Goran Vojnović piše za Telegram: Ideju države volimo, a od stvarne države bježimo ili je potkradamo
Kako pričati o privatizaciji kad mislimo da državu treba samo varati
U Sloveniji se već mjesecima vodi pravi pravcati rat između najnovijih partizana i domobrana. Podijelili se ovdašnji junaci i po stoti put na ove i one pa vam se sad pola civilnoga društva zauzima za ekspresnu i bezuvjetnu privatizaciju svih tvrtki u državnom vlasništvu jer ćemo u protivnome ostati bez onih tuđih para, o kojima je nekad trabunjala Margaret Thatcher, dok druga polovica u prodaji narodne imovine vidi izdaju ravnu onoj iz 1944. godine, kada su na Plečnikovom stadionu slovenski domoljubi kolektivno izjavili ljubav svom dragom Adolfu.
Prodati naš dragi Mercator Ivici Todoriću ravno je, tako će borci protiv privatizacije, prodavanju duše Heinrichu Himmleru, a mi nismo kojekakvim todorićima prodali samo Mercator, već i druga naša nacionalna blaga, Fructal, Drogu Kolinsku, Radensku, pa pivovare Laško in Union…
Mučenje s pisanjem kolumne
Dobro, stati ću i neću nabrojati baš sve što je nekada bilo naše, a sad više nije, mada me, priznajem, za trenutak obuzela želja da se i ja okoristim ovom našom privatizacijom i umjesto mučenja s pisanjem kolumne samo pobrojim sve privatizirane tvrtke i potpišem se na kraju, ali valjda ste već shvatili o čemu se tu radi.
Žestoka je tako već mjesecima verbalna paljba sa obje zaraćene strane i ne štede se u toj borbi za i protiv privatizacije ni municija ni ljudska tijela. Jedino što se na obje strane štedi je pamet, koja se, bit će, čuva za neka druga vremena i neke druge borbe.
A mi, slučajni prolaznici, slušamo malo jedne, malo druge, pa se čas senilni predsjednik udruge veterana narodnooslobodilačkog rata brine za našu budućnost 2035. godine i grmi o novim okupatorima, čas nam ovi moderni, u celofan ovijeni fašisti propovijedaju o ljepotama mogućnosti izbora, pa onda sindikalne vođe prekarcima malo pričaju o solidarnosti i radničkim pravima, da bi nam na kraju neki nadobudni liberali održali misu u čast slobodnog tržišta i niskih poreza.
Komunizam ili neoliberalni kapitalizam
I tako vam oni urlaju svaki svoje evanđelje jedni mimo drugih, da ja više ni ne znam ko je na kojoj strani, a kamoli što nam je tu bolje i pametnije činiti. Jer dok jedni pričaju bajku o jednakosti i bratstvu, drugi vezu onu o neograničenoj slobodi svakoga pojedinca, a i jedni i drugi se pretvaraju da u tim njihovim bajkama nema ni jadne Venezuele, ni jadnog Sudana, ni puknutih balona, ni recesija, ni srušenih bangladeških tvornica, ni djece koja rade za par dolara dnevno, ni neimaštine, ni gladi. Jer nema za ekonomske fanatike te prakse koju oni mogu prešutjeti da bi njihova teorija preživjela i čovjek se raspameti ne znajući bi li više volio prigrliti komunizam ili neoliberalni kapitalizam.
Ali na kraju, kada navečer ugasim televizor i kompjutor, ja još uvijek ostajem sam sa sobom i sa istim nerazriješenim pitanje: Privatizirati ili ne privatizirati?
Sociolozi su naime ti koji bi nam trebali reći da li se, i na koji način se može mijenjati mentalitet ljudi, koji tako često vole svoje države samo preko vikenda, kada treba na nogometnim stadionima mrziti pripadnike drugih nacija, dok ih na radnom mjestu ta ista država uopće ne zanima jer ne razumiju da se tu radi o istoj državi i da je država koju tako spremno brane od svakojakih čefura i cigana, ista ona država koju potkradaju svojim neodgovornim radom u državnim tvrtkama i ustanovama.
