O ugledu Republike Hrvatske se, dakle, radi. Konačno je to postalo potpuno jasno nakon sastanka hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana s austrijskim kolegom Alexanderom Schallenbergom, kad je MVEP objasnio da je ”proglašenje povijesnog hrvatskog grba fašističkim simbolom nepotrebno naštetilo ugledu Republike Hrvatske” i da ona, dakle Hrvatska, takvo tumačenje “najoštrije odbacuje”.
I sam Grlić Radman se na sastanku trudio da obrani ugled zemlje koju predstavlja, objašnjavajući kolegi kako je grb koji je ovog proljeća uklonjen sa spomenika u Bleiburgu povijesni grb i kako ga “ne treba dovoditi u vezu s režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata”. Doista, baš su šašavi ti Austrijanci, kako im je, pobogu, tako nešto uopće palo na pamet?!
‘Režim za vrijeme Drugog svjetskog rata’
Eh… Možda da krenemo pješice. Grlić Radman ne koristi baš riječ na “U”, što slabije poznavatelje materije može navesti u dvojbu o kojem se “režimu za vrijeme Drugog svjetskog rata” uopće radi. Na prostorima Hrvatske, naime, ni tad nije nedostajalo povijesti; bilo je tu 1941.-1945. i nacizma (Nijemci) i fašizma (Talijani) i nacizma&fašizma (ustaše) i komunizma (partizani) i velikosrpskog monarhizma (četnici)…
Kako na bleiburškom spomeniku nije bilo ni kukastog križa, ni fascia, ni crvene zvijezde, ni četiri ćirilićna “s”, kad kaže “režim za vrijeme Drugog svjetskog rata”, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, dakle, misli – ali se ne usudi jasno izreći – na ustaški režim. I ima neke logike – “šahovnica” s prvim bijelim poljem korištena je i prije nego su je ustaše stavile na hrvatsku zastavu – eno je i danas na crkvi svetog Marka usred Zagreba. I kako sad takav – povijesni! – grb može biti doveden u vezu s ustaškim režimom (ok, ok, “režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata”)? Eh…
“Poviestno” nasljeđe bilo previše i za Tuđmana
Da je prvo bijelo polje zbog svog “poviestnog” nasljeđa iz Drugog svjetskog rata malo nezgodna tema bio je, očito, svjestan i sam Franjo Tuđman. Opsjednut nacionalnim znakovljem i ponekad apsurdnim simbolizmom (sjeća li se tko lente?!) – sasvim sigurno je bio posve svjestan razlike između prvog bijelog i prvog crvenog polja. Moderni hrvatski grb, stoga, počinje crvenim poljem.
Sve to, naravno, kao da se već čuje iščašena verzija hrvatskog jezika u interpretaciji Grlić Radmana, ne znači da se povijesni grb može proglašavati fašističkim simbolom. Najosnovnija logika govori da bi takva sumanuta konstrukcija značila da Hrvatska na trgu između Vlade i Sabora ima gigantski fašistički simbol. Koji tamo stoji od 19. stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustaše koristile, ustaše zaglavile
Ali, eh, najosnovnija logika… Povijesni hrvatski grb, s prvim bijelim poljem, kakav su koristile ustaše na službenoj zastavi takozvane Nezavisne države Hrvatske, Austrijanci su skinuli sa spomenika na Bleiburškom polju. Na kojem su partizani zarobili – ustašku vojsku (i civile koji su u svibnju 1945. godine bježali iz Zagreba).
