Kako se Milanović umiljavao desnici i odbacio svoje glasače, a Plenković izgovarao rečenice u koje ne vjeruje
Nismo čuli odgovore na neka od ključnih pitanja, piše Goranko Fižulić
U jesen 2012. američko dvostranačko Povjerenstvo za predsjedničke debate organiziralo je tri predizborna TV sučeljavanja između predsjednika Baracka Obame i njegovog republikanskog protukandidata Mitta Romneyja. Prvo sučeljavanje bilo je na temu unutrašnje politike, drugo je uključivalo i pitanja neopredijeljenih birača koje je za sudjelovanje u samoj emisiji izabrao Gallup, dok je treći dvoboj bio na vanjsko- političke teme.
Sve debate trajale su devedeset minuta, a moderatori svake od njih bili su izabrani iz jedne od nacionalnih TV mreža. Prvo sučeljavanje gledalo je više od 67 milijuna američkih građana što je postavilo i novi rekord u gledanosti u protekla tri desetljeća. Navedeno pokazuje s kolikom ozbiljnošću televizijske mreže pristupaju tom poslu te kako ih međusobna nemilosrdna tržišna utakmica ne priječi u određivanju zajedničkih pravila igre.
Potpitanja bi debatu učinila zanimljivijom
Upravo održana TV debata između Milanovića i Plenkovića na HRT-u samo je prvi korak u dobrom smjeru, ali je još uvijek jako daleko od događaja koji bi bitno mogao utjecati na rezultat parlamentarnih izbora. Naime, dva osnovna cilja takvog nadmetanja su privlačenje neopredijeljenih birača i dodatno animiranje vlastitog biračkog tijela za izlazak na izbore. Pomiriti ta dva često oprečna zadatka nije lak posao te zahtjeva detaljnu pripremu samih kandidata, ali pruža i velike kreativne mogućnosti moderatoru samog nadmetanja.
Sva trojica sudionika, Togonal, Milanović i Plenković, su podbacila u ispunjenju ciljeva, a samu debatu učinili su predugačkom te na momente i dosadnom. Mislav Togonal je uglavnom propuštao postavljati potpitanja koja bi cijelu emisiju učinila daleko provokativnijom i samim time gledljivijom, Zoran Milanović je gotovo u potpunosti zanemario vlastito biračko tijelo u borbi za glasače desno od centra, a Andrej Plenković očito u strahu od dijela stranačke nacionalističke desnice povremeno je izgovarao rečenice u koje ni sam ne vjeruje.
Zašto su ankete naklonjene Milanoviću
Znači, jedan je tražio birače u tuđem dvorištu, a drugi se pokušao nametnuti kao pravi vođa svojih najžešćih momaka zanemarivši prigodu za privlačenje neodlučnih pristaša iz drugih tabora. Tako je na kraju u svim provedenim relevantnim anketama Milanović izabran kao pobjednik duela, što je između ostalog i posljedica razlike u prosječnoj obrazovanosti pristaša Narodne koalicije i HDZ-a.
Američke ankete nakon održanih TV debata uvijek ukazuju i na mogući nerazmjer u broju između anketiranih i pristaša pojedinih stranaka, a budući da u hrvatskim anketama to nije iskazano za pretpostaviti je da je u njima sudjelovao veći broj glasača Narodne koalicije od onih HDZ-a čije biračko tijelo zbog prosječno manje obrazovanosti je i receptivno slabije na medije koji su organizirali ankete.
Predsjednik HDZ-a bio je očito pod velikim dojmom unutarstranačke bitke za pozicije na izbornim listama te je njegov nastup trebao kompenzirati nezadovoljstvo pojedinih prvaka stranačke desnice. Neočekivani izlazak Željka Glasnovića iz HDZ-a te njegova samostalna lista u izbornoj jedinici za dijasporu, stavljanje zamjenika predsjednika stranke Milijana Brkića na posljednje 14. mjesto u Drugoj izbornoj jedinici te eliminiranje nekoliko stranačkih velmoža iz svih kombinacija sigurno su otvorili pukotinu između desnog krila stranke i dijela novog vodstva.
Skandalozna Plenkovićeva obrana Barešića
Kako bi sanirao neposrednu štetu Plenković je iskoristio TV debatu za umiljavanje onima za koje su dojučerašnje stranačke perjanice simbol pravovjernosti te se između ostalog upustio u skandaloznu obranu Mira Barešića, ubojice jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj. Relativiziranje sumanutog terorističkog čina u Stockholmu sigurno neće biti primljeno s odobravanjem kod njegovih kolega iz Europske pučke stranke, a još manje kod onih koji su se možda ponadali da će „novi HDZ“ prekinuti trenutnu balkansku utakmicu u iskazivanju ljubavi prema zabludama i grijesima vlastite prošlosti.
