pad Nokie odrazio na finsko gospodarstvo

Pritisak “velikih oglašivača” spojen s interesima samih vlasnika medija ili u slučaju javne televizije, vladajuće političke opcije, nije lako rješiv problem.
Londonski The Economist objavio je u kolovozu 2012. članak o „One–firm economies“ ponukan negativnim utjecajem koji je pad Nokie imao na finsko gospodarstvo. U razdoblju od 1998. do 2007. Nokia je bila zaslužna za četvrtinu rasta finskog gospodarstva, jednu petinu izvoza i 23% prihoda od korporativnih poreza.

Njena tržišna vrijednost dosegla je rekordnih 320 milijardi američkih dolara, a samo u Finskoj zapošljavala je 24 000 radnika. Nakon što je Apple 2007. lansirao svoj prvi iPhone Nokia je počela nezaustavljivo gubiti svoju poziciju na tržištu mobilnih telefonskih uređaja. Krajem prošle godine kada je širom svijeta još uvijek zapošljavala 60 000 radnika, u Finskoj je njihov broj pao na skromnih 900. Kao što je bila zaslužna za ekonomski rast Nokia je doprinijela i višegodišnjoj stagnaciji i zaostajanju finskog gospodarstva.

Pozicija prevelikih firmi u premalim gospodarstvima

Finska ima nešto više stanovnika od Hrvatske, ali je ekonomski gotovo šest puta jača. Bez obzira na sve međusobne razlike možemo konstatirati da je utjecaj Nokie i Agrokora na domicilna gospodarstva donekle usporediv, prvenstveno zbog rizika koji proizlaze iz pozicije (pre)velikih firmi u (pre)malim ekonomijama. Navedena tema nikada nije ozbiljno otvorena u hrvatskoj javnosti.

Nije mi poznato je li neki lokalni Dario Juričan snimio dokumentarni film o 150 godina povijesti Nokie, ali ako takav film postoji sigurno je emitiran i na nacionalnoj televiziji jer je Finska, da ponovim, prva zemlja po medijskim slobodama. Budući da je Božo Petrov, kao naredni predsjednik Sabora, pohvalio edukativnu vrijednost filma „Gazda“, za očekivati je njegovo prikazivanje na javnoj televiziji odmah po završetku kino distribucije.

Kada se to dogodi Hrvatska će dvoznamenkastim skokom napredovati na ranglisti zemalja po indeksu slobode medija. Sama po sebi mi se nameće parafraza Neila Armstronga: „To će biti tako malen korak za HTV, a tako velik za Hrvatsku.“