E, sad stvar već postaje malo sumnjivija. Grb kakav su koristile ustaše, na spomeniku baš na Bleiburškom polju, gdje je zaglavila ustaška vojska? Pa ipak, je li to dovoljno za ovako oštru akciju austrijskih vlasti radi koje se pjeni Grlić Radman? Eh, kamo sreće da je to sve…
Ratni zločin o kojem se šutjelo
Sve do nedavno, evo već više od tri desetljeća su se na Bleiburškom polju održavale komemoracije za žrtve Križnog puta. Naime, dobar dio onih ustaša, domobrana i civila koje su partizani tamo zarobili 1945. godine na povratku u Jugoslaviju je – pobijen. Radilo se o klasičnoj ratnoj osveti i, nema nikakve sumnje, klasičnom ratnom zločinu. O kojem se pola stoljeća komunističke vlasti – šutjelo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Komemoracije koje su se posljednjih desetljeća ritualno održavale svakog svibnja, imale su, međutim, dva lica. Jedno ono koje je žalilo za žrtvama izgubljenim u vihoru ratne osvete. I drugo, samo malo skrivenije, koje je žalilo za NDH.
Derneci s kobasicama, Antom i Najvećom Hrvatskom
Bleiburške komemoracije su, naime, dobra dva desetljeća (dok Austrijanci nisu počeli pomalo uvoditi reda što je na kraju rezultiralo i zabranom okupljanja), pohodile i ekipice u ustaškim uniformama, s crnim zastavama, a na štandovima se, među kobasicama i pivom, moglo kupiti portrete Ante Pavelića i geografske karte Najveće Hrvatske u desecima verzija.
Pa opet, zar je spomenik s grbom kojim se odaje počast žrtvama baš toliko ukaljan grupicama revizionističkih idiota koji su se tamo rojili dok ih domaći policajci nisu krenuli hapsiti i kažnjavati? Eh, spomenik…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgubljeni u prijevodu – ali samo na njemački
Naime, spomenik na Bleiburškom polju podignut je 1987. godine. Na njemu je isprva pisalo da tamo stoji “u spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije”. Uskoro je, međutim, promijenjen. Iako je natpis na njemačkom jeziku i dalje poručivao pitomo kako se radi o spomeniku “u sjećanje na pale Hrvate”, poruka na hrvatskom jeziku bila je nešto drugačija. “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”, pisalo je sve do nedavno.
Kako, zapravo, tamo nije bilo poginulih partizana, očito je da se ne misli na jedinu legitimnu hrvatsku vojsku iz Drugog svjetskog rata, već na vojne snage NDH. Povijesni grb s bijelim poljem, na spomeniku u slavu Pavelićeve vojske i na mjestu na kojem se sve donedavno komemoriralo i Pavelićevu državu nužno, jebi ga, ima drugačije značenje od grba s prvim bijelim poljem na Markovom trgu.
Taj i takav bleiburški grb, u tom i takvom kontekstu, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova 2022. godine stavlja na branik ugleda Republike Hrvatske. Eh, ugled Republike Hrvatske…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Namigivanje ustašofilima i drugi alibiji
Hrvatski sabor je, naime, cijelo vrijeme (uz mali prekid za vrijeme Vlade Zorana Milanovića) bio širokogrudni financijer tog i takvog bleiburškog okupljanja. Onog na kojem se, ograđujući se od otvorenih ustašofila, upravo takvim državnim pokroviteljstvom, spomenikom s prvim bijelim poljem i natpisom o “hrvatskoj vojsci”, otvoreno namigivalo.
Kao što, uostalom, danas namiguje i Gordan Grlić Radman, šokirano, uvrijeđeno i najoštrije odbacujući dovođenje u vezu povijesnog hrvatskog grba s “režimom u vrijeme Drugog svjetskog rata”. Što je, eto, “nepotrebno naštetilo ugledu Republike Hrvatske”.
Šteta ugledu Republike Hrvatske se, međutim, marno nanosi već desetljećima. I nema baš nikakve veze s odlukama austrijskih vlasti, nego s “povijesnim grbovima”, “povijesnim pozdravima”, “dvostrukim konotacijama” i sličnim alibijima kojima se, da ne bi propao koji glas, uporno zalijeva domaći revizionizam. Čak i danas, 2022. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Godina je 2022. i super smo. Ugled Hrvatske brani čovjek koji inzistira na grbu ustaške vojske
Grb s bijelim poljem, 'hrvatska vojska', ustaška ikonografija i ugled Republike Hrvatske
Bleiburške komemoracije su dobra dva desetljeća (dok Austrijanci nisu počeli pomalo uvoditi reda što je na kraju rezultiralo i zabranom okupljanja), pohodile i ekipice u ustaškim uniformama, s crnim zastavama, a na štandovima se, među kobasicama i pivom, moglo kupiti portrete Ante Pavelića i geografske karte Najveće Hrvatske u desecima verzija.
