Nekad je nužno odabrati stranu

Francuzi ustali protiv povećanja granice za umirovljenje. Za razliku od Hrvata, ne boje se žestoko prosvjedovati

Macronov plan je povećati dob za umirovljenje sa 62 na 64 godine

Protestors march at Place de la Bastille during a demonstration, as part of a nationwide day of strikes and protests called by unions over the proposed pensions overhaul, in Paris on March 11, 2023. - The reform proposed by the government includes the raise of the minimum retirement age from 62 to 64 years and the increase of the number of years people have to make contributions for a full pension. Unions have vowed to keep up the pressure on the government, with a seventh day of mass protests, and some have even said they would keep up rolling indefinite strikes. (Photo by Christophe ARCHAMBAULT / AFP)
FOTO: AFP

Grad svjetla postao je grad smeća: pretrpani kontejneri, prazne konzerve i plastične boce razbacane po pločnicima, hrpetine nabacanih crnih vreća na par koraka od svjetski poznatih znamenitosti… Pariz grca pod tonama smeća.

Otkako su komunalne službe krenule u štrajk, na ulicama francuskog glavnog grada ostalo je više od pet i pol tisuća tona neprikupljenog otpada. Situacija je toliko eskalirala, da ljudi strahuju od najezde štakora. Ali ulozi su još i veći: otpor protiv nepopularne mirovinske reforme koju gura francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Francuzi često na ulicama

Za razliku od Hrvatske, gdje prosvjeda nema – za što premijer Plenković zasluge pripisuje sebi i politici svoje Vlade – u Francuskoj se prosvjeduje često, masovno i žestoko. Zbog poreza, zbog goriva, zbog inflacije… Posljednja dva mjeseca zbog Macronovog plana da promijeni uvjete za odlazak u mirovinu. Francuzi bi morali raditi dulje i dulje uplaćivati doprinose za punu mirovinu.

Davne 2017. godine Macron je kročio u prvi predsjednički mandat s imidžem reformatora. Šest godina kasnije, nakon što su se ambiciozni planovi nasukali na surovu realnost, ta je slika poprilično izblijedila. No, promjene u mirovinskom sustavu, koje veliki dio francuske javnosti doživljava spornima, ostale su ključna točka Macronove reformske agende za drugi mandat.

Macronov (sporni) plan

Plan je povećati dob za umirovljenje sa 62 na 64 godine i produljiti vrijeme uplata doprinosa za primanje pune mirovine. Francuska vlada tvrdi da je to nužno kako bi mirovinski sustav postao financijski održiv. Protivnici, od sindikata do ljevice, nastoje javnost mobilizirati na širem pitanju – koliko je reforma socijalno pravedna i hoće li oni koji su slabijeg imovinskog stanja ili oni koji rade teške poslove, snositi nesrazmjerno veći teret.

Na primjer, radnici u gradskoj čistoći koji sada mogu u penziju sa 57 godina, a po vladinom prijedlogu morali bi, tvrdi njihov sindikat, raditi dvije godine dulje. Zato se u Parizu trenutno štrajka, uz (barem prešutnu) podršku gradske uprave. Gradonačelnica Anne Hidalgo je iz redova oporbene socijalističke stranke – oporbene na nacionalnoj razini – a (ne)postupanje gradske administracije, čini se, ljuti vladine dužnosnike.

Kakve veze ima smeće?

Clement Beaune, ministar i bliski Macronov politički saveznik, zbog otpada je javno kritizirao pariške gradske vlasti, na što mu je promptno odgovorio zamjenik gradonačelnice Antoine Guillou: „Ako vam je doista stalo do Parižana i Francuza, povucite svoju nepravednu mirovinsku reformu“. Jasno je da su smeće i smrad na ulicama Pariza postali tek novo bojište u nesmiljenoj političkoj borbi oko mirovinske reforme.

Koja sada ulazi u završnicu i na, za Macrona, neizvjestan politički teritorij: francuski parlament. Nakon što je Senat u subotu odobrio kontroverznu reformu, pregovori u parlamentu nastavljaju se tijekom ovoga tjedna kada bi dva doma parlamenta trebala usuglasiti kompromisni tekst zakonodavnog prijedloga koji onda ide na potvrdu u oba doma. U isto vrijeme, sindikati za srijedu najavljuju novi masovni štrajk.

Slizak teren za Macrona

Parlament je za Macrona i njegovu vladu sklizak teren jer u njemu više nema apsolutnu većinu pa se mora osloniti na, s jedne strane, potpunu disciplinu vlastitih zastupnika – a već postoje naznake da bi se pojedinci mogli pobuniti, pa i pod cijenu izbacivanja iz stranke – te na potporu republikanaca, stranke desnog centra, koja je ustvari oporba.

Ako reforma ne bude mogla dobiti potrebnu većinu, francuska vlada može posegnuti za ustavnom odredbom koja omogućava da se zakon progura bez glasanja. Oporba onda može spriječiti njegovo donošenje tako da organizira glasanje o (ne)povjerenju vladi – ako prođe, i vlada i zakon padaju. U tom slučaju bi, procjenjuju mediji, jedini logičan potez bio da Macron raspusti parlament i raspiše prijevremene parlamentarne izbore.

Ako oporbena akcija propadne, a to je ipak izgledniji scenarij – malo je vjerojatno da bi republikanci rušili Macronovu vladu – zakon bi prošao i bio vraćen u drugo čitanje. Iako je vlada već više puta posegnula za ovom ustavnom odredbom, mnogi smatraju da je u slučaju mirovinske reforme, koja je izaziva tolike kontroverze i otpor javnosti, ovakvo guranje zakona „na mišiće“ previše riskantan potez.

Na tome se prolazi ili pada

Politički ulozi su, dakle, itekako visoki, za Macrona pogotovo. Mirovinska reforma je jedina preostala bitna točka njegove planirane reformske agende za drugi mandat.

Macron će tako biti ili predsjednik koji je uspio tamo gdje su njegovi prethodnici redom propali ili tek još jedan u nizu koji je krenuo ambiciozno, ali je, pod pritiskom javnosti i tradicionalno snažnih francuskih sindikata, bio prisiljen ustuknuti. Uostalom, čak i u Hrvatskoj, gdje se, kako je to lijepo neki dan objasnio premijer, uopće ne prosvjeduje, mirovinska reforma bila je za tog istog premijera i njegovu (prvu) Vladu pretvrd orah.