Bolno realan zakon
Riječ je o zakonu koji domaću znanost i visoko školstvo neće “lansirati na Mjesec” i koji ni po čemu nije revolucionaran. Istaknula je tu itekako opravdanu primjedbu u nekoliko navrata zastupnica Marijana Puljak, zazivajući radikalne promjene neviđeno zakržljalog, okoštalog i parcijalnim interesima paraliziranog sustava. Toga je svjestan i sam Fuchs pa je, prisjećajući se da je prije desetak godina predlagao revolucionarnija rješenja, istaknuo nužnost da netko nakon njega “napravi još dva-tri koraka i onda ćemo biti tamo gdje svi u principu želimo biti”.
Ministar, dakle, i sam priznaje da mjesto koje kreira novi, u petak usvojeni zakon, nije mjesto na kojemu bi domaća znanost i visoko školstvo trebali biti 2022. godine. Međutim, u okolnostima – ponovit ćemo – neviđeno zakržljalog, okoštalog i parcijalnim interesima paraliziranog sustava, Fuchsov je zakon samo bolno realan.
Treba pošteno raditi
Da, porezni obveznici i država moraju moći baš u svakom času znati kako se i na što troši novac na javnim sveučilištima, država mora moći nesmetano provesti nadzor nad zakonitošću rada bilo kojeg sveučilišta, država mora moći reći ima li joj neki studij koji plaća ikakvog smisla ili će egzistirati na upisnoj nuli što se sve češće događa. Konačno, baš nikakvu novost ne predstavlja model zapošljavanja na radna mjesta (a ne, uz to, i biranje u zvanja), kao niti model financiranja u kojemu visoka učilišta sklapaju ugovor s državom i sukladno rezultatima dobivaju sredstva.
Za sve to – konkurentne i inovativne studije, konkretne i vidljive rezultate – treba pošteno raditi. Na drugom kraju ove tvrdnje je naša uljuljkana akademska zajednica kojoj bi – barem jednom njezinom dijelu – dovijeka bilo dobro ovako kako je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Profesori koji se mjesecima studentima ne pojavljuju na predavanjima, profesori koji drže kolegije za nula studenata, profesori koji neredovito održavaju svoju nastavu kako bi mogli paralelno torbariti na konkurentskim sveučilištima, profesori seniori 65+ koji sjede na koeficijentima na kojima bi u sustav mogao ući tucet mladih znanstvenika…
Stručni studenti slave
To je realnost hrvatskog visokog školstva koje će se jednostavno morati trgnuti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog beskrajno sumorne demografske slike. Zakon je za to samo poticaj. Ono što mu kronično nedostaje i što su ispravno apostrofirali oporbeni zastupnici, jest eksplicitno inzistiranje na izvrsnosti i etičnosti. To nije smjelo izostati u zemlji doktorata koji se naknadno popravljaju i u kojoj se za vrsne znanstvenike prodaju uglednici koji nisu regularno napredovali u najviša profesorska zvanja.
Ovaj zakon, nužno je to reći, daleko je najviše razveselio studente stručnih studija koji nakon dugogodišnje bitke više neće biti neprepoznati na domaćem, europskom i svjetskom tržištu rada. Nitko ne spori – niti je to ikada bio predmet spora – da su kvalifikacije koje stječu na svojim studijima bitno drukčije od onih koje stječu studenti na sveučilišnim studijima. No, titule koje su im nadjenute davnih dana, strpale su ih u nezavidan vakuum neprepoznatljivosti i ta je nepravda ovim zakonom konačno ispravljena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
3, 2, 1, ustavna tužba
U konačnici, Fuchsovom se zakonu smiješi turbulentan početak primjene. Ako već nije napisana, ustavna tužba sasvim će sigurno, pitanje je dana, stići na razmatranje Ustavnom sudu. Nije ovo predviđanje gledanjem u kristalnu kuglu ili gatanjem iz dlana. O tome otvoreno govore žestoki protivnici zakona koncentrirani na dijelu Sveučilišta u Zagrebu i u dijelu saborskih klupa.
Riječ je o skupini koja predstavlja dugogodišnji spiritus movens svega onoga nevaljaloga što je zagušilo sustav i potjeralo vrsne mlade ljude u inozemstvo. Zastupnik Nino Raspudić, inače profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, uoči izglasavanja zakona u petak je posprdno konstatirao da svi nešto, eto, vape za novim zakonom, a da je dovoljno pogledati Sveučilište u Zagrebu, koje se na svom Senatu – na čelu s bivšim rektorom Borasom i prorektorom Čovićem – u cijelosti usprotivilo zakonu.