O ugledu Republike Hrvatske se, dakle, radi. Konačno je to postalo potpuno jasno nakon sastanka hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana s austrijskim kolegom Alexanderom Schallenbergom, kad je MVEP objasnio da je ”proglašenje povijesnog hrvatskog grba fašističkim simbolom nepotrebno naštetilo ugledu Republike Hrvatske” i da ona, dakle Hrvatska, takvo tumačenje “najoštrije odbacuje”.
I sam Grlić Radman se na sastanku trudio da obrani ugled zemlje koju predstavlja, objašnjavajući kolegi kako je grb koji je ovog proljeća uklonjen sa spomenika u Bleiburgu povijesni grb i kako ga “ne treba dovoditi u vezu s režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata”. Doista, baš su šašavi ti Austrijanci, kako im je, pobogu, tako nešto uopće palo na pamet?!
‘Režim za vrijeme Drugog svjetskog rata’
Eh… Možda da krenemo pješice. Grlić Radman ne koristi baš riječ na “U”, što slabije poznavatelje materije može navesti u dvojbu o kojem se “režimu za vrijeme Drugog svjetskog rata” uopće radi. Na prostorima Hrvatske, naime, ni tad nije nedostajalo povijesti; bilo je tu 1941.-1945. i nacizma (Nijemci) i fašizma (Talijani) i nacizma&fašizma (ustaše) i komunizma (partizani) i velikosrpskog monarhizma (četnici)…
Kako na bleiburškom spomeniku nije bilo ni kukastog križa, ni fascia, ni crvene zvijezde, ni četiri ćirilićna “s”, kad kaže “režim za vrijeme Drugog svjetskog rata”, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, dakle, misli – ali se ne usudi jasno izreći – na ustaški režim. I ima neke logike – “šahovnica” s prvim bijelim poljem korištena je i prije nego su je ustaše stavile na hrvatsku zastavu – eno je i danas na crkvi svetog Marka usred Zagreba. I kako sad takav – povijesni! – grb može biti doveden u vezu s ustaškim režimom (ok, ok, “režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata”)? Eh…
“Poviestno” nasljeđe bilo previše i za Tuđmana
Da je prvo bijelo polje zbog svog “poviestnog” nasljeđa iz Drugog svjetskog rata malo nezgodna tema bio je, očito, svjestan i sam Franjo Tuđman. Opsjednut nacionalnim znakovljem i ponekad apsurdnim simbolizmom (sjeća li se tko lente?!) – sasvim sigurno je bio posve svjestan razlike između prvog bijelog i prvog crvenog polja. Moderni hrvatski grb, stoga, počinje crvenim poljem.
Sve to, naravno, kao da se već čuje iščašena verzija hrvatskog jezika u interpretaciji Grlić Radmana, ne znači da se povijesni grb može proglašavati fašističkim simbolom. Najosnovnija logika govori da bi takva sumanuta konstrukcija značila da Hrvatska na trgu između Vlade i Sabora ima gigantski fašistički simbol. Koji tamo stoji od 19. stoljeća.
Ustaše koristile, ustaše zaglavile
Ali, eh, najosnovnija logika… Povijesni hrvatski grb, s prvim bijelim poljem, kakav su koristile ustaše na službenoj zastavi takozvane Nezavisne države Hrvatske, Austrijanci su skinuli sa spomenika na Bleiburškom polju. Na kojem su partizani zarobili – ustašku vojsku (i civile koji su u svibnju 1945. godine bježali iz Zagreba).
