Godina kalifata: je li američka taktika pomogla u ojačavanju i širenju islamskih ekstremista?

Zauzimanje ova dva teritorija pokazuje novu snagu ISIS-a. Danas su sposobni istovremeno djelovati na više frontova koji su međusobno udaljeni stotinama kilometara, što nisu bili u stanju prije godinu dana. U vrlo kratkom roku su uspjeli pobijediti iračku i sirijsku vojsku koje nisu uspjele izvesti niti jedan uspješan protunapad.

Regrutiraju ogroman broj novih vojnika

Koalicija vojnih snaga zapadnih zemalja, predvođena SAD-om, tvrdi da se ovakvi napadi neće više moći izvoditi zahvaljujući njihovim zračnim udarima. Oni su počeli još u kolovozu prošle godine u Iraku, i u listopadu u Siriji. Predstavnici američke vojske tvrde da su u 4000 zračnih napada u posljednjih godinu dana ubili 10 tisuća ISIS-ovih boraca. Nepobitno je da su ti napadi zaista uzrokovali velike gubitke za Islamsku državu, ali oni istovremeno kompenziraju žrtve regrutirajući ogroman broj novih vojnika unutar svog kalifata. Riječ je o teritoriju veličine Velike Britanije na kojem živi između 5 i 6 milijuna stanovnika.

ISIS je Mosul, drugi grad po veličini u Iraku, lani zauzeo taktikom iznenađenja sa samo nekoliko tisuća boraca. To nije bio slučaj s Palmirom i Ramadijem. Napad na potonji grad, koji je nekoć brojao oko 600 tisuća stanovnika, bio je očekivan kao kulminacija ofenzive koja je trajala punih 8 mjeseci. Ono što je bilo neočekivano je naglo povlačenje vladinih snaga. Ta reakcija je djelovala kao priznanje potpunog poraza.

Čini se da se iračka vojska nije oporavila od napada koje je pretrpjela prošle godine. Prema riječima jednog višeg dužnosnika u iračkoj vladi, za otpor protiv ISIS-a na raspolaganju su imali manje od 5 brigada, odnosno između 10 i 12 tisuća vojnika sposobnih za borbu. Ostatak ljudstva bio je dobar samo za dežuranje na kontrolnim točkama. Iako je većina elitnih postrojni bila locirana upravo u Ramadiju, vojnici su bili iscrpljeni i trpili su brojne žrtve za koje nisu dobivali zamjene.

Iračke snage same odlučile pobjeći

Kad je počela ISIS-ova ofenziva, ni prisutnost iskusnih trupa nije bio dovoljan. U 3 dana borbe ubijeno je 76 iračkih vojnika, a ranjeno ih je 180. Zapovjednici ISIS-ovih snaga su primjenjivali krajnje smrtonosnu strategiju. Slali su strane volontere koji su upravljali vozilima napunjenim eksplozivom u samoubilačke misije uništavanja utvrda iračke vojske. Od takvih napada se nisu mogli braniti, a ti bombaški napadi su bili toliko snažni da bi nekoliko ulica sravnali sa zemljom. Ta razaranja pratio je kasniji prodor dobro istrenirane i fanatične pješadije i snajperista.

Kako vojska u Ramadiju nije dobivala ni pojačanja ni dodatno oružje, poraz je bio neminovan. Čini se da su ključnu grešku napravile iračke vlasti, koje nisu imale povjerenja u sunitske borce u pokrajini Anbar. Smatrali su da će njihovo mobiliziranje kasnije postati prijetnja šijitskoj vladi u Bagdadu. Sofisticirano oružje ostalo je rezervirano za šijitsku vojsku i specijalne anti-terorističke jedinice. Policija u Anbaru, pretežno sunitskog sastava, dobila je samo 7 vojnih vozila.

Ove tvrdnje o nedostatku oružja se, međutim, ne poklapaju sa snimkama i fotografijama osvojenih teritorija koje je objavila Islamska država. Na njima se vidi ogromna količina teškog naoružanja koje je iračka vojska ostavila za sobom prilikom povlačenja. To se dogodilo lani u Mosulu i ove godine ponovno u Ramadiju. U strahu od poraza, zapovjednici iračke vojske naredili su nepotrebna panična povlačenja. Američki general Martin Dempsey kaže kako iračke snage nisu istjerane, već su sami odlučili otići.

Ovisni o zračnim napadima američke vojske

Veliki problem u iračkoj vojsci je očito duboko nepovjerenje između sunita i šijita. Stanovnici Anbara, ogromne pokrajine koja zauzima gotovo četvrtinu te zemlje, tvrde da ih bagdadska vlada doživljava kao teroriste, i da zbog toga sunitska vojska ne dobiva kvalitetnu potporu. Drugi pak krive koruptivni i nefunkcionalni državni aparat u zemlji u kojoj su stanovnici lojalni isključivo svojoj etničkoj zajednici.

No čini se da je glavni uzrok vojne dezintegracije u Iraku činjenica da su postali previše ovisni o zračnim napadima američkih snaga. To se odnosi i na pešmerge, kurdske militantne grupe smještene u autonomnoj iračkoj pokrajini Kurdistanu. Pešmerge reagiraju na napade ISIS-a tako da pošalju svoju točnu lokaciju stožeru za američo-kurdske zajedničke operacije koji onda tamo šalje vojne zrakoplove. Navodno je i uzrok povlačenja vojske iz Ramadija bila pješčana oluja koja je spriječila polijetanje američkih aviona i dronova.

