Nekad je nužno odabrati stranu

Goranko Fižulić: Zašto Hrvatska ima sporiji internet i od zemalja istočnog Balkana (i u Keniji je, ozbiljno, brži)

Bez obzira koliko HAKOM tvrdio suprotno, Hrvatska stoji očajno

Digital Agenda for Europe jedna je od sedam ključnih inicijativa koju je Europska komisija ugradila u strategiju Europa 2020. Ambiciozni plan implementacije dostupnosti širokopojasnog interneta prvi put je objavljen 2010., a sadržavao je između ostalog i cilj dostupnosti širokopojasne mreže minimalne brzine od 30 megabita u sekundi (Mbps) za 100 posto europskih građana do 2020. Polovina svih europskih kućanstava trebala bi iste godine imati mogućnost preplate na internetski priključak brzine veće od 100 Mbps.

U rujnu prošle godine Europska komisija dopunila je lisabonsku Digitalnu agendu strategijom Connectivity for European Gigabit Society koja postavlja tri ključna cilja za 2025.: 1. pristup brzine jednog gigabita u sekundi (1000 Mbps) za sve važne društvene i ekonomske nositelje razvoja; 2. pokrivenost 5G signalom u svim urbanim regijama i 3. priključak brzine od minimalno 100 Mbps za sva europska kućanstva.

Na primjer, i u Keniji je internet brži

Akamai Technologies, američka kompanija koja upravlja s 216.000 servera u 120 država, objavljuje redovno kvartalno izvješće o stanju globalnog interneta temeljem podataka prikupljenih na svojoj Inteligentnoj platformi. Polovicom prosinca objavljen je izvještaj za treći kvartal 2016. koji sadrži statističke podatke o brzinama i dostupnosti interneta u pojedinim državama te sigurnosnim ispadima i prekidima na pojedinim mrežama. Za mnoge nije nepoznanica, ali vrijedno je ponoviti, svjetski internetski lider po četiri postavljena kriterija je i dalje Republika Koreja.

Tamo je prosječna brzina interneta iznosila 26,3 Mbps, 97% kućanstava imalo je pristup internetu brzine veće od 4 Mbps, 78% veće od 10 Mbps, a 61% veće od 15 Mbps. Koliko god ti podaci zvučali zamorno važno ih je znati i usporediti sa stanjem u drugim državama odnosno s ciljevima koje je Europska komisija postavila donošenjem Digitalne agende.

Kako je plasirana Hrvatska na globalnoj i europskoj ranglisti nije teško pretpostaviti. Bez obzira koliko lokalni regulator HAKOM tvrdio suprotno, Hrvatska je po svim nabrojanim kriterijima na europskom začelju. Prosječna brzina interneta bila je u trećem kvartalu 7,8 Mbps, a samo su Grčka i Cipar od zemalja članica Europske unije uspjele osigurati svojim građanima još sporiju i nedostupniju mrežu. Potrošači u gotovo svim ostalim europskim državama koristili su bar dva puta veću prosječnu brzinu interneta od hrvatskih, uključivši i bugarske i rumunjske građane. Moram za ilustraciju napomenuti da su čak i korisnici interneta u Keniji imali prosječnu brzinu od 11 Mbps.

Nameće se pitanje smisla i uloge HAKOM-a

Ugovorenu brzinu veću od 15 Mbps imalo je samo 5,8% hrvatskih korisnika. HAKOM braneći svoju nemoć i nerad, a usput i neke od operatera s kojima je neraskidivo povezan, tvrdi da su mogućnosti pružatelja usluga bitno veće, ali da građani „ne žele veće brzine jer ih ne mogu plaćati.“ Ako hrvatske podatke usporedimo s državama čiji građani imaju niži životni standard i manja osobna primanja dolazimo do pitanja funkcioniranja tržišta internetskih usluga, a time smisla i uloge samog HAKOM-a.

Naime, u Bugarskoj je 39% potrošača imalo ugovorenu brzinu veću od 15 Mbps, Rumunjskoj 37%, Mađarskoj 27%, Rusiji 22%, Poljskoj 21%, a u Hrvatskoj, ponavljam samo 5,8%! Znači, Bugarima, Rumunjima i ostalima nije preskupo ugovaranje brzog interneta, ali Hrvatima je. Umjesto da domaći regulator napokon počne obavljati svoju funkciju i upotrijebi sve svoje ovlasti za uvođenje reda na deformiranom tržištu nepokretnih širokopojasnih pristupa, on se skriva iza fraza o nezainteresiranosti kućanstava, relativne skupoće usluge i zamjenske dostupnosti 3G signala. Možda je vrijeme da netko iz HAKOM-a ode na safari u Keniju i usput sazna kako je moguće da i u toj zemlji 24% korisnika ima ugovorenu brzinu interneta veću od 15 Mbps.