E, sad stvar već postaje malo sumnjivija. Grb kakav su koristile ustaše, na spomeniku baš na Bleiburškom polju, gdje je zaglavila ustaška vojska? Pa ipak, je li to dovoljno za ovako oštru akciju austrijskih vlasti radi koje se pjeni Grlić Radman? Eh, kamo sreće da je to sve…
Ratni zločin o kojem se šutjelo
Sve do nedavno, evo već više od tri desetljeća su se na Bleiburškom polju održavale komemoracije za žrtve Križnog puta. Naime, dobar dio onih ustaša, domobrana i civila koje su partizani tamo zarobili 1945. godine na povratku u Jugoslaviju je – pobijen. Radilo se o klasičnoj ratnoj osveti i, nema nikakve sumnje, klasičnom ratnom zločinu. O kojem se pola stoljeća komunističke vlasti – šutjelo.
Komemoracije koje su se posljednjih desetljeća ritualno održavale svakog svibnja, imale su, međutim, dva lica. Jedno ono koje je žalilo za žrtvama izgubljenim u vihoru ratne osvete. I drugo, samo malo skrivenije, koje je žalilo za NDH.
Derneci s kobasicama, Antom i Najvećom Hrvatskom
Bleiburške komemoracije su, naime, dobra dva desetljeća (dok Austrijanci nisu počeli pomalo uvoditi reda što je na kraju rezultiralo i zabranom okupljanja), pohodile i ekipice u ustaškim uniformama, s crnim zastavama, a na štandovima se, među kobasicama i pivom, moglo kupiti portrete Ante Pavelića i geografske karte Najveće Hrvatske u desecima verzija.
Pa opet, zar je spomenik s grbom kojim se odaje počast žrtvama baš toliko ukaljan grupicama revizionističkih idiota koji su se tamo rojili dok ih domaći policajci nisu krenuli hapsiti i kažnjavati? Eh, spomenik…
Izgubljeni u prijevodu – ali samo na njemački
Naime, spomenik na Bleiburškom polju podignut je 1987. godine. Na njemu je isprva pisalo da tamo stoji “u spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije”. Uskoro je, međutim, promijenjen. Iako je natpis na njemačkom jeziku i dalje poručivao pitomo kako se radi o spomeniku “u sjećanje na pale Hrvate”, poruka na hrvatskom jeziku bila je nešto drugačija. “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”, pisalo je sve do nedavno.
Kako, zapravo, tamo nije bilo poginulih partizana, očito je da se ne misli na jedinu legitimnu hrvatsku vojsku iz Drugog svjetskog rata, već na vojne snage NDH. Povijesni grb s bijelim poljem, na spomeniku u slavu Pavelićeve vojske i na mjestu na kojem se sve donedavno komemoriralo i Pavelićevu državu nužno, jebi ga, ima drugačije značenje od grba s prvim bijelim poljem na Markovom trgu.
Taj i takav bleiburški grb, u tom i takvom kontekstu, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova 2022. godine stavlja na branik ugleda Republike Hrvatske. Eh, ugled Republike Hrvatske…
Namigivanje ustašofilima i drugi alibiji
Hrvatski sabor je, naime, cijelo vrijeme (uz mali prekid za vrijeme Vlade Zorana Milanovića) bio širokogrudni financijer tog i takvog bleiburškog okupljanja. Onog na kojem se, ograđujući se od otvorenih ustašofila, upravo takvim državnim pokroviteljstvom, spomenikom s prvim bijelim poljem i natpisom o “hrvatskoj vojsci”, otvoreno namigivalo.
Kao što, uostalom, danas namiguje i Gordan Grlić Radman, šokirano, uvrijeđeno i najoštrije odbacujući dovođenje u vezu povijesnog hrvatskog grba s “režimom u vrijeme Drugog svjetskog rata”. Što je, eto, “nepotrebno naštetilo ugledu Republike Hrvatske”.
Šteta ugledu Republike Hrvatske se, međutim, marno nanosi već desetljećima. I nema baš nikakve veze s odlukama austrijskih vlasti, nego s “povijesnim grbovima”, “povijesnim pozdravima”, “dvostrukim konotacijama” i sličnim alibijima kojima se, da ne bi propao koji glas, uporno zalijeva domaći revizionizam. Čak i danas, 2022. godine.