To protivljenje čudilo bi samo naivne jer zakon – doduše blago – zadire u dosadašnji način funkcioniranja dobro utvrđenih klika koje su, sukladno svojim vrijednostima, odgojile nove naraštaje. Oni će u narednim godinama – nakon što njihovi mentori pokušaju s Ustavnim sudom – revno tražiti rupe u usvojenom zakonu i načine kako iz njih maksimalno crpiti sve što se crpiti može.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakvu autonomiju želite?
Bilo bi jako dobro da se vrijeme do novog zakona, onoga koji bi hrvatsku znanost trebao odvesti dva ili tri koraka naprijed, ne mjeri u iduća tri predsjednika Republike, pet premijera, sedam vlada i devet ministara znanosti i obrazovanja. Bilo bi jako dobro i kada bi akademska zajednica počela misliti i funkcionirati isključivo na dobrobit cjelokupne akademske zajednice. I kada bi se otvoreno razgovaralo.
“I to je autonomija, bože moj”, zaključio je Fuchs u Saboru, nemoćno šireći ruke i osvrćući se na činjenicu da jedino na zagrebačkom sveučilištu i njegovom Senatu nije imao mogućnost raspraviti zakon. Ključno pitanje za godine pred nama bit će: tko uopće želi takvu, nihilističku i neodgovornu autonomiju sveučilišta?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fuchs krenuo u rat s klikom koja je zarobila sveučilište, ona mu već pripremila žestoki protuudar. Imamo detalje
Riječ je o skupini koja je potjerala vrsne mlade ljude u inozemstvo
Fuchsovom se zakonu smiješi turbulentan početak primjene. Ako već nije napisana, ustavna tužba sasvim će sigurno, pitanje je dana, stići na razmatranje Ustavnom sudu. Nije ovo predviđanje gledanjem u kristalnu kuglu ili gatanjem iz dlana. O tome otvoreno govore žestoki protivnici zakona koncentrirani na dijelu Sveučilišta u Zagrebu i u dijelu saborskih klupa.
Još je pet mjeseci bilo preostalo da Banske dvore, od Ivice Račana, preuzme Ivo Sanader. U to je vrijeme prosvjetno-znanstveni resor bio podijeljen između dva ministarstva i dva ministra. Prosvjetu i šport pod sobom je imao ministar Vladimir Strugar, a znanost i tehnologiju Gvozden Flego. U srpnju te, već daleke, 2003. godine Hrvatska je dobila novi Zakon o znanosti i visokom školstvu. Od tada je prošlo nešto više od 19 godina i u međuvremenu su se izmijenila tri predsjednika Republike, pet premijera, sedam vlada i devet ministara znanosti i obrazovanja.
Ovaj niz u petak je prekinuo Radovan Fuchs i uspio u donošenju novoga zakona, što nije pošlo za rukom nekim njegovim prethodnicima, kao niti njemu samome u prvom ministarskom mandatu za Vlade Jadranke Kosor. Zakon, za koji velik dio oporbe otvoreno govori da predstavlja korak naprijed, upravo je to. Korak naprijed od postojećeg, hermetički zatvorenog, nepoticajnog, nepropulzivnog i netransparentnog stanja u hrvatskom visokom obrazovanju.
Bolno realan zakon
Riječ je o zakonu koji domaću znanost i visoko školstvo neće “lansirati na Mjesec” i koji ni po čemu nije revolucionaran. Istaknula je tu itekako opravdanu primjedbu u nekoliko navrata zastupnica Marijana Puljak, zazivajući radikalne promjene neviđeno zakržljalog, okoštalog i parcijalnim interesima paraliziranog sustava. Toga je svjestan i sam Fuchs pa je, prisjećajući se da je prije desetak godina predlagao revolucionarnija rješenja, istaknuo nužnost da netko nakon njega “napravi još dva-tri koraka i onda ćemo biti tamo gdje svi u principu želimo biti”.
Ministar, dakle, i sam priznaje da mjesto koje kreira novi, u petak usvojeni zakon, nije mjesto na kojemu bi domaća znanost i visoko školstvo trebali biti 2022. godine. Međutim, u okolnostima – ponovit ćemo – neviđeno zakržljalog, okoštalog i parcijalnim interesima paraliziranog sustava, Fuchsov je zakon samo bolno realan.