A to je u suštini, čini mi se barem tako, vrlo jednostavno pitanje. Pitanje je to, da li mi, Slovenci, Hrvati ili bilo tko drugi tko se danas suočava sa temom privatizacije, shvaćamo što je to država odnosno jesmo li to u neko dogledno vrijeme sposobni shvatiti; jesu li to sposobni shvatiti ljudi koji su, vidjeli smo to na ovim tužnim prostorima bezbroj puta, spremni za svoju državu i za svoj narod poginuti, ponekad štogod popaliti i opljačkati, pa ako treba čak i otvoriti koncentracioni logor ili dva, ali nisu uvijek spremni platiti PDV i TV pretplatu; da li je moguće koncept državu objasniti pristojnim ljudima koji se svakoga dana zapitkuju, koji će penis državi moje pare, ta ne plaća ona mojoj ženi minđuše i silikone; da li je državu moguće približiti ljudima, kojima su šverc i dobra veza na općini recept za preživljavanje.
Pitanje je to dakle, jesmo li sposobni nadići popularno uvjerenje po kom su država političari, koji su dokazano lopovi i varalice, pa se zato državu smije i treba pljačkati i varati, a dok god sami sebi iskreno ne odgovorimo na to pitanje, nema baš nikakvog smisla pričati o ekonomiji.
Potkradanje državnih tvrtki i ustanova
Privatizacija naime nije ekonomsko nego je društveno pitanje i na njega bi umjesto obmanutih obožavatelja Friedricha Hayeka i zagovornika ekonomskih praksi Johna Maynarda Keynesa morali odgovoriti čitatelji Zygmunta Baumana.
Sociolozi su naime ti koji bi nam trebali reći da li se, i na koji način se može mijenjati mentalitet ljudi, koji tako često vole svoje države samo preko vikenda, kada treba na nogometnim stadionima mrziti pripadnike drugih nacija i na ulicama prebijati pedere, dok ih na radnom mjestu ta ista država uopće ne zanima jer jednostavno ne razumiju da se tu radi o istoj državi i da je država koju tako spremno brane od svakojakih čefura i cigana, ista ona država koju potkradaju svojim neodgovornim radom u državnim tvrtkama i ustanovama. Sociolozi su vjerojatno jedini u stanju odgovoriti na pitanje, koliko je, i da li je uopće, moguće promijeniti odnos ljudi prema vlastitoj državi i objasniti im da država nisu samo neki drugi, njima nepoznati ljudi.
Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, onda nema smisla prodavati državnu imovinu jer nema taj slavni privatnik ni višak znanja, a ni višak pameti pa da će samo zato bolje od nas rukovoditi našim bankama, telekomunikacijama, poštama ili željeznicama.
Ako se složimo sa time da će ovdašnje stanovništvo još narednih sto i kusur godina voljeti samo ideju vlastite države, dok će ga od ove stvarne države hvatati jeza, onda se naprosto moramo pomiriti sa činjenicom da naše državne tvrtke nikada neće prestati biti zavodi za zapošljavanje rodbine i prijatelja, čas ovih, a čas onih političara, od kojih država i većina njenih građana neće imati bogzna kakve koristi.
Ali ako je odgovor na to pitanje negativan i ako se složimo sa time da će ovdašnje stanovništvo još narednih sto i kusur godina voljeti samo ideju vlastite države, dok će ga od ove stvarne države hvatati jeza, onda se naprosto moramo pomiriti sa činjenicom da naše državne tvrtke nikada neće prestati biti zavodi za zapošljavanje rodbine i prijatelja, čas ovih, a čas onih političara, od kojih država i većina njenih građana neće imati bogzna kakve koristi.
Što će nama naša država?
U Sloveniji vlada Mire Cerara, koja se zadnje vrijeme vrlo intenzivno bavi pitanjem privatizacije, nije se ni zapitala, a kamoli si odgovorila na ovo pitanje, kao što si na njega nisu odgovorile ni prijašnje slovenske vlade koje su malo privatizirale pa malo blokirale privatizaciju pa tako u krug i poprijeko, uglavnom važući što im se više isplati. Umjesto toga sadašnja vlada pokušava naći srednji put između lijevih i desnih ideolog, put već naširoko poznat po motu „da nam se okupat a ne skvasit se“, i podijeliti državne tvrtke na one strateške, nedodirljive, i na one druge, koje se smiju prodavati.
Time oni naravno samo glume da su o problemu ozbiljno razmislili i da u njihovoj politici ima višeg smisla od onoga koji im iz Berlina dovikuje njemački financijski ministar Wolfgang Schäuble, a nama i dalje ostaje da tražimo odgovor na pitanje ‘Što je nama naša država?’, pitanje koje se malo po malo pretvara u ono ‘Što će nama naša država?’.
Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).