Amerika je bila izuzetno ljuta zbog debakla u Ramadiju. Njime nije samo izgubljena vlast nad jednim gradom, već je čitava strategija borbe protiv ISIS-a dobila ozbiljan udarac. Prvotni plan je bio kombinacijom zračnih napada i pješadijskih snaga oslabiti i postupno eliminirati borce Islamske države. Washington je uvjeravao kako to funkcionira posve dobro sve dok se sve nije raspalo polovicom svibnja.

Pogubni optimizam

Dokaz za to je nevjerojatno loše tempirana i pretjerano optimistična tiskovna konferencija koju je dva dana prije pada Ramadija održao američki general Thomas D. Weidley. On je tada izjavio kako je uvjeren da je ISIS polako povlači u Iraku i Siriji, te da samo pokušavaju zadržati postojeće teritorije uz povremene manje napade. Dodao je kako je koalicija do tada odradila 420 zračnih napada i bio je uvjeren kako su s njima stopirali njih pobjednički niz. Treba imati na umu da je na dan ove tiskovne konferencije ISIS u Ramadiju gazio posljednje trzaje otpora iračke vojske. Drugim riječima, što god je Pentagon mislio da se događa na bojišnici, bilo je potpuno krivo. Čini se da silni zračni napadi kojima se SAD dičio ipak nisu bili toliko razorni za ISIS i nije ih spriječilo da provedu vrlo učinkovitu ofenzivu.

Američki general nije bio jedini koji je pokazivao pretjerani optimizam. Kad je iračka vojska u kombinaciji sa šijitskim militantima preuzela Tikrit, rodni grad Saddama Husseina, premijer Haider al-Abadi također je javno izjavio kako je započela defenziva ISIS-a i kako će iduća bitka biti ona za pokrajinu Anbar. Pritom je aludirao da će biti riječ o laganom poslu za iračku vojsku.

Gubitak Ramadija je pokazao kako je plan zapadnih zemalja s kojim su htjeli poraziti ISIS bio promašen, i od tad nema novog. Ista stvar vrijedi i za Siriju, u kojoj zapravo nikad nije ni bilo plana ni taktike, a ako je i bilo, taj plan je bio lišen bilo kakve koherentnosti ili šanse za uspjehom. Zapad bi htio oslabiti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, ali su u strahu što će se dogoditi ako on ode. Boje se da bi moglo doći do kolapsa sustava kojeg bi onda lako preuzela Islamska država i Jabhat al-Nusra, sirijska grana al-Qaedae. Ona vodi koaliciju sunitskih fundamentalista koja uživa podršku Turske, Saudijske Arabije i Katra.

Dobro organizirane kurdske snage

Nakon zauzimanja Palmire, Islamska država sad prijeti Deir Ezzoru. Riječ je o gradu naseljenom sunitskim Arapima i jednom od rijetkih preostalih uporišta na istoku Sirije koje njihova vlada još uvijek ima pod svojom kontrolom. Približavaju se i Aleppou, nekoć najvećem gradu u Siriji, za kojeg očekuju da će ga zauzeti u skoroj budućnosti. Prema nekim podacima ISIS je već zauzeo više od 50% sirijskog teritorija i prisutan je u 10 od ukupno 14 pokrajina u toj zemlji. Oni također kontroliraju i većinu sirijskih naftnih polja.

Ovi podaci daju dojam o većoj kontroli nego što to zapravo je, jer ISIS uglavnom kontrolira slabo naseljena područja na istoku zemlje. Pod pritiskom su dobro organiziranih sirijskih kurda, protiv kojih su doživjeli jedan od najtežih poraza kad nisu uspjeli zauzeti grad Kobani, usprkos četveromjesečnoj opsadi. Prije 2 tjedna izgubili su i kontrolu nad važnim graničnim prijelazom između Sirije i Turske kad su ih napali kurdi uz potporu američkih zračnih snaga. Ranije ovog tjedna su navodno istjerani i iz grada Ayn Isa i obližnje vojne baze.

Teško nadvladivi ISIS

Ovi događaji su ponovno potakli pretjerano optimistične priče o povlačenju ISIS-a, dok je prava istina da se njihovi borci ni nisu pretjerano trudili zadržati kontrolu nad tim gradovima jer su shvatili da su okruženi kurdima sa svih strana i da je pametnije ne ulaziti u sukobe u kojima će puno izgubiti. Baš kao i u Iraku, kurdska volja i sposobnost da prodru u sunitski teritorij je ograničena tako da oni neće moći sami zadati odlučujući poraz Islamskoj državi. Već su jučer stigle vijesti o novom napredovanju ISIS-ovih boraca.

Dugoročno gledano, Islamska država ima više šanse u Siriji nego u Iraku jer 60% sirijskog stanovništva čine suniti, dok ih je u Iraku samo 20%. Iako još uvijek nisu preuzeli dominaciju nad sirijskih sunitima u onoj mjeri u kojoj su to učinili u Iraku, taj dan će vjerojatno doći. Tada će nadvladavanje ISIS-ove kombinacije fanatične sunitske ideologije i vojne ekspertize biti vrlo teško ostvarivo.