Foreign Policy piše kako je imperijalizam jedino rješenje za kaos na Bliskom istoku
Nakon pada imperijalizma i postkolonijalnih moćnika ova je regija utonula u kaos
Ugledni Foreign Policy donosi članak prilično kontroverznog i provokativnog naslova: Vrijeme je da vratimo imperijalizam na Bliski istok. Carstva su možda ispala iz mode, ali povijest je pokazala da je druga opcija kaos kakav imamo danas, piše FP.
Premda imperijalizam ima prilično loš imidž, carstva su bila način vladanja veći dio povijesti. Kolaps carstava je pak, bilo u Kini i Indiji, od antike do ranog 20. stoljeća ili u Europi poslije Prvog svjetskog rata gotovo uvijek rezultirao kaosom. Tako nešto vidimo danas u Arapskom svijetu, u Sjevernoj Africi, Arapskom poluotoku i Levantu. Osvajanje drevnog grada Palmire od strane takozvane Islamske države samo je najnoviji vrhunac tog kaosa.
Veliko je pitanje mogu li države na Bliskom istoku uopće opstati pod naletima džihadista. Sav ovaj kaos prouzročio je raspad tri imperijalna, carska sustava kojima trenutno svjedočimo na Bliskom istoku, piše FP.
Raspad tri imperijalizma
Prvo, bliskoistočni kaos pokazuje da regija još uvijek nije pronašla rješenje nakon raspada Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata. Stotinama godina, suniti i šiiti, Arabi i Židovi, muslimani i krščani živjeli su u Velikoj Siriji i Mezopotamiji pod vlašću cara u Istanbulu. Taj se sustav srušio 1918. oslobađanjem demona naciolizma, etničkih i sektaških sukoba.
Zatim, Irak nakon rušenja Sadama Huseina i Sirija nakon Arapskog proljeća dovele su do kraja britanskog i francuskog imperijalizma u Levantu.
Treći kraj imperijalizma demonstrira se u politici Baracka Obame prema ovoj regiji. Aktualni američki predjednik pokušao je ograničiti ulogu SAD-a na Bliskom istoku. Od Drugog svjetskog rata, SAD je bio svjetsko carstvo po svemu osim po imenu, piše Foreign Policy. Sada kada se da uloga pokušava ograničiti, najosjetljivije regije poput Bliskog istoka završile su u kaosu.
Postkolonijalni moćnici
Padom Sadama Huseina u Iraku, Moamara Gadafija u Libiji i slabljenje Bašara al-Asada u Siriji označava i kraj postkolonijalnih moćnika čija je vladavina blisko povezana s nasljeđem imperijalizma. Ti diktatori vladaju ili su vladali u granicama koje su im ostavili Europljani. Te carske granice često često se ne podudaraju s etničkim ili sektaškim, ti su diktatori morali odražavati sekularne identitete kako bi održali vladavinu i društvo. Sada je to sve izbrisano na brutalan način.
Sada je prilično jasno da Arapskim proljećem nije donijelo slobodu, nego kolaps središnje vlasti. Dvije su vrste bliskoistočnih država koje su pogođene ovim kaosom. Prvi tip su države koje su, u ovom ili onom obliku postojale još od antike, te su razvile svoj sekularni identitet iznad etničkih i religijskih podjela. Markoko, Tunis i Egipat, nalaze se u ovoj kategoriji. U tim je državama pitanje tko će i kako vladati, a je li uopće moguća državna i centralna vlast.
Dvije skupine zemalja
U drugoj skupini zemalja nalaze se države koje su manje stabilne s puno slabijim identitetom. Mnogi su ti identiteti izmišljeni od strane Europljana, odnosno imperijalista. Libija, Sirija i Irak spadaju u ovu skupinu. Nakon pada represivnih i autoritativnih režima ove su države utonule u potpuni kaos. Totalitarizam se pokazao kao jedini odgovor na kraj zapadnog imperijalizma u tim umjetnim državama. Sada je kolaps tih totalitarizama uzrok bliskoistočnog kaosa.
U takvom okruženju regionalne sile poput Turske, Saudijske Arabije i Irana jačaju svoju moć i utjecaj sve beskrupuloznijim metodama. Posebno je vidiljiv i brutalan sukob Saudijske Arabije i Irana koji se ne vodi direktno, nego preko militantnih skupina koje su financirane od jedne ili druge strane. Državne granice u takvom okruženju ostaju tek imaginarne linije preko kojih slobodno prelaze borci financiranih iz raznih strana. Imperijalizam možda jest povijesni uzrok današnjeg kaosa na Bliskom istoku, no pitanje je može li se i na koji način zaustaviti današnje stanje u toj regiji.