Goran Vojnović piše za Telegram: Kako smo mi u Sloveniji jako htjeli osamostaliti jadnu Grčku
EU se pretvorila u računicu, u kojoj već sutra bilo tko može biti višak
Tek je desetak godina prošlo otkako je Slovenija ušla u Europsku uniju i još su svježe moje uspomene na vrijeme prije referenduma o ulasku u nju, kada su se naši političari preko noći sjetili da vole Europu i sve njene narode, da im srce puca za povezivanje i da im nema života bez suživota s Belgijancima i Estoncima.
Mi smo, tako onda oni ushićeno govoriše, drevni Europljani koji Europu dišemo i ako nema nama u našoj domovini Iraca i Portugalaca, nama ko da jedan bubreg fali. Grlili smo i ljubili mi tada svu našu europsku braću, bili smo zaneseni od ljubavi prema integraciji, prema zajedništvu, prema svijetu bez granica. Naš je tisućljetni san ostvaren onoga dana kada smo se našli u državi s Maltežanima i Grcima.
Koruptivni Grci
Bilo je to prije samo desetak godina, a danas nas već kao dobre stare Europljane, pomalo umorne od iscrpljujućih godina zajedništva i solidarnosti, od godina odricanja i kompromisa, dozlaboga nerviraju lijeni i koruptivni Grci i zato smo mi čvrsto podupirali (njemački, a naš) stav da Grčku treba otjerati što dalje od Europe. Slovenija je naime dugo bila jedna od onih zemalja eurozone koja je javno podržavala Grexit i tek se na samom kraju, kao Italija pred kraj Drugog svjetskog rata, predomislila.
Zapanjujuća je ta naša preobrazba. Jučer smo ponizno primili euro, a danas bi ga vlastitim rukama reformirali jer nam nije dovoljno dobar. Naš je financijski ministar Dušan Mramor čak hrabro ustao u toj borbi i jednom prilikom skoro povikao na Janisa Varufakisa, postavši tako prvi Slovenac uz Slavoja Žižeka kojega su spomenuli najveći svjetski mediji. Za neke od njih Mramor je doduše bio Slovak, ali to ne umanjuje njegov povijesni uspjeh.
Šta ćeš, velike pameti razmišljaju, a male računaju, i naša je vlada izračunala da se treba što tjesnije priviti uz Nijemce jer da je plan njihova Wolfganga Schäublea da dovede euro u red baš taj plan koji mi trebamo slijediti glavom bez obzira. Što zbog samog plana, a što zbog toga jer su Nijemci ipak Nijemci i povijest nam govori da je, kad se njihovi planovi ostvaruju, dobro biti na njihovoj strani.
Na kraju, političari su ti koji trebaju uvidjeti ono što ministri financija nikada neće. A to je da Europa ima para da riješi Grke i podmiri sve njihove dugove, a da nema tih para koje bi joj mogle platiti raspad. I to je zapravo sve što je trebalo izračunati
Deset smo dakle godina trebali da zaboravimo sve one lijepe riječi iz vremena priključenja Europskoj uniji, da zaboravimo sve te integracije i zajedništva pa i samu ideju ujedinjene Europe te izračunamo sami sebi da je smisao življenja u strogoj fiskalnoj politici.
Gledajući tako prošlih mjeseci našeg premijera Mira Cerara i ministra financija Dušana Mramora kako odlučno podupiru ideju Grexita, kao da su sami došli na nju, meni je zato došlo da ih zapitam:
Kako bi mi onomad glasali na referendumu o ulasku u EU da su nam obećavali konsolidirane javne financije? Bi li Slovenci uopće htjeli ući u zajednicu koju vodi i o njenoj budućnosti odlučuje Wolfgang Schäuble? Jesu li Slovenci tisuću godina sanjali Europu jer se u njoj poštuju isključivo red, rad i financijska disciplina? Malo morgen.
Strogi standardi
Ona Europa u koju smo mi 2004. godine ulazili nije Europa iz koje smo do maloprije izbacivali Grčku. Ondašnja je Europa, na primjer, vrlo dobro znala zašto je Grčka njena članica, dok u današnjoj Europi Grčka ne odgovara ni strogim europskim standardima slovenskog ministra financija Dušana Mramora.
Slovenija je zato bila spremna učiniti sve da Grčkoj pomogne da se što brže i što bezbolnije osamostali. Slovenija bi, ako sam ga dobro shvatio, bila među prvima koja bi zvanično priznala novonastalu državu, Former European Republic of Greece (FERG). Ali predomislila se Njemačka pa smo se, hvala bogu, predomislili i mi.
I sad poslije svega meni se čini da naši političari pred referendum o našem ulasku u EU nisu dobro slušali sami sebe. Ili pak nisu vjerovali u ono što govore. Jer Europa možda jest prvo biznis pa tek onda sve ono drugo, lijepo i krasno, i humano, i mirotvorno, i solidarno, ali je taj biznis koji je Europsku uniju stvorio ipak razmišljao malo šire i dugoročnije. On je imao svoju geostrategiju i svoju viziju u kojima se itekako znalo zašto je dobro da se Europa ujedinjuje i zašto je potrebno da u nju ulaze i onakva Grčka, i onakva Slovenija, i onakve Bugarska i Rumunjska.
Trošak raspada
I neće biti da je Grčka ušla u Europu i preuzela euro samo zato da se 2015. godine budale tome čude. Ali baš je tako to izgledalo kad se naš ministar financija u Bruxellesu, ćaskajući sa svojim kolegama, čudio što ta balkanska država još radi u nebalkanskoj Europi. Kuckao on nešto u onaj svoj kalkulator i preračunava li preračunava i, kako god okrene, kako god zbroji, nema Grcima u toj računici mjesta ni z glave. I samo što nije dignuo glavu i pitao svog dragog Wolfanga: “Koji će nam, Wolfi, kurac ovi Grci?”.
Eto, na to smo spali i to nam je grčka kriza i njeno rasplitanje lijepo pokazalo. Europska unija se pretvorila u računicu, u kojoj već sutra mogu biti višak Portugalci, prekosutra Španjolci, a za čas posla i pola sadašnjih članica. Zato bi ova grčka tragedija vodećim europskim političarima trebala poslužiti da konačno shvate da im politiku ne mogu voditi ministri financija sa svojim kalkulacijama.
Bilo bi krajnje vrijeme da Merkel, Hollande, Renzi i ostali shvate da je sramota za Europu što smo saznali da postoji jedan Wolfgang Schäuble. Jer, na kraju, političari su ti koji trebaju uvidjeti ono što ministri financija nikada neće. A to je da Europa ima para da riješi Grke i podmiri sve njihove dugove, a da nema tih para koje bi joj mogle platiti raspad i destabilizaciju. I to je zapravo sve što je trebalo izračunati.