Treba pošteno raditi
Da, porezni obveznici i država moraju moći baš u svakom času znati kako se i na što troši novac na javnim sveučilištima, država mora moći nesmetano provesti nadzor nad zakonitošću rada bilo kojeg sveučilišta, država mora moći reći ima li joj neki studij koji plaća ikakvog smisla ili će egzistirati na upisnoj nuli što se sve češće događa. Konačno, baš nikakvu novost ne predstavlja model zapošljavanja na radna mjesta (a ne, uz to, i biranje u zvanja), kao niti model financiranja u kojemu visoka učilišta sklapaju ugovor s državom i sukladno rezultatima dobivaju sredstva.
Za sve to – konkurentne i inovativne studije, konkretne i vidljive rezultate – treba pošteno raditi. Na drugom kraju ove tvrdnje je naša uljuljkana akademska zajednica kojoj bi – barem jednom njezinom dijelu – dovijeka bilo dobro ovako kako je.
Profesori koji se mjesecima studentima ne pojavljuju na predavanjima, profesori koji drže kolegije za nula studenata, profesori koji neredovito održavaju svoju nastavu kako bi mogli paralelno torbariti na konkurentskim sveučilištima, profesori seniori 65+ koji sjede na koeficijentima na kojima bi u sustav mogao ući tucet mladih znanstvenika…
Stručni studenti slave
To je realnost hrvatskog visokog školstva koje će se jednostavno morati trgnuti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog beskrajno sumorne demografske slike. Zakon je za to samo poticaj. Ono što mu kronično nedostaje i što su ispravno apostrofirali oporbeni zastupnici, jest eksplicitno inzistiranje na izvrsnosti i etičnosti. To nije smjelo izostati u zemlji doktorata koji se naknadno popravljaju i u kojoj se za vrsne znanstvenike prodaju uglednici koji nisu regularno napredovali u najviša profesorska zvanja.
Ovaj zakon, nužno je to reći, daleko je najviše razveselio studente stručnih studija koji nakon dugogodišnje bitke više neće biti neprepoznati na domaćem, europskom i svjetskom tržištu rada. Nitko ne spori – niti je to ikada bio predmet spora – da su kvalifikacije koje stječu na svojim studijima bitno drukčije od onih koje stječu studenti na sveučilišnim studijima. No, titule koje su im nadjenute davnih dana, strpale su ih u nezavidan vakuum neprepoznatljivosti i ta je nepravda ovim zakonom konačno ispravljena.
3, 2, 1, ustavna tužba
U konačnici, Fuchsovom se zakonu smiješi turbulentan početak primjene. Ako već nije napisana, ustavna tužba sasvim će sigurno, pitanje je dana, stići na razmatranje Ustavnom sudu. Nije ovo predviđanje gledanjem u kristalnu kuglu ili gatanjem iz dlana. O tome otvoreno govore žestoki protivnici zakona koncentrirani na dijelu Sveučilišta u Zagrebu i u dijelu saborskih klupa.
Riječ je o skupini koja predstavlja dugogodišnji spiritus movens svega onoga nevaljaloga što je zagušilo sustav i potjeralo vrsne mlade ljude u inozemstvo. Zastupnik Nino Raspudić, inače profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, uoči izglasavanja zakona u petak je posprdno konstatirao da svi nešto, eto, vape za novim zakonom, a da je dovoljno pogledati Sveučilište u Zagrebu, koje se na svom Senatu – na čelu s bivšim rektorom Borasom i prorektorom Čovićem – u cijelosti usprotivilo zakonu.
To protivljenje čudilo bi samo naivne jer zakon – doduše blago – zadire u dosadašnji način funkcioniranja dobro utvrđenih klika koje su, sukladno svojim vrijednostima, odgojile nove naraštaje. Oni će u narednim godinama – nakon što njihovi mentori pokušaju s Ustavnim sudom – revno tražiti rupe u usvojenom zakonu i načine kako iz njih maksimalno crpiti sve što se crpiti može.
Kakvu autonomiju želite?
Bilo bi jako dobro da se vrijeme do novog zakona, onoga koji bi hrvatsku znanost trebao odvesti dva ili tri koraka naprijed, ne mjeri u iduća tri predsjednika Republike, pet premijera, sedam vlada i devet ministara znanosti i obrazovanja. Bilo bi jako dobro i kada bi akademska zajednica počela misliti i funkcionirati isključivo na dobrobit cjelokupne akademske zajednice. I kada bi se otvoreno razgovaralo.
“I to je autonomija, bože moj”, zaključio je Fuchs u Saboru, nemoćno šireći ruke i osvrćući se na činjenicu da jedino na zagrebačkom sveučilištu i njegovom Senatu nije imao mogućnost raspraviti zakon. Ključno pitanje za godine pred nama bit će: tko uopće želi takvu, nihilističku i neodgovornu autonomiju sveučilišta?