Afera u Državnoj reviziji: Pokušali ušutkati tajnicu i zataškati strašan mobing koji je trpjela godinama

Tajna nagodba u zamjenu za šutnju

Sud je utvrdio da je državna revizija pokušala sve prikriti. Naime, nakon što je tajnica podnijela tužbu nuđen joj je novac u izvansudskoj nagodbi, ali pod uvjetom da nikome o tome ne govori. Nagodba je trebala biti poslovna tajna i baš nitko od zaposlenika Državne revizije nije smio za nju doznati.

Iako je dokument sastavljen, tajnica ga nije potpisala. Na kraju je taj potez bio dodatni razlog Općinskom radnom sudu u Zagrebu da prihvati njezinu tužbu zbog ozbiljnog uznemiravanja na radnom mjestu.

Posebnu težinu, navodi sud, ima činjenica da je mobing počinila visokopozicionirana zaposlenica Državne revizije, pomoćnica glavnog revizora Biserka Čoh Mikulec.

Kako su ju uvjeravali da sve zaboravi?

Tajnica, koja u Državnoj reviziji radi od 1996., pokrenula je postupak nakon višegodišnjeg maltretiranja. Počelo je, tvrdi, još 2008., a 2014, požalila se Etičkom povjerenstvu. No, tada slučaj dodatno eskalira.

Drugi revizorov pomoćnik Jozo Palac, ispričala je, zove ju k sebi na neslužbene razgovore, a idući dan dobiva poziv i zamjenika glavnog državnog revizora Joze Serdarušića.

“Premještaju me u ured u Bogovićevoj ulici koji nalikuje golubinjaku. Tamo uopće nije bilo uvjeta za rad”, rekonstruirala je tajnica detalje mobinga.

Mučni detalji višegodišnjeg mobinga

Opisala je kako ju je Biserka Čoh Mikule tjerala da stoji na snijegu i hladnoći ispred Hrvatske obrtničke komore i pokazuje pročelnicima gdje je ulaz. Znala se, kaže, nagnuti prema njoj i pomirisati ju. “Onda bi mi rekla da smrdim i da je to sigurno od vlaka kojim putujem. Sve zadatke koje mi je davala morala sam pred njom upisivati u bilježnicu, a onda sve ponoviti kako bi ona vidjela jesam li shvatila”, ispričala je.

“Na kolegije sam morala dolaziti posebno lijepo odjevena. Tvrdila je da mi hlače koje sam nosila ne stoje dobro i da će mi se ljudi smijati. Tražila je da ne nosim otvorene sandale jer imam ružne nožne prste. Naređivala mi je da joj perem voće i brišem prašinu s ormara, stola i slika na zidu u uredu”, opisivala je tajnica.

‘Izrugivala mi se pred svima’

Pomoćnica glavnog revizora inzistirala je, kaže, da joj stavlja papir u printer, iako se nalazio tik uz njezin stol. “Tražila me da joj šiljim olovke. Morala sam s poda u njezinoj radnoj sobi skupljati novine i nositi ih u smeće. Tražila je da idem s njom kupovati darove na Badnjak, a kada ih je prodavačica zamotala pred svima je rekla da sam joj ja nosač”, opisala je tajnica.

Kaže i kako je svaki dan morala na njezinom zidnom kalendaru pomicati datum. “Voće i povrće koje je donosila s tržnice ostavljala je na mom stolu i ja sam ga morala spremati u hladnjak. Slala me u robnu kuću po najlonke i druge potrepštine. Naredila mi je da čistim službeni WC. Morala sam raditi prekovremeno, a za to nisam bila plaćena. Govorila je da nemam stručnu spremu na osnovu koje bih imala pravo na prekovremeni rad”, ispričala je.

Sređivanje privatnih poslova

Naređivala je, kaže, da joj zove servisere, kupuje kreme za vene, da nabavi vizu za Srbiju za njezinog muža… “Morala sam joj prepisivati kuhinjske recepte, zvati hotele u Opatiji, rezervirati kino ulaznice za nju i njezine prijatelje. U golubinjaku, onom uredu u Bogovićevoj kamo su me preselili, smrzavala sam se na 16 stupnjeva jer nije bilo grijanja. Morala sam trakama lijepiti prozorske okvire da ne ulazi hladnoća”, pričala je na sudu tajnica.

“Iako sam se požalila Jozi Palcu, nikada nije odgovorio na moju molbu za premještajem. Na kraju sam dobila posao na urudžbiranju i zaprimanju pošte i upisu akata u knjige, čime su me degradirali”, opisala je na sudu službenica iz Državnog ureda za reviziju.

Krah i odlazak na bolovanje

Zbog šikaniranja je u ožujku 2016. završila na bolovanju. Liječnici su joj utvrdili napetost, anksioznost, depresiju, jake glavobolje, lupanje srca, nedostatak zraka, tjeskobu, nesanicu, loš apetit i dermatitis. Išla je na terapije i autogene treninge.

“I danas strahujem za ishod svog liječenja, ali i profesionalnu budućnost”, priznala je na sudu. Kada poslodavac nije poduzeo ništa da ju zaštiti, odlučila je 2018. podnijeti tužbu. Prvotno je tražila 100 tisuća kuna, no na kraju je postavila tužbeni zahtjev težak 70 tisuća kuna.

Revizori su sve negirali

Predstavnici Državnog ureda za reviziju tvrdili su na sudu kako ništa iz tužbe nije točno. Podsjetili su da su joj platili stručni studij na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić u Zaprešiću kako bi stekla višu stručnu spremu, a zatim i preddiplomski studij u Osijeku koji, međutim, nije završila.

