Nekad je nužno odabrati stranu

Goldsteinov sprovod pretvorio se u bolno osobno razotkrivanje; premijer nam je naprosto nepristojan čovjek

Slavko Goldstein uvrstio se među Founding Fathers hrvatske demokracije i hrvatske neovisne države, Andrej Plenković morao je biti na Mirogoju

Goldsteinov sprovod pretvorio se u bolno osobno razotkrivanje; premijer nam je naprosto nepristojan čovjek

Slavko Goldstein uvrstio se među Founding Fathers hrvatske demokracije i hrvatske neovisne države, Andrej Plenković morao je biti na Mirogoju

U prvim mjesecima 1989. godine Slavko Goldstein utemeljio je Hrvatsku socijalno liberalnu stranku, prvu nekomunističku političku organizaciju u Hrvatskoj poslije svršetka Drugog svjetskog rata. I prvu s nacionalnim predznakom (u isto se vrijeme bila osnivala projugoslavenska UJDI).

Samim tim činom Slavko Goldstein, jedan od vodećih naših intelektualaca unatrag pola stoljeća, uvrstio se među Founding Fathers hrvatske demokracije i hrvatske neovisne države, skupa s Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem ili generalom Antunom Tusom.

Već zbog te, posve neprijeporne činjenice, neovisno od svih mogućih političkih sukoba gospodina Goldsteina s Hrvatskom demokratskom zajednicom, predsjednik hrvatske Vlade morao je nazočiti Goldsteinovu sprovodu. A ako je predsjednik hrvatske Vlade bio u inozemstvu, on je morao poslati svog osobnog izaslanika.

Naravno, politički bitno desniji Budiša je došao

Goldsteinov je sprovod tipičan primjer situacije u kojoj državni razlog nadilazi sve moguće političke prijepore. Osim državnog razloga, ovdje je riječ i o osobnoj pristojnosti. Sadašnji predsjednik hrvatske Vlade, ne samo zbog državnog razloga, nego i zbog osobnog osjećaja pristojnosti, naprosto je morao odati priznanje čovjeku koji je, posve nesporno, bio pokrenuo demokratske procese u Hrvatskoj.

Međutim i nažalost, Andrej Plenković nije došao na sprovod Slavka Goldsteina, niti je na Mirogoj poslao svog izaslanika. Sada bismo mogli biti zlobni, pa konstatirati kako je sve to zapravo logično.

Naime, te, povijesno presudne 1989. godine, dok je Slavko Goldstein s Vladom Gotovcem i Draženom Budišom (koji je, naravno, u petak došao na Mirogoj, jer je Budiša, premda politički puno desniji od Plenkovića, izrazito pristojan i pošten čovjek), osnivao prvu hrvatsku nekomunističku stranku, mladi Andrej Plenković bio je pisao maturalni rad u slavu komunizma.

Izbjegavanje novog okršaja s Milijanom Brkićem

Pretpostavljamo ne zato što je iskreno vjerovao u marksizam i lenjinizam i samoupravljanje, nego stoga što mu je takav stav onda bio konvenirao. Kao što mu je i ovog petka konveniralo da se ne pojavi na Goldsteinovu sprovodu, jer nije želio novi okršaj s Milijanom Brkićem i HDZ-ovom radikalnom desnicom, u povodu jednog mrtvog židovskog hrvatskog demokrata. Što sve, zapravo, nije bitno.

Ovdje je, ustvari, važno nešto sasvim drukčije od Plenkovićevih stranačkih ratova. U izbornoj kampanji protiv Zorana Milanovića, Andrej Plenković uspio se prikazati kao pristojan čovjek, suzdržan i relativno nepristran, u usporedbi sa strastvenim i katkad nekontroliranim Milanovićem. Plenković je dobio potporu dijela javnosti, a vjerojatno I ponešto glasova, baš na imidžu pristojnog političara, tako rijetkog u Hrvatskoj.

Sprovod se pretvorio u bolno osobno razotkrivanje

Plenkovićev je izostanak s Goldsteinova sprovoda pokazao da hrvatski premijer dubinski nije pristojan, jer baš nitko, tko drži do osobne i javne pristojnosti, i tko obnaša najvišu državnu dužnost u zemlji, ne bi mogao ignorirati ispraćaj čovjeka koji je osnovao prvu hrvatsku nekomunističku stranku, i koji je pokrenuo višestranačje u Hrvatskoj.

Andrej Plenković u petak je demonstrirao da je upravo bezočno osobno nepristojan, i da ne poštuje glavne političke procese u Republici Hrvatskoj.
Goldsteinov se sprovod tako, usput, pretvorio u bolno i neugodno Plenkovićevo osobno razotkrivanje, koje je ostavilo jako tjeskobnu mučninu.