Javnost je ostala prikraćena za reakciju vladajućih

Kada je vodeći domaći pružatelj usluga nepokretnog širokopojasnog interneta, umjesto u razvoj dostupnosti i povećanje brzina svoje mreže, odlučio plasirati četvrtinu akumulirane novčane bilančne pozicije u vrijednosne papire svog njemačkog vlasnika, javnost je ostala prikraćena za bilo kakvu reakciju vladajućih. Naime, Hrvatski Telekom izdao je priopćenje da je 22. prosinca 2016. kupio obveznice svog većinskog vlasnika, Deutsche Telekoma, u iznosu od 125 milijuna eura te da je Nadzorni odbor istovremeno odobrio i okvir ulaganja u komercijalne zapise istog izdavatelja u iznosu od 150 milijuna eura.

Prema obrazloženju odluke, oba ulaganja poduzimaju se u cilju efikasnijeg upravljanja novčanim sredstvima. Zahvaljujući svom uspješnom poslovanju i nezasluženoj tržišnoj poziciji HT ima problem s viškovima novca koje odavno djelomično ulaže u državne obveznice Njemačke, Austrije, Nizozemske i Francuske. Ovaj put je po nalogu svog većinskog vlasnika 275 milijuna eura usmjerio u njegove vrijednosne papire, koji HT-u sukladno objašnjenju neće donijeti neki prinos, ali sama transakcija može poslužiti kao jasna najava budućeg ponašanja vodećeg domaćeg operatera.

Dok Deutsche Telekom, čiju trećinu dionica drži njemačka država, ima neto dug u iznosu od 49,5 milijardi eura, njegova hrvatska ispostava ima problem s viškom para i manjkom ideja i planova za njihovo trošenje. Kada bi u Hrvatskoj stanje pristupa nepokretnom širokopojasnom internetu bilo kao u Bugarskoj ili Rumunjskoj onda bi glavobolja HT-a bila možda i shvatljiva, ali ovako sve izgleda kao u onom prastarom vicu o trgovcu cipelama u Africi gdje svi potencijalni kupci hodaju bosi, pa shodno tome, nevoljni trgovac javlja svojoj centrali da nitko ne treba cipele.

Hrvatska provincijalnost i sjaj crony kapitalizma

Njemačka politika je u protekle dvije godine pritiskala hrvatske vlasti da izgradnju širokopojasne internetske mreže prepusti HT-u. Vlada je krajem prošle godine, prema pisanju nekoliko medija, odlučila graditi agregacijsku mrežu u državnom aranžmanu uz minimalni trošak od 4 milijarde kuna. I sada imamo apsurd, domaći operater kreditira svog većinskog vlasnika, a Vlada RH mora posuditi novac za izgradnju optičke mreže. Sva hrvatska provincijalnost, sav sjaj domaće varijante crony kapitalizma može se iščitati u ovoj nevjerojatnoj priči.

Regulatorna politika nije problem samo na tržištu mrežnih djelatnosti. Dvojben odnos između regulatora i onih čiji bi rad, ponašanje i tržišna pozicija trebali biti nadzirani iznimno je bitan, ali do sada potpuno zanemarivan problem. Na pojedinim tržištima dominacija oligopola lako je vidljiva i gotovo ničim ograničena, a njihov utjecaj na regulatore neprimjeren, kako za državu, tako i za vladajuće kojima je zaklinjanje u zaštitu nacionalnih interesa svakodnevna navika.

Ako Vlada u najkraćem mogućem roku ne predoči javnosti plan kojim misli dostići zemlje istočnog Balkana u dostupnosti i brzini nepokretne širokopojasne internetske mreže, onda Hrvatska sigurno neće ostvariti ciljeve iz Digitalne agende Europske unije. A HT će i dalje nastaviti financirati svog većinskog njemačkog vlasnika uz voajerski raspoloženog regulatora i podaničku šutnju nadležnih vlasti.