“Za odlaske na ispite dobila je slobodne dane, ali nije završila studij. Unatoč tome je napredovala”, uvjeravali su sud predstavnici Državnog ureda za reviziju, negirajući optužbe da su ju degradirali. Izjavili su čak kako nije točno da se požalila Etičkom povjerenstvu jer, tvrde, takvo povjerenstvo u Državnom uredu za reviziju ne postoji.

Ona je, kažu, poslala prijavu koju međutim nije uredno urudžbirala. Unatoč tome, tvrdili su, glavni državni revizor provjerio je sve što je napisala. Razgovarao je i s Biserkom Čoh Mikulec i s Jozom Serdarušićem te utvrdio da ono što tajnica govori nije točno.

Odbacivali su odgovornost

Naglašavali su kako dvije godine, do podnošenja tužbe, uopće nije imala doticaj s gospođom Čoh Mikulec pa ne znaju što ju je tada smetalo. Ukazuju kako je govorila da joj je sin teško bolestan, pa smatraju kako nije isključeno da je i to imalo utjecaja na njezino psihičko stanje.

“Mi smo uvijek bili puni razumijevanja i suosjećanja za nju. Znali smo da sama skrbi o dvoje male djece od kojih je jedno teško bolesno. Zato smo joj tolerirali kašnjenja na posao i ranije odlaske, iako je sve to predstavljalo kršenje službene dužnosti”, nastavili su prebacivati krivnju na svoju zaposlenicu.

Čoh Mikulec: ‘Nisam mober’

Sama Biserka Čoh Mikulec na sudu je izjavila kako je sa svojom suradnicom bila u bliskim odnosima pa joj nije jasno zašto ju proziva kao glavnog mobera.

Međutim, osim iskaza žene koja je podnijela tužbu, ključna za donošenje ove presude bila su još dva iskaza zaposlenica Državnog ureda za reviziju.

Jedna je zaposlenica također bila tajnica Biserke Čoh Mikulec. I nju je, tvrdila je, pomoćnica državnog revizora slala na tržnicu, u ljekarnu i po karte za kino i kazalište.

Ključni dokazi mobinga

“I ja sam joj morala šiljiti olovke i mijenjati datume na kalendaru, zalijevati cvijeće. Ona je delegirala i dirigirala. Željela se u odnosu na mene osjećati moćnom pa mi je davala i poslove koji ne spadaju poslove tajnice. Jozo Serdarušić mi nije davao takve poslove”, ispričala je svjedokinja.

“Godinama sam trpjela takvo ponašanje gospođe Čoh Mikulec jer mi je trebao posao. No, prvom prilikom premjestila sam se na drugo radno mjesto. Mislim da ona nikome ne bi smjela biti šef, odnosno imati podređene. Iskaljuje se na ljudima dajući im do znanja da su manje vrijedni, i to stalno. Gospodin Serdarušić je sve to vidio ali nije reagirao jer nije htio”, tvrdila je svjedokinja.

“Svi su u državnom uredu znali kako se Biserka Čoh Mikulec ponaša i što radi. Ona je perfidna i nije dala da to što ona radi drugi vide, već se tako prema meni ponašala kad smo bile same. Pred drugima se uglavnom kontrolirala”, svjedočila je.

Optužbe pomoćnice revizora

Ispitana je i Verica Akrap, druga pomoćnica glavnog državnog revizora, koja je kazala kako je sve iz tužbe bivše tajnice Biserke Čoh Mikulec točno. “I ja sam imala sukob s njom. Sigurna sam da su svi u Državnom uredu za reviziju za te probleme znali, ali su nastojali zataškati i minorizirati”, ustvrdila je.

Još nekoliko svjedoka opisalo je ponašanje Biserke Čoh Mikulec, kao i lošu atmosferu u Državnom uredu za reviziju koja je zbog nje vladala.

Što je utvrdio radni sud?

To što su svojoj zaposlenici u zamjenu za šutnju ponudili 67.500 kuna naknade u izvansudskoj nagodbi, koju ona na kraju nije prihvatila, za sud je bio još jedan dokaz priznanja da je u Državnom uredu za reviziju ipak bilo uznemiravanja.

Iako je tajnica u travnju 2014. razdvojena od Biserke Čoh Mikulec, ostali nadređeni su ju, tvrdi sud, nastavili mobingirati time što joj nisu pružili zaštitu već su ju distancirali od ostalih zaposlenika i degradirali ju.

“Kada radnik doživljava psihofizički teror na radnom mjestu, povrijeđena su njegova prava i dostojanstvo, ugroženo je njegovo zdravlje i zato ima pravo tražiti sudsku zaštitu”, navodi se u presudi.

Zašto tako visoka odšteta?

“Naknada za sve što je ova žena doživjela na radnom mjestu ne može biti simbolična. Time bi se izgubila svrha. Ova sudska odluka mora imati odvraćajući učinak i opće društveno značenje koje će odvratiti zlostavljača od buduće diskriminacije”, objasnio je sud razloge za ovako visoku odštetu.

“Iznos naknade štete je poruka suda konkretnom zlostavljaču, a i budućim zlostavljačima da će njihovo zlostavljanje biti kažnjeno. Dosuđivanje niskih iznosa naknade neimovinske štete za utvrđeni mobing ne predstavlja odgovarajuću satisfakciju za žrtve”, navodi se u presudi prema kojoj Državni ured za reviziju svojoj zaposlenici mora nadoknaditi i nešto više od 24 tisuće kuna sudskih troškova. Na ovu presudu Državni ured za reviziju ima pravo uložiti žalbu.