Plenković je očito odabrao Zlatka Hasanbegovića kao svog štitonošu za desno krilo stranke te je čak uspio inscenirati njegovu bitku s Brkićem za preferencijalne glasove u istoj izbornoj jedinici. Posvećen unutarstranačkom preslagivanju zaboravio je da građanski centar ne vidi neku bitnu razliku između ministra kulture i zamjenika predsjednika stranke te da će prezentni „sukob na desnici“ biti gledan samo kao uvod u moguća poslijeizborna međusobna razračunavanja.
Isto tako, potpuno je nejasno zbog čega je branio Vladu Tihomira Oreškovića uključivši i neka ministarska nedjela, pa čak i mračnu stranu povijesti stranke u koju se učlanio prije samo pet godina. Budući da nije moguće istovremeno uvjerljivo graditi percepciju o modernoj demokršćanskoj stranci i biti advocatus diaboli povijesno odavno prevladanog nacionalističkog pokreta, Andrej Plenković upao je u zamku iz koje ga može spasiti samo pobjeda na rujanskim izborima.
Potpuno nerazumijevanje stanja na tržištu o radu
Mislav Togonal imao je priliku da svoja dva gosta više puta iznenadi potpitanjima poput onog koje je zbunilo Andreja Plenkovića. Naime, citirajući obećanje HDZ-a o novih 180 000 radnih mjesta upitao je predsjednika te stranke gdje će naći toliko ljudi i misle li uvoziti radnu snagu. Plenković je vidljivo zbunjen odgovorio da u Hrvatskoj ima dovoljno nezaposlenih koji će popuniti ta radna mjesta i time pokazao potpuno nerazumijevanje stanja na tržištu rada.
Očito nije vidio plaćene oglase Hrvatskog zavoda za zapošljavanje s listom deset najtraženijih zanimanja jer bi odmah shvatio svu apsurdnost HDZ-ovog ali i SDP-ovog obećanja. Gospodarski rast bez ikakve sumnje kreirat će nova slabo plaćena radna mjesta u turizmu, trgovini, transportu i građevinarstvu, ali za njihovo popunjavanje ne postoji dovoljan interes hrvatskih građana. Togonal je propustio nametnuti raspravu o nužnoj promjeni imigrantske politike bez koje postojeći gospodarski i društveni model dalje nije održiv.
Isto tako prigodom rasprave o tužnoj povijesti predaje ili prodaje INA-e trebalo je uslijediti pitanje o politici koncesija za eksploataciju nafte i plina. Nedavno je ministar gospodarstva Panenić zajedno s predsjednikom Uprave INA-e slavodobitno otvorio plinsko polje u Međimurju zaboravivši prikazati javnosti razliku u koncesijskoj naknadi za to „staro“ polje od naknada za nova polja koja je, uz veliku pompu, dijelio u renskim dvorima. Nema rješenja spora između Hrvatske i MOL-a bez ponovnog stavljanja na stol politike koncesijskih naknada od 2003. do danas, a javnost sigurno zaslužuje saznati stavove pojedinih stranaka o tom prevažnom problemu prije održavanja rujanskih izbora.
Rješenje za najveći uteg u javnom dugu
Postavivši pitanje o mogućoj privatizaciji autocesta moderator je propustio potaknuti raspravu o uvođenju vinjeta ili nekog drugog oblika plaćanja korištenja autocesta koji bi s jedne strane povećao prihode, smanjio enormne i nepotrebne troškove naplate, a na kraju uklonio i besmislene kilometarske kolone pred naplatnim kućicama. Budući da je i trenutni ministar prometa Oleg Butković angažirao savjetnike koji trebaju samo potvrditi da je postojeći model najbolji i nezamjenjiv usprkos slovenskom, mađarskom i austrijskom iskustvu, mišljenja stranačkih čelnika o načinu rješenja najvećeg utega u hrvatskom javnom dugu ne mogu za javnost ostati nepoznata.
Naravno da nisam previše uvjeren da bi i odgovori na ova potpitanja bitno promijenili percepciju zainteresiranog dijela javnosti o čelnicima Narodne koalicije i HDZ-a. Zanemariv je broj onih koji razmišljaju o izboru između Milanovića i Plenkovića, iako se predsjednik SDP-a zaista trudi u svom lovu na birače s druge strane ograde. Dio još uvijek neopredijeljenih birača zapravo dvoji između onih koji nisu bili u studiju i samo jednog od dvojice nazočnih stranačkih prvaka. U svakom slučaju, bit će vrlo zanimljivo i jako nepredvidljivo, bez obzira na postojeće ankete i trenutnu prednost koju uživa Narodna koalicija.